Recenzija – “Hardwired… to Self-Destruct” (Metallica): Osjećaš li taj miris thrash metala?
Hardwired to 80s thrash
Sjećaš li se onih dana (ovisi kojeg si godišta) kad si imao dial-up internet? Onaj neprocjenjivi zvuk paljenja istog i skidanja jedne pjesme cirka 15 minuta. Tamo u to neko doba za ilegalnu nabavku digitalne glazbe postojao je Napster. Metallica je podnijela tužbu protiv tog P2P servisa jer je procurila jedna skladba prije izdavanja. Danas je Napster legalniji pa su Metallica i njihov album dostupni. Na mnogim drugim servisima osvanuo je “Hardwired” nakon podužeg perioda čekanja.
Što si poznatiji i dugovječniji, nebitno kojem žanru pripadaš, imat ćeš više hejtera nego fanova. I ako nemaš kuda i ništa novoga za dati vrati se tamo odakle si krenuo. U zadnje vrijeme sve što je mene dopalo oko recenziranja kao bumerang se vraća tamo odakle je krenulo. Tako ni Metallica ne odstupa od svojih kolega. U nedostatku kreativnosti moraš kopirati samog sebe. Može li si to jedan od najznačajnijih heavy metal bendova dopustiti? Može li Metallica kopirati sebe? S obzirom na to koliko je prošlo od zadnjeg uratka trebalo je to malo jače stisnuti.
“Hardwired… to Self-Destruct” nastaje nakon osam godina duge pauze nakon “Death Magnetic”. Dupli album po šest pjesama. Na standardnom praznom CD-u minutaža je 80 minuta, a ovaj album trajanja 77 minuta je na dva CD-a. Čemu dva CD-a? Potpisnici svih stvari su Hetfield i Ulrich. To je ujedno i prvi album u kojemu Hammett nema kreativnog utjecaja. Jadnik je izgubio mobitel gdje je snimljeno 250 rifova za album, a nije napravio back up. Eto pa ti imaj cijeli život u komadu plastike. Cover albuma prati trendove, već sam kod mnogih vidio tu uporabu kontrastnih boja.
\m/
Sa svoje 53 godine James pokazuje odlične vokalne sposobnosti. Old school metalci će posebno voljeti njegov glas i dizati prste u obliku rogova, iako bi stihopis mogao biti malo kreativniji od “We’re so fucked, shit out of luck” što ga prezentira u Hardwired. Ta pjesama je posveta njihovom thrash metal stilu; ljuta, agresivna, brza, ali i najkraća pjesma na albumu. Nedostaje joj upečatljivi bridge, a i Trujillo se slabo čuje u cjelokupnom miksu dok Hammett prezentira svoju solažu u bluzerskoj maniri.
U Moth into flame Hammet i Hetfield imaju finu sinergiju dualnosti na svojim gitarama. Melodičnija stvar u kojoj se čuju prijašnji utjecaju u vidu gitarskih sviranja u sredini opet baca na blues izričaj. Fina dinamika i tranzicija u pjesmi. Halo on fire ima bombastičan uvod, ali onda skrene u laganicu kao što je njihov hit Until It Sleeps iz 1996. godine. ManUNkind je Trujillova beba i ima zanimljiv lagani uvod. Na cjelokupnom materijalu možda ostaje dojam da bubnjevi malo zapinju i stagniraju, dojam je da Lars malo zatvara stvari i ne otvara ih. Spit Out the Bone opet ide u thrash smjer i iznjedruje možda i najbolji riff na albumu, distorziran bas koji ide u prvi plan i odličnu solažu. Možda i najbolja stvar na “Hardwired”.
Album koji kao pčelica ide od cvijeta do cvijeta leti kroz razne periode benda, najviše u eru ’80-ih. Ima solidnih ideja u solidnim pjesmama. Thrash stvari Hardwired i Spit Out the Bone vrh su ovog materijala. Radi se o albumu benda koji je u poznim godinama, ali mu baš to daje veći šarm naspram mlađih bendova. Dečki mogu slobodno dići srednji prst svima koji sumnjaju u njihove sposobnosti. Ali ne previsoko, onako suptilno. Kad ih slušaš headbanging je zagarantiran. Mosh pit? Ma mogu, može pivo, mirogojček, bambi. Daj kaj daš.
