Recenzija – “Nikta Zorja” (Klinika Denisa Kataneca): Suzama punimo tanjure jer smo sol trošili na rane
I kad smo svi pomislili “Što je s Denisom?”, “Zašto ne djeluje snažno kao prije?”, “Je li njegov osjećajni stil potrošio njegovu psihu?”, “Je li moguće da je ispjevao sve osjećaje?”, dobili smo odgovor u obliku albuma koji jasno kaže: “Tu sam i došao sam nastaviti ranjavati vaše labilne duše, zvalo se moje okruženje Felon, Okanagan LTD ili Klinika.” Posljednja spomenuta – Klinika – najnoviji je projekt Denisa Kataneca u kojem nema liječnika ni lijekova, ali zato ima melankoličnih melodija za liječenje duša svih ljudi koji na svom hodu kroz život ne prolaze baš najbolje.
“Ovo je slom/Ovo je stav”
Denis Katanec jedan je od kantautora koji je nekoliko puta uspio okupiti oko sebe ljude s kojima će prenositi svoje poruke što vjernije. Nije on izolirani slučaj ovih prostora. Nekoliko kantautora, koji djeluju unutar indie-folk scene (iako je glupo ukalupiti tu glazbu unutar jednog žanra), također je okupilo svoje bendove, primjerice Dušan Strajnić – Stray Dogg. Osobno me frustrira što zagrebačka scena nije ni do gležnja beogradskoj. U Zagrebu uspiju rijetki jer je mainstream vrtlog prejak i publiku povuče u sebe, zbog čega ipak najviše propate marginalizirani izvođači kao što je slučaj ovog kantautora.
“Nije ni slom/Nije da znam, al…”
Kakve sad to veze ima s Katanecom, Klinikom ili “Niktom Zorjom”? Ima velike jer je Denisov projekt Okanagan LTD u EP-u “Sve moje Laurie” imao jedan od najvećih potencijala, a nije uspio čak ni uz pjesme kao što su Florian i Listopad. Isto vrijedi i za album “Pejotl” koji je donedavno bio dostupan samo u obliku kazete, gdje su pjesme Cvijećeće i Pejotl isto mogle ovog nažalost opskurnog autora odvesti do šire publike. Krivca se može tražiti u mnogo čemu, ali uzalud, jer se željezo kuje kad je vruće, a taj se album ohladio i na dobrom je putu da ostane samo zaboravljen dragulj scene. No dobre vijesti i nova prilika stižu u obliku “Nikte Zorje” i nove energije kojom se uspio okružiti u obliku Brane Norca (gitara/klarinet), Zvonimira Varge (klavijature) i Vinka Vujca (kontrabas).
“Nikta Zorja” je album prije svega specifičan jer je bend koji ga izvodi ipak malo različit od onog koji ga je snimio. Denis i Brane su konstante, a osim njih na ovom albumu sudjelovala je Tena Rak (violončelo/vokal), koja je bila bubanj i vokal još jednog neprežaljenog benda naše scene, Vlaste Popić. Album je snimljen u studiu Moskau istoimenog koprivničkog benda i miksan od strane Ivana Grobenskog. Mirna Pavičić nacrtala je predivni cover za ovaj album koji prikazuje njenu interpretaciju borbe nikte i zorje oko jutra i vuče očitu referencu s istoimene pjesme i albuma samog.
“Ovo je krug/A ovo je riječ”
Album započinje pjesmom U snijegu u kojem se ta nevina tuga uz klarinet Norca polako slaže s Denisovim glasom i vodi nas kroz pejzaž u snijegu u atmosferu čitavog albuma. On je i bez svojevrsne himne adolescentske izgubljenosti u moru emocija Florian uspio dati vrlo mračan dojam. Iduća pjesma je Nikta Zorja na kojoj gostuje kantautorica i članica sada već afirmiranog benda Pridjevi, Ivana Picek, kao bek. Pjesma je to koja je upravo ono što joj i sam naslov govori – borba svijetlosti i mraka, noći i dana, sumrak, rub s kojeg se ne odlazi ni na koju stranu. Mirna Pavičić osim covera naslikala je i editirala čitav video uradak koji prati ovu pjesmu. Rijetko tko je slušao ovaj album, a da mu za uho nije zapela Jana Ljubovta, koja je izašla i prije nego što se našla na ovom albumu.
Pjesma Vrt prvi put se našla na “Sveski bijednih III” i obogaćena je na ovom albumu violončelom Tene Rak. I bez činjenice da ova pjesma već potječe s nekog drugog albuma, dalo bi se naslutiti da ne pripada ovom albumu. Ipak, djeluje na neki način relaksirajuće za živce, ako uzmemo tminu početka i kraja ovog albuma u obzir. Ona je svojevrsna stanka ovog albuma, za sve koji će poslušati čitav album i zatišje pred oluju koju nose Sjemenke. Isprve ova pjesma ima kakofoničan prizvuk bez smisla; svađa gitare i klarineta, kao para koji se svađa, onaj kaos u glavi kad se događa nesuglasje i nesklad u vezi. Unatoč kaosu uz “tebi mogu reći sve” ipak dolazi do balansa i do pomirenja ne samo para, već i instrumenata koji nas pri kraju pjesme polako uvode u novu snježnu pustoš zadnje pjesme.
“Nije ni krug/Nije ni riječ”
Zadnja pjesma Snjegopsić je na dosta dylanovski, naratorski način ispričana priča o djevojčici koja je umalo izgubila najboljeg prijatelja – psa. Ova pjesma najbolje se može opisati psihološkom parabolom, jer se od nestanka psa iščekuje samo rasplet i razrješenje sudbine psa, koja na kraju ipak dobiva sretan završetak – “Pustiti te nikad neću, jer ti krojiš moju sreću”.
Ovaj je album već doživio svoju promociju u Močvari uz solidan broj prisutnih ljudi, ali je ipak u redu zapitati se zašto ovaj album, kao ni mnogo drugih zagrebačke scene, nije barem malo razvikaniji? Zašto su uvijek isti ljudi na koncertima, bandcampovima i YouTube kanalima gotovo čitave scene? Velika je šteta što se stvara takav zatvoreni krug ljudi koji nažalost ne raste. To je ipak tema za neko drugo mjesto, a ne za recenziju albuma. “Nikta Zorja” je sve u svemu lijepo zaokružen album, počinje u snijegu, završava sa psićem u snijegu. Redoslijed pjesama svojevrsna je autoreferenca na ime albuma (izmjenu mraka i svijetla) i potvrda cirkularnosti. Kao što se već jednom reklo: “sve počinje sa krajem, krajem sve završava”.
Recenziju napisao Luka Babić