Recenzija – ‘Goli zbog pasa’: Provjereni recepti uz pokoju Kawasaki 3p-ovsku šansonu
O Kawasaki 3p-u nikada nije trebalo previše govoriti kako bi se shvatilo o kome se priča. Moje je prvo sjećanje uz taj bend vezano uz Doru 2003. i Tomislava Vukelića-Tomfu u kućnom ogrtaču. Otada pa do danas to je bend koji rado pratim, slušam i čije koncerte s užitkom pohodim. Istovremeno, to je i bend koji veću medijsku pažnju privlači u intervalima, a ni albume ne izdaje svake godine, čak ni svake druge, već svakih šest godina. Ove smo godine konačno dobili nasljednika albuma „Idu Bugari“ nazvanoga „Goli zbog pasa“, a on možda i nije toliko dobar koliko je jednostavno dobro došao.
Možemo raspravljati o tome sviđa li se nekome glazba koju oni stvaraju ili ipak ne, ali ne možemo raspravljati o činjenici da su oni jedinstvena pojava na našoj sceni. Oni su duhoviti, „prosti“, britki, nabrijani. Oni su frajeri. Njihova je zafrkancija krajnje ozbiljna, a melodije šarolike. Uvijek je tu bilo ska, punk, rock ritmova, razigrane ritam sekcije i dominantnih puhača. Situacija nije bitno drugačija ni na trećem studijskom albumu „Goli zbog pasa“, ali ćemo tu pronaći i prizvuke starih filmova i vremena obojene u neku novu, Kawasaki 3p-ovsku varijantu šansone. Što se tekstova tiče ni tu nije došlo do neke revolucionarne promjene – i dalje su zafrkantski, i dalje se u njima psuje, i dalje imaju catchy refrene. Dakle, i na ovom nas albumu Kawasaki napada provjerenim oružjima.
„Napadanje“ kreće Velikim dispečerom, klasičnom živčanom Kawasaki dernjavom. Tomfino izvikivanje „Stoj! Stani, prestani!“ podsjeća na ranije uratke, a 3 problema, pjesma koja slijedi, dolazi kao pravi odmak od prijašnje neuroze. Njome dominira ska ritam koji se na momente prekida glasnijim dionicama zbog čega pjesmu ne možete jednoznačno opisati kao pjesmu skakačicu, ali će zasigurno pronaći puno svojih skakača u publici. Treća pjesma, Kristin, ne donosi ništa pretjerano zanimljivo, a Lovac sigurno neće baš svima „sjesti“. „U tunelu, usred mraka…“ riječi su kojima pjesma počinje, ali prije no što pomislite kako se pjeva o jednoj zvijezdi, otkrit ću vam da je u tunelu ovoga puta riječ puta (možda madre, ne znam). Dugodugodugo i Pusica simpatične su ska, punk, rock, ali relativno nezanimljive pjesmice (ili bolje pjesmetine?), a potonja je romantična u rangu antologijske Antonije. Dizeldorf, Franfurt i Hanover vodi vas na putovanje ili barem na aerodrom, a trorječni je naslov ujedno i refren, pa otuda ono ranije spomenuto o catchy refrenima.
Moj je nedvojbeni favorit Šatro. Ona donosi nešto drugačiji Kawasaki, gotovo šlagerski, šansonski. Dok je slušate možete zamisliti ljetnu terasu, muškarce urednih, šarmantnih brkova kako u odijelima sviraju na terasi nekoga hotela na Jadranu. Tako je barem do refrena jer je on ponovno više dvoranski i prikladniji za pivu u plastičnim čašama, nego neko skupo vino u visokim čašama. Dr. Albert i Glava-pismo nas ponovno vraćaju u standardni Kawasaki svijet, ali treba pohvaliti zanimljiv tekst Glave-pismo. Zanimljivo je i što se odmah nakon kreativnoga teksta smjestila pjesma Jebotext, ona koja govori o nedostatku inspiracije, valu inspiracije u krivo vrijeme, krivim stvarima u pravo vrijeme i pravim stvarima u krivo vrijeme. Moguće da upravo ta pjesma iznosi razloge zbog kojih na albume Kawasaki 3p-a čekamo po šest godina, a moguće i da se njen tekst jednostavno poklopio s njenom melodijom. Tko će ga znati, govorimo ipak o Kawasaki 3p-u, a s njima je oduvijek vrijedilo pravilo „znam da ništa ne znam“. Kada se bude svirala Loš, zao psovat će se, ne zato što je publika prosta već zato što zagrebačke galamdžije prostote pakiraju u vrlo decentnu liriku. Konačno, „Goli zbog pasa“ zatvara Sjekirom u glavu, pjesma koja romantiku Samo jednom se ljubi dokida sjekirom u glavu (sred čela!).
Trinaest pjesama koliko ih broji ovaj album nemala je brojka za današnje načine i običaje (mnogi bi tu količinu izdali u dva dijela). Na albumu ne dobivamo neki novi Kawasaki 3p, već onaj isti beskompromisni, žestoki, zafrkantsko-ozbiljni zagrebački bend s više no dvadesetogodišnjim stažem. Dobivamo i mješavinu raznih žanrova, jako kvalitetnu produkciju, ali i tekstove koji variraju od zanemarivih i neinventivnih do vrlo lukavo-duhovitih pa i prostih. Ne dobivamo nužno nešto spektakularno ili revolucionarno, ali dobivamo drugačije i zanimljivo. Još jednom, album možda nije toliko dobar koliko je trenutno razvikan, ali je izuzetno dobrodošao i nadamo se kako će Tomfa i ekipa na sljedećem studijskom izdanju (koje ne želimo čekati šest godina) pokazati više nego na ovome. Dotad ćemo svi skakutati na ove i starije pjesme i derati se baš onako kako nas je naučio Kawasaki 3p.
