Recenzija – ‘The Waterfall’ (My Morning Jacket): Kalifornija na južnjački način
Ako vam do sada nije poznata priča o Jimu Jamesu i njegovoj družini My Morning Jacket, možete prestati čitati daljnji tekst. U suprotnom, nastavite čitati, ali znajte da ako ste neki hardcore fan benda, nemojte pljuvati po recenzentu već obratite pozornost na ono što je spomenuti bend odsvirao na albumu „The Waterfall“ izdanom u svibnju 2015. Ponekad se valja staviti u ulogu rock svećenika koji objašnjava tko su to bogovi, anđeli i opatice naše drage nam gitarske glazbe. My Morning Jacket spadaju u skupinu polubogova, ako ništa drugo barem zbog toliko jebeno dobrog albuma „Z“, sada iz već davne 2005. godine. Nakon takvog albuma teško je dostići novi vrhunac i ovogodišnje ostvarenje benda s američkog Juga nije bolje od prethodnika „Circuital“ (2011.), a tek je nešto bolje od „Evil Urges“ iz 2008. Albumi prije opjevanog „Z-a“ kategorija su za sebe i objektivno su bolji od svih radova u posljednjih osam godina. No, da ne ostane sve na usporedbama s prijašnjim albumima, bacimo se na ono što imamo ispred sebe.
„The Waterfall“ nije loš album. Ima svojih boljih i lošijih numera, ima lutanja, ima alternativnog rocka, psihodelije i indie rocka. Na prvi pogled sve što jedan ljubitelj žanra može poželjeti. Iako dolaze iz Kentuckya, davno su napustili glazbenu nit vodilju koja krasi to podneblje, a to je southern rock, muzika koja rednecke čini rasistima te ih tjera da izađu ispred kuće i objese još jednu konfederacijsku zastavu (da ne bi ispalo previše ozbiljno, ovo nije istina i svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna). Napuštanjem južnjačke utjehe u čaši, glasu i gitari, stvorili su prostora da eksperimentiraju i čine ono što vole. Čini se sasvim u redu da rade što žele i što ih u tom trenutku čini sretnima i svojima. Pozadinu priče čini gotovo dvije godine dugo snimanje na kalifornijskoj plaži Stinson (ne doslovno na plaži, u studiju na plaži), svakodnevno zajedničko druženje članova benda (kuhali su si večere, igrali beer-pong, pjevušili Lynyrd Skynyrd i sve ostalo što Južnjaci rade) te, naravno, šetnje po plaži i gledanje Tihog oceana kao muzu koja će im dati inspiraciju za „The Waterfall“.
Stihove za sve pjesme napisao je, kao i uvijek, Jim James, ali u Louisvilleu, pa tako imamo stihove napisane za southern, a glazbu nadahnutu alternativom/psihodelijom kojom je odisala kalifornijska obala. Carl Broemel kao gitara i Tom Blankenship kao svirač bas gitare odradili su divan posao, sve to zvuči lijepo posloženo, posebno u pjesmi Spring (Among the Living). Uvod u album je Believe (Nobody Knows) koja na prvo, drugo i treće slušanje zvuči kao klasični „morningovski“ početak. Počinje dosta mirno, sve dok se zajedno ne jave klavijature, bas i gitara, a James nam mnogo puta daje do znanja da trebamo vjerovati. U što ili koga? Nitko ne zna.
Like a River je jedna od onih pjesama koje možete zavoljeti na prvu jer ima dovoljnu dozu psihodelije, lijepog prebiranja prstima po gitari i zavodljivog Jamesovog zavijanja. Refren je zarazan i sigurno će vam biti jedna od prvi stvari koje će vam zapeti za uho. Šteta što je takva pjesma iskorištena odmah na početku albuma. Posve drugačija je In Its Infancy (The Waterfall), pjesma koji nosi naziv albuma i koja bi trebala nositi album. U početku se čini posve drugačijem od onoga na što smo navikli od My Morning Jacket, ali nakon preživljavanja nekih fora s posljednjeg albuma The Black Keysa na kojem su uvelike koristili sintić, slijedi uhu ugodno sjedinjavanje gitara, bubnjeva i basa, što ujedno čini vrhunac pjesme.
Nakon uvodnih pjesama slijedi zaokret i trominutna laganica Get the Point, većinom samo uz glas i naglašenu gitaru. Kasnije čujemo lagane bubnjeve i zavodljivu gitaru koja bi trebala podsjećati na kalifornijske ljetne noći. Osobni favorit albuma je najduža pjesma na albumu Only Memories Remain. Iako još jedna od laganica, uz bluzerski štih daje albumu još malo začina i time mu daje na vrijednosti. Ljubiteljima solaža preporučujem Tropics (Erase Traces), točnije, to je pjesma za sve koji se pitaju gdje su nestale pjesme poput Dondante sa „Z-a“. Da budem posve iskren, nemojte očekivati ništa slično jer Dondante je neponovljiv. Vrijedi još spomenuti pjesmu Big Decisions koja je izdana kao singl, a uz standardnog Jamesa, potpisuje ju i Dan Wilson (frontmen Semisonica). Pjesma se referira i govori o ljudima koji su spremni promijeniti stvari koje ih u životu čine nesretnima.
Što zaključiti? Album se čini kao prijelazan i nešto što je trebalo biti napravljeno kako bi se sa sljedećim uratkom doseglo stepenicu više. Ima pjesama koje će u budućnosti pronaći mjesto na „best of“ kompilacijama, ali taj broj nije velik. Bend se čini kao u fazi traženja, Jim James ima okolne projekte i stalno radi te je to možda jedan od razloga variranja pjesama od dobrih do loših. Album nema grandioznost jednog „Z-a“, nema jake pjesme kao što je „Circuital“ imao naslovnu stvar. Nema ni jake kohezije između pjesama kao na „It Still Moves“ iz 2003. Što onda ima? Slabije nego inače, osjeća se stil, način na koji nam donose glazbu, a slušajući shvaćamo da su to oni. U nešto drugačijem ruhu, ali kreću se smjerom koji su si sami zacrtali. Ono što nam preostaje je vidjeti kako će se njihove pjesme dalje vrednovati te hoće li bendovski vrhunac ostati u 2005. godini.
