„Gledajte kako plešemo” (L. Slimani): Moćna saga o franko-marokanskoj obitelji
„Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”. Početna rečenica Tolstojeve Ane Karenjine, jednog od najčuvenijih romana 19. stoljeća, znamenita je s razlogom. Ne samo zbog toga što srednjoškolce uvodi u svijet ruskog visokog društva, preljuba, osude okoline, rastrganosti ženskog srca između ljubavi i ponosa (i cijelih poglavlja u kojima se opisuje kako Levin kosi žito!), nego zbog svoje univerzalnosti. Tako jednostavna, a tako snažna tvrdnja. Svaka obitelj ima svoje nesuglasice i mikrotraume koje se kao neka vrsta neželjenog nasljedstva prenose s generacije na generaciju, No što čini jednu obitelj zaista nesretnom?
Pitanje je to na koje odgovor pokušava pronaći poznata francuska spisateljica i dobitnica nagrade Goncourt u 2016. za roman „Uspavanka” (Chanson douce), Leïla Slimani. Roman „Gledajte kako plešemo” (Regardez-nous danser) drugi je nastavak trilogije U zemlji drugih (Le pays des autres). U njoj Slimani čitateljima pripovijeda sagu svoje obitelji, ali i cijelog marokanskog naroda koji pokušava prihvatiti tekovine modernog društva, dok se istovremeno grčevito drži za obrasce svog tradicionalnog identiteta.
Maroko u olovnim godinama
Prvi roman obuhvatio je razdoblje između kraja Drugog svjetskog rata i neovisnosti Maroka 1956. te smo u njemu pratili glavne likove, Aminea Belhaja i njegovu ženu, Alzašanku Mathilde. Upoznali su se kad je Amineova pukovnija bila smještena u njenom selu, iste se godine vjenčali i otišli živjeti u selo pored Meknèsa.
Tamo on neumorno radi na zemlji kako bi unaprijedio obiteljsko imanje, a ona pomaže seljacima u svojoj ambulanti, rađa dvoje djece i privikava se na novu kulturu i običaje. U drugom dijelu Belhajevi postaju prosperitetna zemljoposjednička obitelj koja je ravnopravan član visokog društva, a reflektor je sad uperen i na druge članove obitelji, osobito na njihovu djecu – Selima i Aïchu.
Period koji pratimo kasne su šezdesete i rane sedamdesete. To su, s jedne strane, marokanske années de plomb (godine olova) u kojima vlada politička represija kralja Hasana II. koja ne trpi previranja i neistomišljenike, a s druge, jaki vjetrovi koji pušu za Zapada sa sobom donose hippie pokret, seksualnu revoluciju i feminizam. U tom polarizirajućem povijesno-političkom kontekstu, svaki član obitelji Belhaj na svoj način traži svoj put, više ili manje uspješno.
Na večerama Rotary Cluba za stolovima su se miješali Marokanci buržuji i pripadnici europske zajednice, činilo se kao da je kolonizacija bila tek nesporazum, pogreška zbog koje su se Francuzi sada kajali, a Marokanci pretvarali da su zaboravili.
Odnosi moći
Iako je protektorat službeno gotov, a imena ulica sad su na arapskom, i dalje se osjeća francuski utjecaj. Novonastala buržoazija koju čine i Marokanci sudjeluje na gala večerama, organizira raskošne vrtne soareje, gradi bazene te običnom zemljoradniku postaje jednako nepristupačna kao nekadašnji strani gospodari. Tako se kulturološke i klasne razlike isprepliću i granice postaju nejasne.
Zanimljivo je pratiti kako zapadnjačke vrijednosti sasvim suprotno utječu na brata i sestru Belhaj. Aïcha, odgovorna studentica medicine u Strasbourgu koja unatoč susretu s rasizmom i sviješću da je drugačija od svoje okoline, uporno gura naprijed. Selim, svjestan da nikad neće moći zadovoljiti očeva očekivanja, zastranjuje u društveno neprihvatljiv odnos, koji ga kompletno udaljuje od obitelji.
Pri povratku u Maroko, Aïcha postaje doktorica i udana žena, a Selim bježi od kuće u Essaouiru pušiti hašiš i smucati se s hipijima (koje u jednom trenutku posjećuje sam Hendrix!). Taj dualizam neprestano je prisutan, bilo da kroz njega promatramo odnos nekadašnjeg kolonijalnog gospodara i podređenog, odnos muškarca i žene ili seljaka koji radi na imanju i njihovih gazdi buržuja.
I sam Maroko je dvostruk, poput kakvog punokrvnog lika. Jedan Maroko je onaj obalni koji otvara svoje kase novčanicima punih dirhama europskih turista koji će svoje ručnike grijati na plažama Rabata i plesati u klubovima Casablance gdje se glazba pušta s džuboksa, a na televiziji se gleda slijetanje čovjeka na Mjesec. Drugi je onaj u kojeg turist nikad neće kročiti nogom, osim pokojeg izgubljenog hipija. Tamo, u duarima, ništa se ne mijenja, žali se na iste bolove i umire od istih bolesti. Jer to je bijeda – svijet koji se ne mijenja.
Fatimu je majka ponekad pitala kakva je kuća njenih gazda. Kako izgleda, što jedu, kakav auto imaju, kakva je kupaonica. Posebno je zanimala kupaonica. Služavka nije bila u stanju opisati kuću. Nije znala opisati detalje. Ono što je nju intrigiralo, nije bio namještaj, kućanski uređaji ili velika polica prekrcana knjigama. Ne, ono što je njoj bilo čudno i čega se bojala, bila je tišina. Ta grobljanska tišina koji nisu narušavali ni dječja cika, ni bubnjanje kiše po limu, ni dreka žena koje su se častile psovkama iz barake u baraku. Danju, kad bi gaze otišli na posao, Fatima je ostajala sama u kući. U tišini je sve poprimalo uznemirujuće dimenzije. Nikad prije nije primjećivala koliko je život glasan. Zbunjivali su je zvukovi vlastitog tijela. Trzala se zbog beznačajnih stvari. Kapanja vode u sudoperu, klokotanja kanalizacije, motora uvoznog hladnjaka.
Napuštanje ideala
Neki likovi čije sudbine pratimo imaju željeznu volju i ostaju vjerni svojim principima do samog kraja. Omar, Amineov brat, ostaje vjeran pas kralju i njegovom režimu te i dalje posjećuje sestru Selmu, unatoč tome što ne živi u skladu s društvenim normama. Također, Aïcha nastavlja majčinu tradiciju pomaganja bolesnima i, poučena teškim iskustvima žena kojima je svjedočila kao studentica, u svom radu ih nastoji ohrabriti, obrazovati i pružiti im podršku.
Međutim, Mehdi, kojeg upoznajemo kao gorljivog socijalista nadimka „Karl Marx” i koji pri prvom susretu Aïchu čak vrijeđa, nazivajući njenog oca kolonijalistom, ne uspijeva ostati dosljedan svojim načelima. Od mladog profesora ekonomije koji zagovara revoluciju i osvješćivanje masa, do kraja knjige Mehdi je davno izgubio svoj nadimak. Postaje upravitelj porezne uprave, ima tajnicu koja mu se obraća sa „gospodine direktore” te čak biva pozivan na proslavu kraljeva rođendana, što ga oduševljava.
Njegov lik utjelovljuje napuštanje ideala. Mlade, sposobne članove ljevice koji su nekad bila najglasniji u zagovaranju borbe protiv vlasti, da bi sami postali dio pokvarenog aparata kojeg su toliko prezirali, a sve za život bez borbe, uljuljan u komociju građanstva i bračnog života.
Sve bi bilo lakše kad bi ideali stvarno umrli. Kad bi zauvijek iščeznuli u vremenu i kad, duboko u nama, više ne bi pronalazili nikakvo uporište. No iluzije ostaju tu, sklupčane negdje u nama. Propale, usahle. Kao žaljenje ili stara rana koju osjećamo navečer po lošem vremenu.
Plešu li mravi, ili lete?
Tijekom poznatih francuskih prosvjeda ’68., Aïcha se čudi žestokom idealizmu studenata koji joj se činio naivnim. Pritom se prisjeća jedne arapske uzrečice: „Kad Bog želi kazniti mrava, da mu krila”. Možda kroz tu frazu autorica kreira vlastitu podjelu ljudi, po uzoru na Dostojevskog koji je u „Zločinu i kazni” razlikovao običnog i neobičnog čovjeka – uš i Napoleona?
Možda je to ključ razumijevanja njenih likova? Oni koji se nisu zanosili, nego su se s vjerom u svoje sposobnosti obrazovali i predano radili su napredovali, dok su oni koji su imali nerealno visoke želje progutani u vrtlogu (pre)snažnih emocija, potrebe za slobodom i izvrnutih vrijednosti? Možda.
Autorica u ovom romanu razrađuje razne ideje i spretno plete tkanje fikcije i autobigrafskih elementa vlastite obitelji; bake Francuskinje koja je otišla živjeti u Maroko, majke doktorice i oca ekonomista. Pritom, kao što je naglasila u intervjuu za Louisiana Channel, piše iz osvete protiv nepravde i bez zadrške progovara o skrivenim obiteljskim traumama, klasnim razlikama, postkolonijalizmu, rasizmu i potlačenom položaju žena.
Upravo zbog mnoštva likova i njihov životnih puteva koje prati, čitatelj na momente ostaje kratkih rukava, želeći saznati što će se dalje s nekim od njim zbiti, ali radnja grabi dalje, nemilosrdna prema simpatijama koje je čitatelj izgradio prema liku u prethodnom poglavlju. No, to bih mogla navesti kao jedini nedostatak inače dojmljive priče u kojoj je političko-povijesni kontekst čvrsto iskonstruiran, a bogati opisi autoričine zemlje porijekla vrve okusima, bojama i mirisima.
Čeka nas treći nastavak u kojem ćemo otkriti tko će ostati na zemlji, a tko vinuti u zrak. I jedva čekamo saznati.
Marx se nakašljao. Znaš, ono maloprije, nisam te htio uvrijediti. Vjerujem da je tvoj otac čovjek na mjestu. I siguran sam da je vrlo ponosan na svoju djevojčicu koja će postati liječnica.
A ti ono studiraš ekonomiju?
Da, upravo tako.
A što ćeš onda poslije raditi?
Ja? rekao je smješkajući se. Ja želim pisati.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
