novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Judita Gamulin predstavlja nam platformu PUKOTINE: „Je li moguće da nas mlade zapravo nitko ništa ne pita?”

judita gamulin
Foto: Matej Jurčević
Vrijeme čitanja: 7 minute

PUKOTINE / PKTN nova je digitalna platforma namijenjena mladima kojima je potreban prostor u kojemu bi prepoznali svoje probleme, povezali se s drugima koji ih također imaju te našli načine kako ih riješiti. Ukratko, tu je da pomogne mladima na putu kroz odrastanje koji nije nimalo jednostavan.

Serijal FIXER u formi kratkih dokumentaraca prikazivat će se na platformi, a nešto više o njima reći će nam redateljica serijala – Judita Gamulin.

Evo za početak, malo nam predstavi PUKOTINE i svoj dokumentarni serijal FIXER u okvirima te platforme. Kako si ga osmislila, koji ti je glavni cilj koji s njim želiš postići te koje teme možemo gledati u sljedećim epizodama?

PKTN je platforma o odrastanju posvećena otvaranju potisnutih tema koja nudi materijal za bolje razumijevanje samoga sebe i vježbanje otpornosti, hrabrosti, pronalaženja neke vrste mira. Čini je kolektiv psihoterapeuta i autora (ERF, Family Lab, BoliMe), intimno motiviran, okupljen oko zajedničke želje da se ispuni sistemska tišina o mentalnoj dobrobiti. A da ne ostavim u zraku prizvuk koji donosi stigmatizirana sintagma mentalna dobrobit, zaključit ću da je PKTN škola života.

FIXER je banalan video materijal – pet dečkiju sjedi i međusobno razgovara o vlastitim problemima. Ali je zato i bolan dokaz da takav materijal do sada nije postojao. Je li moguće da nas mlade zapravo nitko ništa ne pita? Ako nas se ništa ne pita, kako se onda zna što u društvu treba promijeniti kako bi nam se pomoglo? Eto, ideja iza Fixera je odgovoriti na ta pitanja, pokazati da se svi mučimo s ovim rollercoasterom koji nazivamo životom i inspirirati dečke koji misle da moraju biti tough da budu otvoreni, ranjivi i hrabri kao ova naša ekipa u koju su se svi zaljubili.

Kako se FIXER uklapa u tvoj dosadašnji filmski rad? I prije si se bavila tematikama obitelji, (ne)slobode, adolescencije i problema koji prate tu životnu fazu. Bi li rekla da se ovaj novi serijal s fokusom na mentalno zdravlje mladih nekako prirodno nadovezuje na ideje kojima si se dosad pretežno bavila?

Naravno, bojim se da se cijelo vrijeme zapravo vrtim oko iste teme, iz istog razloga. U filmovima je to uvijek tema koje propitkuje svakodnevicu koju provodimo u strukturi obitelji. Kako nas oblikuje kao osobe, kako na temelju toga gradimo nove strukture, kako smo unatoč svemu uvijek vječno usamljeni. Ljudi mi se ovih dana javljaju s čestitkama za FIXER kao da sam neka Majka Tereza, a ja zapravo iz poprilično sebičnih razloga razgovaram s tim mladim ljudima u nadi da ću sama pronaći odgovor na pitanje kako živjeti život, a pritom ne eksplodirati – od pritiska, od tuđih i vlastitih očekivanja, od ljubavnih veza, brakova, banalnosti administracije i kućanskih poslova, od te svakodnevice koja gotovo uvijek pruža osjećaj kao da nije krojena po našoj mjeri.

Osim filmom, okušala si se u kazališnoj režiji postavivši dramu Dine Pešuta H.E.J.T.E.R.I. na daskama Zagrebačkog kazališta mladih. Predstava tako žestoko i sugestivno opisuje živote nas milenijalaca, drži ogledalo (ili bolje rečeno, selfie kameru) ispred naših lica i pokazuje sve naše nade i želje, ali i unutarnje borbe i frustracije. Gledajući je, u toliko sam situacija prepoznala sebe, frendicu, brata, kolegicu, da sam svako malo šaptala frendu koji je sa mnom gledao “ajme da, ovo smo totalno mi”. Slično nešto doživjela sam i gledajući prvi dio FIXER-a. Misliš li da si, kao što je lik Lene Dunham u seriji Girls izjavio, glas svoje, ili bar jedne generacije?

Isprovocirati rečenicu „Ovo smo totalno mi” je bio gotovo jedini cilj te predstave, tako da me ovo silno razveselilo! Glas generacije? Bože, sačuvaj haha. Ako je netko glas generacije, onda je to Dino Pešut. Ja sam možda platforma koja će taj glas pokušavati pustiti na razglas – samo zato što duboko osjećam ljekovitost dijeljenja života, ljekovitost izgovorenog i kako s relativnom lakoćom mogu taj lijek donositi u javni prostor. A lijek nam treba, jer je era koja nas je dopala nevjerojatno kompleksna i zahtjevna, a rođenjem i obrazovanjem nismo dobili nikakav skillset za preživljavanje. S druge strane, prvi put se događa da glas mladih dobiva svoj prostor. Baš uzbudljivo! Glas depolitiziranih, nenostalgičnih, naivno hrabrih, glas ubojica konvencija. Zatvoren u svom medijskom mjehuru, da, ali ako ga dovoljno napušemo, možda proguta ostale.

Pogledavši prvu epizodu tvog novog serijala, dojmila me se iskrenost i autentičnost likova. Pogotovo uzevši u obzir da je riječ o muškarcima, i to onima koji se međusobno ne poznaju. Lovro, Toma, Ernest, Ante i Demir, sjede u krugu i jedno drugom otvoreno pričaju o emocijama kompleksima, strahovima… Kako si postigla tu neposrednu iskrenost? Je li trebalo uložiti puno vremena i truda da se pokrenu tako bitne teme i da se o njima priča na taj način ili je do toga došlo organski? 

Snimanje je skupo i kratko, tako da svi sugovornici na početku dobivaju jasan zadatak – i to aktivistički: Imamo jako malo vremena da ljudima pokažemo da nam je svima teško jer će ih već i samo to saznanje djelomično spasiti, a to možemo samo ako se potpuno otvorimo, koliko god nam neugodno bilo. Zato možemo reći da naši protagonisti zapravo ne analiziraju toliko sami sebe, koliko svjesno pokušavaju pomoći drugima. Sada kada sam to napisala, shvaćam da je to ujedno i jedan od najboljih odgovora na pitanje mentalnog zdravlja.

Zanimljivo je da si za prvu epizodu odabrala baš muškarce i nerealne standarde koje im društvo postavlja. Smatraš li da je muškarcima puno teže izraziti svoje emocije zbog koncepta koji je nekad bio norma, a danas ga prepoznajemo kao problem pod imenom „toxic masculinity“? Koliko su ti spol i psihologija spola bitni kod likova koje pratiš i razvijaš u svojim filmovima?

Mislim da se pitanje ženskog ne može riješiti bez da se prije razgovara o pitanju muškosti i da taj razgovor potraje stoljećima. Čuti kako dečki u Fixeru opisuju idealnog muškarca je za smrznuti se. Visok, samopouzdan, bogat, glavni u društvu, ima dobar auto, okuplja ljude oko sebe, duhovit. Ženama je lakše, mi samo moramo biti lijepe i nasmijane. Mislim da je poprilično teško biti muškarac u današnjem svijetu – ideja što znači biti muškarac danas je isfantazirana, nerealna – letvica je previsoko, gotovo nedostižna. Naravno, mislim da živimo u eri fragilnog maskuliniteta koji, skrivajući se, hrani mnoge druge nezdrave društvene konstrukte, kao što su nasilje, alt-right, fanatizam, kapitalizam. Za mene je to najrelevantnija tema današnjice.

Samo neki od problema koje dečki u razgovor navode su : nedostatak samopouzdanja, grižnja savjesti nakon dana provedenog za ekranom, strah od neuspjeha, nedostatak koncentracije i motivacije, uspoređivanje s drugim životima prezentiranim na Instagramu… Koje faktore bi navela kao najveće uzroke istih? Kako uopće iskorijeniti, ili bar smanjiti negativan utjecaj lažnih života i iskrivljenih vrijednosti serviranih na društvenim mrežama na generaciju koja odrasta za ekranom?

Algoritmi društvenih mreža samo potvrđuju i perpetuiraju ideju uspjeha koju je skrojio kapitalizam. On diktira vrijednosti današnjice – što znači biti uspješan, što znači biti lijep, što znači iskoristiti život. Osim što grade svijet bezbrižne svakodnevice, ugodnu iluziju savršenstva, algoritmi od nas skrivaju i priče o autentičnim ljudima koji su poput nas – fragilni, nesavršeni, puni ožiljaka, suočeni s malim i velikim mukama koje donosi (cjeloživotno) odrastanje. Upoznati takve ljude je osvježavajuće i izrazito utješno. A upoznati takve ljude koji su istovremeno od nas nešto malo hrabriji… znači inspirirati se za hrabrost. Zbilja mislim da ako se neka individua približi drugima, ako se slavi dok je živa, da time podsjećamo druge što znači biti čovjek. Činjenica da to stalno iznova zaboravljamo, jedna je od naših najvećih slabosti.

Kapitalizam parazitira na svim našim slabostima pa tako i na ovoj. On taj dobro sklopljeni mehanizam hrani potvrđujući nam tu konstruiranu ideju čovjeka i proizvodeći igračke kojima nadomještamo prazninu u nadi da ćemo tu ideju doseći. Pritom mislim da je vrijeme da priznamo da mi taj kapitalizam zapravo dobrim dijelom volimo (bar mi kojima je dupkom pun Instagram Shop Wishlist nad kojim se javno zgražavamo) i da on nikamo neće otići, bar ne za našeg životnog vijeka. Ali ga zato definitivno treba ponovno osmisliti, okrenuti ga samog protiv sebe i natjerati da uništi sve što je društveno neodgovorno i nesvjesno – i zato: PKTN traži sponzore, javite nam se, jedva čekamo da zalijepimo vaše korporativne logotipe na naše svježe vizuale.

Osim samih uzroka problema, možda su veći faktor njihovog pogoršanja i oni koji na njih ne reagiraju, ili još gore, uopće ih ne priznaju. Meni se, s jedne strane čini da živimo u vremenu kad se napokon skida stigma mentalnih poremećaja i bolesti i da naša generacija jasno i glasno progovara o njima. S druge strane, ne čini mi se da se isti pomak događa u  obiteljskim zajednicama (pogotovo u određenim dijelovima Hrvatske), ali i u institucijama koje bi se trebale brinuti o mentalnom stanju mladih. Misliš li da starije generacije i dalje odmahuju rukom na spomen riječi kao što su “depresija” i “anksioznost” ili smatraš da se stanje promijenilo? Vidiš li tu razliku i na polju filmske umjetnosti?

Zabavlja me i užasava činjenica da u šest godina djelovanja udruge BoliMe mi ljudima nismo uspjeli objasniti što mentalno zdravlje zapravo jest i skinuti ljagu s te same sintagme. Kao da je stvar toliko banalna da je preeterična za shvaćanje. Biti mentalno zdrav naprosto znači usvojiti pa koristiti određeni skillset. Ako su neki klinci slučajno i uboli neki mjehurić društvenih mreža u kojem je mental health awareness popularni share te sami skužili da su u problemu, ti pak roditelje moraju preklinjati da ih odvedu na psihoterapiju, a na ‘mama, ja sam depresivna’, neki od njih dobivaju odgovor da su mogli češće u crkvu. Narod temu tretira kao što je tretira i njegova država. Našu inicijativu podržavaju svi osim državnih institucija. Možda je to zato što naši vođe ne idu na psihoterapiju. Na tako stresnim pozicijama, u današnje vrijeme, definitivno bi trebali. Jer da idu, nikada nas ne bi ovako ostavili prepuštene samima sebi. To je naša (balkanska) realnost i naivno je očekivati brzu promjenu. Filmska umjetnost i psihologija se isprepliću kroz čitavu povijest filma i film je do danas uglavnom već poprilično emocionalno pismen, no često zaboravljamo koliko ljudi zapravo gleda i zna gledati filmove. Ali kada je riječ o emocionalnom opismenjavanju, puno nade polažem u streaming servise i materijal koji proizvode – serije, romane modernog doba. Intravenozno prištekani na njihove omamljujuće paralelne svjetove, zapravo primamo i dozu razumijevanja samih sebe i razumijevanja za same sebe.

Za kraj nam, pliz, reci kako se ti nosiš sa svojim pukotinama? Kako ih lijepiš?

Ljepilo je u svom sastavu za mene bolno jednostavno – čine ga kvalitetna prijateljstva, odnosi i samopoštovanje (kako god postignuto, produktivnošću, Instagram avatarom, pažnjom za druge – sve se priznaje). Pukotine se lijepe relativno lako, ali pasija je za to pronaći motivaciju – prekinuti toksični tijek misli, prekinuti prokrastinaciju, započeti. Trenutno proživljavam raspad dječjeg sna, fantazije o mirnom životu i polako shvaćam da se u životu ne radi o miru, već o kaosu. Kaos sada polako učim voljeti te već osjećam – kad zavolim kaos, zavoljet ću i sebe.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari