Recenzija – Hurts: ‘Exile’ i synthpop čemer epskih razmjera
Vjerojatno nitko nije mislio da će postati baš toliko popularni u Europi kada su 2010. snimili svoj videospot od nepunih 20 funta za Wonderful Life i potom objavili debi album Happiness, na kojeg su, ni više ni manje, uspjeli nekako dopremiti Kylie Minogue. Možda su je navabili nečime u sanduk, zatvorili, oteli i objasnili dotičnoj kako nema mrdanja nazad u Australiju dok ne nasnimi duo sa tada u potpunosti anonimnim bendom. Ili jednostavno imaju jako dobre veze.
Theo Hutchcraft i Adam Anderson, osim što još uvijek imaju filmska imena i izgledaju kao da su upravo sišli sa stranica muškog Voguea, snimili su novi album koji je gotovo kazališni glazbeni plač na sve ljubavne tuge, jade, boli, čemere i patnje koje podrazumijeva bivanje Theom Hutchcraftom i Adamom Andersenom. Njih zapada teža depresija i dok udišu, kamoli izdišu, ali umjesto da cvile doma kao sav puk običnih smrtnika, Hurtsi svoju težu depresiju napušu do epskih razmjera te naprave od nje glazbeni album, koji, htjeli mi to priznati ili ne, zapravo ima nekoliko vrlo dobrih, u stilu Hurtsa – grandiozno himničnih pjesama kao stvorenih za singalong po koncertnim dvoranama i festivalima gdje će se Theovo teatralno srce po tisućiti put nanovo slamati live pred publikom.
Hurts – Miracle
Među tim grandiozno himničnim pjesmama nalaze se naslovna Exile, pa Sandman i Miracle, iako na posljednjoj Hurtsi podosta zvuče kao Muse (možda to u biti ne pjeva Theo, već su i Matta Bellamyja navabili u sanduk?). Negdje oko sredine albuma na Only You Hurtsi si ponovno dopuste da zvuče kao Hurtsi na prethodnom albumu, što se nastavlja kroz još tri-četiri pjesme koje zvuče više manje isto, te će vjerojatno pasti negdje u zaborav Povijesti Svih Britanskih Melankoličnih Bendova Do Sada. Osim što pjesma Cupid zvuči kao da bi Hurtsi vrlo rado htjeli biti Depeche Mode tamo negdje u vrijeme Violatora, njihova soft-rock faza sredine albuma ima i svoje vrhunce na The Road i Crow, a onda se pri kraju albuma sa Somebody to Die For ponovno pretvara u ritmično izmjenjivanje „1 grandiozno epski hit, 1 totalno dosadna pjesma”.
No što reći o čovjeku koji pjeva “and you comatose each waking hour of life”, osim da me živo zanima kako izgleda to srcoslamanje Thea Hutchcrafta epskih razmjera u live verziji.
