Marko Vukić: „S muzikom zaspiš i s muzikom se budiš“
Večer je uoči 1052. Feste sv. Vlaha, najbitnijeg događaja u Dubrovniku još od 10. stoljeća. Stradun je okićen zastavama sveca i lovorikom te smo u tom ambijentu veselja i iščekivanja popili pelin s Markom Vukićem. Mladim dubrovačkim glazbenikom kojemu su uspješni nastupi u emisiji the Voice samo jedan fragment dosadašnje karijere.
Što je o svom iskustvu klapskog pjevanja, rada s Dinom Jelusićem, ali i motivima koji ga okupiraju te procesu stvaranja s nama podijelio Marko, pročitajte u nastavku.
‘Ajmo odma’ u glavu – otkad muzika? Zašto baš muzika? Odakle muzika?
Najjače pitanje koje sam dobio tristo puta dosad…
Znam, ali red je s tim početi…
Ne znam. Što znači muzika? Otkad sam bio dijete, bila je muzika. Iako su moji brat i sestre talentirani, nije bilo značajnih glazbenih pokušaja. Ja sam imao prve dodire s muzikom kad sam imao nekih 5-6 godina i nekako mi je to prirodno dolazilo. Ćaća je nakon kamiona i autića kupio nekakav maleni sintesajzer. Ja sam na tome nešto kao upirao i onda sam shvatio da te tipke imaju smisla i svirao neke suvisle melodije koje su stariji ljudi u mom okruženju prepoznali u smislu: ovaj čovjek svira. I nakon toga sam se sam upisao u osnovnu muzičku školu, što moji nisu znali nego sam im samo donio uplatnicu za upis. I tako je nekako sve krenulo.
A sad neko svjesno bavljenje muzikom, nakon cijelog školovanja sam u biti shvatio da ne mogu bez toga. Da s muzikom zaspeš i s muzikom se budiš. Bilo je tu puno preslušavanja diskografija od rock bendova, kantautora, domaće mjuze… Svašta se nešto slušalo još u vrijeme LimeWirea ako se sjećaš, kasnije su došli torrenti gdje su se skidale kompletne diskografije. Mislim da mlađe generacije uopće ne slušaju pravu muziku, nego derivate derivata, ne znaju originale pjesama, nego nekakve covere ili nastupe s America’s Got Talent ili štajaznam. Tipa Whole Lotta Love ne znaju original, čuli su milijun nekih sranja, a ne znaju original…
A ta diploma geodeta? Kako se to uklapa? Postoji li neka podvojenost struke i umjetnosti? Ili si ti svoj izbor napravio i odlučio gurati samo muziku?
U geodeziji isto imaju instrumenti. Nije da me struka ne zanima, nego sam pri upisu birao između više tehničkih fakulteta. U tom momentu sam već bio odlučio da ću se u životu baviti muzikom (a tad nisam znao što to nosi i znači i nije me bilo briga), a poslovi nakon drugih fakulteta su mi se činili stresniji, odgovorniji i puno više vremena bi trebao provoditi u nekakvom uredu ili na terenu. Tako da sam geodeziju upisao s mišlju da ću imati više vremena da se uz nju mogu bavit muzikom.
Meni diploma znači da sam doveo do kraja nešto što sam svjesno započeo, usprkos i unatoč sebi i ostalima oko sebe. To mi je dokaz upornosti koji mogu priložiti kao potvrdu da sam nešto napravio svojim rukama. Iako sam dosta stvari u životu izgurao od početka do kraja i upoznao proces stvaranja kompletnog proizvoda: i što se tiče pjesama, organizacija koncerata, proizvodnje vina… Samo što onda u jednom momentu shvatiš da ne moraš sve napravit sam, nego je korisno imati ljude kojima vjeruješ oko sebe i podijeliti zadatke, a ja volim biti šef.
Šef u kojem smislu?
Volim imati kontrolu nad procesima, volim organizaciju. Mislim, to jest siguran sam, da sam control freak. Definitivno. Kad nešto zamislim i imam jasnu viziju što trebam napraviti, jasna mi je tehnologija dolaska do kraja.
Ima u tvom glazbenom CV-u svega, znači ako sam sve uspjela popratiti, to je: voditelj klape Oželanda, ex pjevač u klapi Bošket, a trenutno u klapi Kaše i bendu Planet Groove. Nešto soliraš, sad si uletio i snimio stvar s Gruhacima… Dosta šaroliko. Ne identificiraš se žanrovski ili ipak imaš neke preferencije?
Ne znam kako da sročim odgovor na ovo pitanje, a da ne ispadnem nadmen.
Bio si u Voiceu, na nacionalnoj televiziji, ispast ćeš nadmen svakako.
Da (smijeh). Mislim da sam puno vremena posvetio bavljenjem muzikom u tom smislu da sam puno žanrova shvatio. Ne samo blues i rock i klapsku muziku i sevdah. Mislim da za bavljenje nečim trebaš provesti puno vremena i čitajući o tome tko su bili neki bitni ljudi koji su stvarali te žanrove, pomicali granice, radili neke značajne albume i slično.
Što se tiče tih nabrojanih bendova i klapa, to mi je nekako sve samo od sebe dolazilo jer sam u određenom vremenu kad je došlo, bio spreman to prihvatiti. Ja ne mislim da sam bio najbolji, ali kad su mi dolazile te prilike, prihvatio sam ih bez obzira na to što možda nisam bio uvijek na razini da izvedem neke stvari, nego sam radnik koji će, ako vidi da je u stanju doći do neke točke, izvest je.
Na primjer, s Gruhacima, meni je to….
Velika stvar?
Znaš što, ja Borisa (Kosovića) nisam poznavao, ali taj lik je bio jedan od onih koji je formirao mlađe generacije, iako sigurno toga nije bio svjestan. To znam jer sam pričao s danas živućim Gruhacima pa znam da je bilo tako. Iako ja ne želim reći da sam dio Gruhaka. Ne želim ući u Borisove cipele, niti želim da me se s njim uspoređuje jer to je isto kao da sutra. Ne znam evo, kao da netko ide zamijeniti Planta. Ne možeš zamijeniti Planta. To je druga priča. Ne volim ulaziti u tuđe cipele, imam svoje i dovoljno su mi tijesne i one same po sebi.
A nastupanje solo ili u kolektivu, što ti više leži?
Ne znam što znači nastupati solo. Meni to nastupanje solo znači nešto a la Ibrica Jusić. Nemam problem s tim, ali nisam dovoljno vješt ni gitarist ni klavijaturist da bi sam sebe mogao pratiti. A i volim kolektive, cijeli život sam u njima. Iako je kolektiv dosta zajebana stvar zbog održavanja tog kolektiva. Ako ne gledaju svi u istom smjeru, stvar ne funkcionira, ako svi ne vuku u istom smjeru, stvar opet ne funkcionira. S tim da ne moraju vući svi jednako jer nikad nije tako, uvijek imaš nekoga tko vuče više i manje. To je po prirodi stvari tako, ali kad su postavljeni ciljevi što se radi i kako se radi, onda stvar mora funkcionirati ako su ljudi normalni, ali u stvari nikad nisu.
Snimio si i singl, Inat. Je li taj despet, bunt, izabran kao nekakav prvi sentiment s kojim ćeš se obratiti publici li s namjerom, ili je to došlo spontano?
To je stvar koju sam napisao sa 16-17 godina u nekoj pubertetskoj fazi kao izjavu nekakvog ludila. Stvar u biti nije loša, samo je snimljena i otpjevana katastrofa, ali je izrada cijele te pjesme od nule do kraja meni promijenila život u smislu da sam shvatio da stvarno sve što možeš u nekoj viziji vidjeti kao gotov proizvod – da možeš do toga doći. I onda tražiš načine; s kim ćeš to napraviti, koliko ti treba para, kakav je plan, i onda do toga dođeš.
I stvarno sve što sam zamislio dosad, to sam i napravio jer sam u procesu izrade te pjesme shvatio proces izgradnje nečega. I morao sam smisliti sve sam; od financija do ljudstva, izdavanja, zvanja radija, peglanja ljudi, društvenih mreža. Sve sam napravio sam i shvatio da možeš napravit apsolutno sve ako možeš vidjeti krajnju točku, ako ne sumnjaš i ako možeš vidjeti dalje odavde (op.a. pokazuje rukom ispred lica). Neki ljudi to mogu vidjeti, neki ne.
Misliš da je to urođeno ili dođe uzrokovano okolinom, odnosno iskustvom?
Ne znam, to nisam još dokučio.
Ajmo malo o inspiraciji kao neizostavnom dijelu procesa stvaranja. Odakle je crpiš? Književnost, vizualno… Što te najviše potakne da sjedneš i nešto napišeš, odsviraš ili otpjevaš?
Jedna od najprisutnijih tema u mojim pjesmama koje vjerojatno nikad neće vidjeti svjetlo dana je prolaznost života. Shvatio sam da to dolazi iz vrlo ranog djetinjstva, kad su se u obitelji počeli događati neki odlasci koje nisam mogao shvatiti. Odrastao sam na selu, okružen biljkama i životinjama i vidio kako stvari umiru i kako se rađaju. I telad i pomadore i masline i krtola… Vidiš ciklus života kojeg ne shvaćaš tad ali si možda upio i nekad kasnije kad se u tijelu počnu događat hormonske i ostale kemijske reakcije u nekim godinama, počneš se prisjećati rečenica i događaja koje si vidio i čuo, a nisi ih shvaćao. S tim da sam prije par godina shvatio da je neizbježniji od smrti jedino život. Tako da je i to jedna od tema.
Daleko najviše pišem, i po meni najbolje, kad sam u nekim krizama. U prekidima: ljubavni prekidi, prekidi drugih odnosa, prekidi nekakvih života koji su, jebiga, dogodili. A i svakodnevno se događaju raznorazne inspiracije. Inspiracija je u stvari nakupljeni rad. Nije to momenat kad ti sjedneš za neki instrument ili za papir i napišeš neku pjesmu. Ne, to je nakupljeni rad koji se dogodio, koji se upravo događa u razgovoru s ljudima i neljudima i apsorpcija svega oko tebe. To je rad kojeg ne osjećamo kao rad: čitanje djela, gledanje filmova, slušanje muzike. Prikupljaš poruke i situacije koje su uglavnom svevremenske i koje su se događale i u vrijeme Egipćana. Nitko nije napisao nešto što se nekome nije dogodilo. Ali sve te stvari upijaš i one se u jednom momentu proliju iz tebe.
Moramo se dotaknuti i Voicea. Kako si donio odluku da se prijaviš?
Prijavio sam se jer su me u prošloj sezoni tjerali da se prijavim. Nisam bio za to jer sam tad sa svoje 23 godine mislio da nisam spreman i da jednostavno neću izdržati pritisak. U ovu sezonu sam se prijavio jer su već neke godine došle na leđa i zato što jako puno radim, a imam osjećaj da mi se ne otvara dovoljno prostora. A i stalno surađujem s nekim kolektivima, htio sam napraviti nešto za sebe.
Kako je to iskustvo na tebe utjecalo u glazbenom i osobnom smislu?
Pjevanje u studiju je jako različito od nastupa na koncertu. Na dosta stvari se treba voditi računa. Nismo dobivali puno uputa jer su, vjerojatno, htjeli vidjeti kako funkcioniramo pod takvim pritiskom i kako reagiramo na te podražaje koji se događaju u studiju. Tako da mi iskustvo od preko 1000 svirki u nogama nije uopće pomoglo, najiskrenije. Mislim da je lakše bilo onima koji dotad nisu držali mikrofon u ruci jer ljudi koji su već svirali pred ljudima imali su neka očekivanja kako bi to trebalo izgledati, a izgleda totalno drukčije.
Ta 3-4 mjeseca koja smo proveli u showu od blind audicija do kraja emisije je prekratko vrijeme da bi netko u nekoj većoj mjeri napredovao. Iako, ljudi koji znaju upijati neke tehnike ili stvari koje vide od drugih ljudi su mogli profitirati jer je bila hrpa talenta na jednom mjestu. Ali sve se odvijalo brzo i nije bilo vremena za nekakav pretjerani individualni rad pa tko je imao sposobnost „ukrast“ od ljudi s kojima je okružen je mogao, ja svakako jesam.
U osobnom smislu, upoznao sam ljude, počevši od benda i produkcije koji su stvarno bili nama na usluzi i na dispoziciji cijelo vrijeme i stvarno se trude i vidi se da im je stalo do showa. Ovo nije plaćena reklama nego se to baš vidi. Povezali smo se s tim ljudima: od kamermana, režisera, garderobijera, šminkera… Ogromna je to mašinerija i produkcija. I u tim nekim stvarima se moglo naučiti što znači biti profesionalan u punom smislu te riječi, ali pošto sam ja profesionalac odavno, na mene to nije previše utjecalo.
A izbor Dina kao mentora?
Dina sam kao mentora izabrao jer je svjetska faca. Točka. Dino u mojoj glavi predstavlja sve ono kako ja vidim muziku kakva treba biti. Ogroman talent i radnik koji se nije libio ostaviti sve i baviti se onim čime želi. Mislim da nije imao ni djetinjstvo ni mladost sličnu meni ili nekome tko je proživio regularnu mladost, upravo zato što je u karijeri cijeli život. Svakako je lik koji je uzor. Vidim ga kao nekoga tko bi mogao na ovim prostorima na svojim leđima otvoriti vrata kvalitetnoj muzici koju će kvalitetni muzičari svirati. Ali mislim da nije nitko na ovim prostorima velik kao on da napravi dovoljno veliku rupu na tim vratima kroz koju će onda proći i ostali.
Mislim da je on taj lik na kojeg se mogu zalijepiti i publika i mladi kojima nije bitno što slušaju jer samo slušaju ono što sluša većina. Na taj način i ta publika može slušat kvalitetnu muziku zato što je to đir. Tako da sam ga izabrao jer je svjetski, najbliži mi je po godinama i najbliži muzici koju volim, ne umanjujući pritom ostala tri mentora, koji imaju svoje odlične i dugotrajne karijere.
U timu je bilo zanimljivo. Mislim da smo proveli daleko najviše vremena družeći se, što je onda otežavalo odluke tko će proći, a tko ne, u odnosu na druge timove. Sigurno da smo se najviše povezali. Neki ti ostaju prijatelji za cijeli život jer smo kroz ta česta druženja shvatili da imamo zajedničke životne ljubavi.
Kako je izgledao izbor pjesama? Recimo, zašto baš Bad Company?
Nisam ušao u show pripremljen na način da imam određen broj pjesama koje sam htio pjevati. Bilo mi je svejedno jer žanrovski nisam određen, a i prokletstvo je kad možeš svašta a onda nisi ni u čemu. Kad te ljudi vide na televiziji, žele te svrstati u neku ladicu,a ja se ne volim svrstavati.
Ready for love smo izabrali jer mi je Dino nekoliko dana prije pričao kako je nastupao s Paulom Rodgersom. Kad je došlo vrijeme da odaberemo pjesmu, rekao sam mu da izabere jer je meni nebitno, a on se sjetio našeg razgovora i predložio tu pjesmu. Mislim da sam je izveo dobro, ali da je to možda bila greška što se showa tiče. Da smo možda mogli izabrati stvar koju će ljudi bolje prihvatiti. Tako da mislim da za sebe nisam u tom Knockoutu odigrao dobro.
Let the Sunshine in smo izabrali zadnju večer. U duetu sam bio s Martinom. Njegov otac, inače multiinstrumentalist i odličan muzičar, je predložio tu pjesmu s kojom smo se svi apsolutno složili. Tu sam ga izbacio, otišao je u Vannin tim i na kraju pobijedio.
Bilo je i dosta problema s dobivanjem prava na pjesme pa sam odlučio jednostavno pjevati onu koja meni znači nešto. To je Ujevićeva Zelena grana s tugom žuta voća, a ja Ujevića volim. Znači Ujević, Runjić i Oliver. Otpjevao sam pjesmu koju sam htio i mislim da sam joj dao neki svoj način. Došao sam do emisije uživo tako da sam tu već ostvario neki svoj cilj koji se pojavio negdje na pola puta, jer sam znao da nakon te emisije više nije ni do nas nego do ljudi koji glasaju. Mogao sam izabrati nešto za što će ljudi zbilja glasati, ali u tom momentu mi je show prestao imati smisla kao takav jer ljudi više nisu glasali za nas, nego za pjesmu. A od nas 16 je stvarno 16 fenomenalnih pjevača, a meni muzika nije natjecanje. To je stvar osobnih preferencija. Od svih nas stvarno svatko može napraviti karijeru. Sad je to pitanje i truda i rada i životnih izbora i puno nekih stvari koje će se sutra dogoditi ili neće.
Nedavno si na adventskom koncertnom programu „Serenada Gradu mom” pjevao stvari Đela Jusića uz Antu Gelu i druge renomirane izvođače. Kakav je osjećaj bio interpretirati skladatelja takve važnosti za Grad pred punim Stradunom?
Pjevali smo i pjesme od Ibrice Jusića, njegovog brata, ali i od raznih dubrovačkih autora: Tereze Kesovije, Mila Hrnića… Pjevati na Stradunu je bilo iskustvo za sebe. Ja sam išao u klasičnu gimnaziju i muzičku školu tako da sam provodio dane na Stradunu. Mogu reći da je pjevati na Stradunu posebna čast i zadovoljstvo. I dubrovačka publika je stvarno teška za zadovoljiti. Mislim da je koncert bio lijep, program dobar, a ljudi zadovoljni. I čarolija je kad Stradun pjeva s tobom, stvarno je. Jedan od ljepših momenata u dosadašnjoj nazovi-karijeri.
A Grad općenito? Grad kao mjesto stvaranja?
Nažalost, Grad Dubrovnik s obzirom na svoju povijest, nekakav status koji ima… Na primjer kad pričaš s ljudima s kontinenta ili općenito sa Sjevera uvijek nakon one prve glupe zajebancije tipa „krooooasan“ i „izGruada“, osjeti se neka ne nužno zavist što tu živimo, ali neko divljenje Gradu. Nažalost, što se tiče muzike, Dubrovnik je osuđen na jako malo mjesta gdje se može svirati. I grad takve povijesti, takvog statusa. Mislim da je sramota da nema koncertnu dvoranu. Ovo ide na gradske vlasti – izvolite napravit’ koncertnu dvoranu! Mislim da je to problem.
Ja sam prije skoro 10 godina otišao u Zagreb i tu sam ljeti pa ne znam kako stvari stoje što se tiče mladih bendova i scene, ali ono što ja trenutno vidim je da ne sviraju. Nema mladih bendova. Otkako se Klub mladih Orlando zatvorio, nema ni mjesta na kojima bi se mogli pokazati jer jedno je vježba, a drugo je svirka pred ljudima koja te mijenja. Tu napreduješ, dobivaš iskustvo, podražaje od publike, učiš se ponašati i zvučati na bini.
Dakle, u Dubrovniku jednostavno nema mjesta gdje se može svirati.
A Grad kao inspiracija?
A Grad kao inspiracija direktno za nekakve tekstove… Nisam pisao neke pjesme o Gradu. Bilo je pokušaja, ali to nije bilo dobro. Povijest može poslužiti kao inspiracija, ali ja nikad nisam osjetio poriv da pišem o Gradu o kojemu je toliko pjesama ispisano. Mislim da ne bi mogao ni dokučiti ljestvicu koji su postavili ljudi prije. Ne osjećam se dostojno.
Ali nije li to tako sa svim motivima koji su pomalo opća mjesta i o kojima je masu toga napisano jer su užasno veliki: ljubav, more… Ne čini mi se da je Grad iznimka. Znači misliš da kad su toliko puta opjevane da ih je teže interpretirati na neki svoj način?
A gledaj, brdo vidi svak na svoj način. Lovac vidi gdje su tu sakrivene životinje, general vojske gleda kako će vojsku postavit ispod brda, slikar iz kojeg kuta će to brdo naslikati, netko tko radi ceste koliko će tu serpentina biti da bi bila cesta… Svi smo imali priliku, i ljudi koji su prije pisali o ljubavi i oni koji nisu pisali, imali su priliku iskusiti ljubav tako da nitko ne polaže pravo na to da nakon njih više nitko o tome ne piše. Svak ima pravo na svoj pogled na bilo koju temu.
Pa zar nije i prolaznost života o kojoj ti pišeš takva jedna ogromna tema? O kojoj se vrti velika većina filozofije i poezije? Nju si ipak izabrao.
Ono što ja mislim o svojim pjesmama je to da je prolaznost života tema o kojoj ljudi ne žele razmišljati. Ljudi žele lake teme koji će ih odvući od tog razmišljanja.
Nema tko nije taj fenomen opjevao, od Floyda do Cavea. Oni su pisali o prolaznosti života pa su masovno slušani.
Oni su pisali o tome prije 60 godina. Danas jednostavno stvari idu prebrzo i ljudi nisu sposobni uopće pridati nečemu kvalitetnom dovoljno pažnje zato što ono što je kvalitetno ima više slojeva i da bi prodro u bit stvari, moraš potrošiti određeno vrijeme za bavljenje materijom koje ljudi jednostavno ne žele imati. Poanta bilo kakve tehnologije je da čovjeku skrati vrijeme za obavljanje nekog posla, a ovo vrijeme koje je dobio ne koristi za druge stvari, nego koristi za obavljanje tog istog posla u većem obimu. Jebote, što sam ja pametan.
Iduća čovjekova nadgradnja ići će u tom smjeru kad shvati da ovo vrijeme koje je uštedio s tehnologijom koja obavlja posao za njega, da to vrijeme provodi sam sa sobom. Jer se ljudi boje provoditi vrijeme sami sa sobom. To je problem današnjeg društva.
Kako ti provodiš vrijeme sam sa sobom? Osim s muzikom?
Iskreno i ja sam upao u sličan neki loop tako da… nažalost malo vremena provodim sam sa sobom. I to mi je priroda posla. Volio bio više vremena za sebe, ali nekako smo svi pristali na ganjanje tog nečeg nepostojećeg… Nisam ja iznimka, trudim se provoditi to vrijeme sa sobom, ali tempo života je nemilosrdan. Volim razmišljat sam u svojoj glavi pa dok obavljam poslove koji ne zahtijevaju pretjerano kognitivnih sposobnosti, u tim momentima volim razmišljati svojom glavom.
Koja je najvažnija lekcija koju si naučio sad kad se ozbiljnije baviš glazbom? Što bi u nekom „povratak u budućnost“ scenariju savjetovao malom Marku koji tek kreće s muzikom?
Savjetovao bih mu da više vjeruje u sebe i da se više nameće jer je to postala ljudska odrednica prema uspjehu. Puno sam vremena proveo razmišljajući o tome jesam li dovoljno dobar. Dakle, mali Marko, manje planiraj, više djeluj i samo djeluj. I u momentu u kojem možeš nešto napraviti – napravi i to najbolje što možeš. I nemoj pare trošiti na gluposti nego ih stavljaj sa strane i snimi album, dva ili pet. Doduše, nikad nisam gledao tko će mi što reći tako da mali Marko, tu si dobar.
Znači nije ti stalo do tuđeg mišljenja?
(…) Nije, jer ti ljudi nisu proveli dovoljno vremena sa mnom koliko ga ja provodim sam sa sobom i ne znaju što se sve krije iza toga što nešto mogu ili ne mogu, je li nešto dobro ili ne i koliko ja sam sebe kritiziram. Za sud o nečemu, trebaš provesti određeno vrijeme bavljenjem tom materijom da možeš prosuditi je li dobro ili ne, a ljudi koji prvoloptaški prosude je li nešto dobro ili ne, nisu kompetentni da daju svoj sud o tome. Točka, tu točku stavi.
Ja sam odličan u planiranju, ali nisam dovoljan asketa i preveliki sam hedonist i teško se odričem stvari koje mi donose ugodu. A definitivno je to neko odricanje, taj asketski način života put prema izgradnji karaktera i proizvodnji većih stvari.
