Recenzija – ‘Pe’ahi’: Morsko izdanje bučnih Raveonettesa
The Raveonettes, noise rock duo iz Danske, izdao je sedmi studijski album „Pe’ahi“ krajem srpnja bez ikakve prethodne medijske najave. Unatoč tomu, zbog svojih surf rock prizvuka s lakoćom je uspio osvojiti publiku u ljetnim mjesecima, a imati ćemo ga priliku čuti uživo 29. listopada u Močvari. Sharin Foo i Sune Rose Wagner, članovi benda, preselili su se iz hladnijeg Copenhagena u sunčani Los Angeles, a tematiku svoje glazbe prenijeli su s prostora mračnih groblja na pacifičke plaže. Uvodni stihovi “I have sand in my shoes and death on my mind” zorno ocrtavaju atmosferu koju album stvara, a i ne čudi što se zove upravo po obali havajskog Mauia.
Ovo je jedan od onih albuma gdje se oznaka „Parental advisory“ ne nalazi samo zbog nekoliko nasumičnih psovki. On govori o nasilju, noževima, smrti, pa čak i o traumama iz djetinjstva. Otac Sune Rose Wagnera preminuo je od alkoholizma krajem prošle godine, a on je inspiraciju za tekstove djelomično crpio iz nemilih događaja koje mu je priredio tijekom odrastanja. U pjesmi Kill! iskoristio je Sharinin nježniji glas kao medij kroz koji je iznio svoj bijes zbog trenutka u kojem je uhvatio svog oca u nevjeri u dobi od deset godina, a sanjiva Wake me up s njenim slojevitim vokalima govori o tome kako ga je svaki put iznova razočarao kad bi se sam vraćao kući, a njega nikad ne bi bilo u blizini.
Osim problema s ocem, tu je i neizbježna ljubavna tematika. Čak i njoj Raveonettesi pristupaju na specifičan način, jer predstavljanje ljubavnih odnosa kao bacanje bombi i rezanje noževima u Killer in the streets nosi u sebi poseban štih kontrasta tmurnih motiva naspram poprilično zaraznog i melodičnog noisa. When Night Is Almost Done kroz polaganu progresiju ispituje što se događa s ljubavi kad ljubavnici umru, a Rains of May pomalo u stilu psihodeličnih bendova iz 60ih govori o nikad dočekanoj ljubavi.
Da stvari ne budu tako crne, Raveonettesi su u „Pe’ahi“ upakirali i odu lokalnim herojima svojeg novog prebivališta, Kalifornije. Z-boys, peta pjesma s albuma, govori o začetnicima modernog skejtanja. Stacy Peralta, Jay Adams i ostala ekipa u sedamdesetima je koristila prazne bazene u kućama bogataša kako bi isprobavali akrobatske trikove te je kroz razna natjecanja pridonijela popularizaciji ovog sporta, i to puno prije nego što su Tony Hawkove igrice ugledale svijetlo dana.
„Pe’ahi“ se sastoji od deset pjesama komponiranih po već provjerenoj formuli, od temeljnog sloja buke s primjesama raznih žanrova: garage rocka, surf rocka, shoegazea, rocka 60-ih, a i manjeg izleta u dubstep vode na pjesmama Sisters i A Hell Below. Bend je ostao vjeran sebi s novim daškom svježine, a jedina moja zamjerka je da nedostaje povremena dominacija Wagnerovog vokala, koja je bila prisutnija na prošlim albumima.
Gledajući fantastične vizuale s lyricsima koje je bend priredio za svaku od pjesama, cijeli ovaj album odaje dojam jedne zaokružene cjeline. Sa svojim stripovskim noir imidžem, opus Raveonettesa idealno bi se uklopio u soundtrack Millerovog Sin City-a. Njihov posljednji album ne odskače puno od ove premise, iako bi se možda u njegovom slučaju veći dio radnje odvijao na plaži ili pučini. Nažalost, ljeto kao i u zadnjoj pjesmi uvijek završava, ali je ovaj album i u listopadu odličan motivator za ostavljanje svega za sobom kako bi se otišli izdivljati pod crnim Wayfarericama na jadranskoj obali, ili barem maštali o istom dok na hladnijoj temperaturi sjedimo za laptopom u našim skučenim sobama.
