Istaknuto
21.05.2022.

Vrijeme čitanja: 3 minute Nova godina - novi ja. Naravno da ne - koliko god želio da taj statement bude točan. Isto to je mislio i Celeste koji godinama štanca iste albume. Kod mene i dalje siječanj izlazi debelo u godini.

27.03.2022.

Vrijeme čitanja: 7 minute Razbijamo predrasude i upoznajemo drugačije kroz prozor u supkulture. Marija Marković predstavnica je gothic supkulture koja ujedinjuje sve vrste umjetnosti, a u razgovoru s Goranom Terzićem otkriva da stil njeguje i kroz glazbeno stvaralaštvo.

Knjige

Reflektira: Antigona kao prikaz hrabre žene u borbi za ideale

26.02.2022. Simona Lukman
Vrijeme čitanja: 5 minute

Nastavljamo s esejskim djelima na državnoj maturi. Ove veljače zasukali smo rukave i otputovali u daleku antičku Grčku i Rim. Premda nećemo govoriti o suncu, moru i ukusnoj hrani, pred nama je jedno od najplodonosnijih razdoblja u književnosti uopće. Stoga, pripremite se na uzbudljivo putovanje prošlošću!

Antičko je razdoblje trajalo punih 13 stoljeća, od pojave Homerovih epova Ilijade i Odiseje u 8. st. pr. Kr. do pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. g. Pisci antičke Grčke i Rima ostavili su dubok trag u europskoj književnosti stvorivši sve danas nam poznate književne vrste i rodove (himnu, komediju, tragediju, roman i dr.), a brojnim su književnicima u kasnijim razdobljima predstavljali svojevrsni uzor. Stoga ćemo se u renesansi i klasicizmu ponovno susresti s djelima po uzoru na antička.

Antički su književnici po mnogočemu bili ispred svoga vremena, usmjereni na čovjeka i njegove ovozemaljske potrebe. Osobito su težili proporciji i skladu, zbog čega su i njihova djela bila besprijekorna i čista. Stari Grci i Rimljani vodili su hedonistički način života, uživajući u svakodnevnim trenucima, a čini se kako su veliku pažnju pridavali mentalnoj higijeni, odlazeći u terme i popodnevne šetnje. Uz to, voljeli su i cijenili književnost, zbog čega su veliku pažnju pridavali obrazovanju.

Autentični likovi stoljećima prije

Europskom književnom scenom tada su žarili i palili najveći grčki tragičari, Eshil, Sofoklo i Euripid. U moru njihovih drama, jedno se pronašlo i na popisu djela koje se mogu pojaviti na eseju. Riječ je o „Antigoni”, tragediji antičkog tragičara Sofokla, za mnoge najboljeg među konkurencijom. Sofoklo je svojim djelima upotpunio grčku tragediju, uvevši trećeg glumca i time omogućivši složeniji razvoj dramske radnje. Osobitu pažnju pridaje čovjeku kao individui, stoga je u središtu njegova pisanja prikaz ljudskog karaktera.

Za razliku od ostalih tragičara, kreira likove čiji životni put ne kroje božanske sile, već oni sami pronalaze način da se izbore sa svakodnevicom koja često iziskuje žrtvu i hrabrost. S njegovim se likovima možemo poistovjetiti jer se kao i mi neprestano bore za uzvišene ideale, a na tom putu stoje im ljudi višeg statusa koji smatraju da su uvijek u pravu. Ipak, ne posustaju u borbi za svoje životne vrijednosti te su spremni žrtvovati svoj život da bi zadovoljili pravdu.

Takav je lik i Antigona koju su srednjoškolci itekako dobro upoznali u prvom razredu učeći o antičkoj književnosti. Vjerojatno je i prva pomisao na ovu tragičnu junakinju njezin otac Edip koji se, ubivši oca, oženio svojom majkom Jokastom ne znajući da su u krvnom srodstvu. Mit o Edipu može se smatrati i najkontroverznijim, no u suvremenoj psihologiji iznimno je važan. Freud je tako skovao pojam Edipov kompleks koji označava podsvjesnu želju sina za majkom te iako se to čini apsurdno, zabilježeni su slučajevi takva ponašanja.

Dio trilogije o prokletoj Edipovoj obitelji

Tragedija „Antigona” dio je trilogije koju čine djela „Kralj Edip” i „Edip na Kolonu”, iako ju Sofoklo nije napisao s tim ciljem. Sastoji se od sedam činova: prvi je čin uvod u radnju, nakon toga se nastavlja pet epizoda te naposljetku slijedi sedmi čin kao epilog. U razvoju radnje važnu ulogu ima kor koji komentira događaje te likovima daje savjete.  Tragedija je utemeljena na dramskom sukobu između Kreonta, okrutnog vladara koji poštuje isključivo zemaljske zakone te Antigone koja je odlučila prekršiti zakon i časno pokopati svog brata Polinika. Premda je Kreont bio Antigonin ujak, smatrao je da ju se treba kazniti zbog nepoštivanja zemaljskog zakona. No, zašto Antigona ne smije pokopati svoga brata? Korijeni ove priče sežu prije Kreontova dolaska na vlast.

Igra prijestolja u antičko doba

Naime, Antigona je uz Polinika imala još jednog brata Eteokla te sestru Izmenu. Kad su porasli, Eteoklo i Polinik željeli su zavladati Tebom, no nisu se mogli dogovoriti kome će pripasti vlast. Prvotni je plan bio da naizmjenično vladaju, no to se nije pokazalo uspješnim. Eteoklo je protjerao brata te se on sklonio u Arg. Tamo je pronašao ljubav svog života i skrasio se. Ipak, nije želio odustati od prijestolja te je organizirao napad na svoj rodni grad Tebu. U sukobu umiru obojica, no Kreont izdaje naredbu da se Polinika ne smije pokopati jer je izdao svoju domovinu. Onaj tko se ipak to usudi učiniti kaznit će se javnim kamenovanjem.

Pokopati brata ili ne – pitanje je sad

Budući da je Antigona voljela svoju braću, smatrala je svojom dužnosti da dostojno pokopa brata čije je tijelo Kreont namijenio strvinarima. Tražila je da joj sestra pomogne, no ona nije htjela pristati smatrajući da se, kao žene, trebaju slijepo pokoriti muškarcima. Unatoč tome, Antigona nije posustala u svom naumu te je odlučila uzeti stvari u svoje ruke i pokopati brata. Premda je znala što ju čeka, spremno je otišla u samoubilački pohod kako bi udovoljila božanskome. Naravno da se pokop nije mogao zataškati. Čuvari su otkrili da je Polinikovo tijelo zakopano, a na mjestu ukopa nisu pronašli nikakve sumnjive tragove koji bi upućivali na divlje zvijeri. Sve je bilo uredno i svečano. Budući da nitko nije znao tko je to mogao učiniti, odlučili su obavijestiti Kreonta.

Obećao je da će novčano nagraditi onoga tko pronađe krivca. Nije trebalo uložiti pretjerani trud da se on pronađe. Čuvari su pronašli Antigonu kako stoji pored brata čije su tijelo ostavili na suncu. Ona ga je tada ponovno zakopala. Izveli su ju pred Kreonta, a ona je bez oklijevanja priznala svoju krivnju. Rekla je da je odgovorna isključivo Zeusu te da smatra kako se ljudski zakoni ne mogu primijeniti u svim situacijama. Iako je bila njegova nećakinja i zaručnica njegova sina Hemona, Kreont je inzistirao na tome da ju se kazni. Smatrajući da je i Izmena sudjelovala u pogrebnoj svečanosti, najavio je ubojstvo obje sestre, ali je Antigona spremno stala u njenu obranu i potvrdila sestrinu nevinost.

Krv, suze i upropaštena obitelj

Rasplet priče vrlo je tragičan. Kreont je naredio da se Antigonu odvede u grobnicu. Nakon toga slijepi prorok Tiresija obavještava Kreonta da će za njega uslijediti crni dani ne poduzme li nešto. Naime, jedno njegovo dijete umrijet će jer nije dopustio da se Polinik pokopa, a njegovu je sestru osudio da trune u grobnici. Kreont je bio zatečen prorokovim riječima i odlučio je poslušati savjet Zbora te organizirati pogrebnu ceremoniju u Polinikovu čast. Nakon toga, odlazi u grobnicu kako bi oslobodio Antigonu, ali tada je već bilo prekasno. Počinila je samoubojstvo objesivši se i u takvu ju je stanju pronašao njen zaručnik Hemon. Vidno ogorčen i ljutit, napao je svog oca. No, konačan je udarac zadao sebi probivši se mačem. Saznavši da je izgubila dijete, Kreontova supruga Euridika nije mogla podnijeti takvu bol te je podigla ruku na sebe i presudila si.

Kreont je tako u tren oka izgubio cijelu obitelj. Tek tada mu postaje jasno da je zbog svoje sebičnosti i ponosa uzrokovao smrt voljenih osoba. Spoznavši krivnju, pada u očaj te plačući moli sluge da ga odvedu. Pokajao se zbog onoga što je učinio, no bilo je prekasno jer više nije mogao vratiti izgubljene živote.

Sofoklo kao životni guru

Sofoklo u svojoj tragediji nije nikoga poštedio, no važno je shvatiti da je, odredivši tragičnu sudbinu svojim likovima, želio ukazati na to da pravda uvijek izvuče deblji kraj. Kreont je zbog svoje tvrdoglave naravi ostao bez svega i osuđen je da cijeli život na svojim plećima nosi teret izgubljenih duša. Sofoklo nam Kreontovom sudbinom poručuje da unatoč svojim idealima moramo misliti na druge, i prije svega, ostati humani i suosjećajni. Da bismo to i postigli, ponekad moramo zaobići društvene norme.

Antigona je svojim hrabrim djelom pokazala da se, bez obzira na posljedice, spremna boriti za vlastita uvjerenja. Za razliku od svoje pasivne sestre Izmene koja se nije usudila suprotstaviti muškarcima misleći da joj je bolje šutjeti, Antigona ni trenutka nije dvojila hoće li se pobuniti. Znala je što joj je činiti te je na koncu i svojom smrću potvrdila koliko joj je stalo da obrani svoje ideale.

Premda je nastala u 5. stoljeću prije Krista, Sofoklova se „Antigona” itekako može preslikati na suvremenu realnost. Ponekad se osjećamo razapetima između ideala i normi koje nam nameće zajednica. Nažalost, svjedoci smo toga da je manjina spremna izaći iz zone komfora i izboriti se za svoja prava. No, ipak, nadajmo se da i danas postoje Antigone koje će potaknuti ljude da ne odustaju, jer u konačnici, svi smo mi na ovaj svijet došli zbog ljubavi. 

 

(Visited 413 times, 5 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 3.667 out of 5)

Komentari