Reflektira: Kako su Glembajevi ukrali dodatak “gospoda”
Osnovna je ćelija društva obitelj. Kao najznačajniji čimbenik socijalizacije, obitelj izravno utječe na život pojedinca od rođenja do zrelosti. Psihološki i sociološki aspekti poput razvijanja osobnosti i emocionalnih odnosa s okolinom, zauzimanja i definiranja određenog položaja u društvu na osnovi rasne, etičke, religijske te socioekonomske situacije, osnove su koje dijete nesvjesno poprima boravkom u obitelji, čime postaje član sličan svojim ukućanima. Poput spužve, ono upija karakteristike obitelji i sve više internalizira nametnuti stil života te se deformira u skladu s utjecajima istoga. Iako mnogi često tvrde da nikada neće postupati poput svojih roditelja, neke je karakteristike nemoguće odbaciti.
Izvan okvira obiteljskih vrijednosti
Obitelj je mehanizam skladno organiziranih dijelova, usmjerenih prema istim interesima i ciljevima. Uloga svakoga dijela izrazito je važna kako bi zajednica opstala, a jedino pravilo je privrženost. Ipak, moderno shvaćanje obitelji pojedincu daje više slobode. Član je samosvjestan individualac, skeptik prema obiteljskoj tradiciji, usmjeren ka suprotnim interesima. Često odstupa od obiteljskih vrijednosti, zbog čega sreću mora pronaći drugdje jer njegovo suprotno stajalište lako može narušiti obiteljski mir i sigurnost temeljenu na običajima i navici. Razlike i prošlost, ali i sadašnjost članova obitelji, ako se otkriju, mogu dovesti do propasti veza temeljenih na iluzijama i nezainteresiranosti ni za što drugo, osim za zajednički interes. Silom prilika, takav kraj dočekao je obitelj Glembay.
Od ugleda do propasti
Gospoda Glembajevi imućna su zagrebačka patricijska, bankarska obitelj. Ugled i bogatstvo kojim se ponose ciljevi su koji opravdavaju sredstva kao što su zločini, prijevare i ženidbe, a sve s namjerom uzdizanja iznad života međimurskih seljaka. Raskoš palače i otmjen, dostojanstven prikaz ukućana daju dojam kako je sve u najboljem redu, dok se, povodom proslave rada obiteljske tvrtke, u kući nije pojavio Leone Glembay. Leone je izvor sukoba između likova, ali vrtlog sukoba prisutan je i u njemu samome. Njegova je unutrašnjost podvojena između dvaju struja nasljeđa – majčine i očeve. Gledano s majčine strane, Leone je plahe, nestabilne naravi upravljene razumom i ljudskošću, dok mu je glembajevsko nasljeđe urezalo crte animalne, grabljive, tjelesne prirode. Iako se trudi pobjeći od obiteljske truleži, njegova nervoza i nelagoda izlaze na površinu prilikom nastojanja obitelji da zataška nove zločine te Leone počinje otkrivati istinu koja vodi do sloma Glembajevih.
Leone se ipak nije uspio oduprijeti nasljeđu Glembajevskih agresivnih nagona. Iako je obitelj na njega djelovala dvosmjerno te je ipak odlučio izabrati dobro i povući se, postati umjetnikom i na neki način izolirati se od tamne stane unutrašnjosti, dio njegove krvi ipak je ostao zaprljan. Premda u početku djeluje kao jedino pozitivno stvorenje poteklo iz te kuće, s vremenom otkriva vlastite propuste iz prošlosti čime se izjednačava s ostatkom obitelji. No, za razliku od njih, osjeća žaljenje, ali je istovremeno svjestan svoje nemoći.
“Od prvoga dana kada sam počeo misliti, ne radim drugo nego se borim protiv Glembaja u samome sebi! To i jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembay! (…) U Glembajevima ja sam sebe gledam kao u ogledalu!” – Leone Glembay
Istina u okovima straha
Definicija kaže da je istina ono što odgovara stvarnosti. Naša stvarnost počinje od rođenja, a zatim se dijeli na prošlost, sadašnjost i budućnost. Iako je nešto prošlo ili će tek doći, uvijek će biti dijelom naše stvarnosti. Kako god, mi istinu ne doživljavamo toliko apstraktnom. Češće se ograničavamo na odnose istina-laž, skrivanje istine, mala korekcija istine i tome slično. Upravo je to pravo mjesto gdje treba postaviti pitanje. Zašto lažemo? Zašto skrivamo ili mijenjamo istinu? Uvijek govorim da je istina uz slobodu najskuplja stvar. Nažalost, u svijetu u kojemu vlada strah, govoriti istinu je vrlina hrabrih. Možda je to jedan od razloga zašto neprestano lažemo.
Neki ne žele povrijediti druge, neki se boje mišljenja koje će im okolina prikačiti uz osobnu iskaznicu, neki jednostavno idu lakšim putem. Najlakše je zgurati smeće pod tepih. No, s vremenom, naša će osobnost početi zaudarati i netko će početi tražiti istinu. Hodajući po tepihu, odnosno u razgovoru u kojemu nećemo znati prikriti neravnine i istina će isplivati. A tada će biti puno teže opravdati laganje, premda namjera ne mora nužno biti loša. Glembajevi najbolje znaju koliko je teško oprati krvave ruke, premda su itekako ostvarili uspjeh i, nadam se, zakržljalu savjest jer je zasigurno teško živjeti s povećim brojem žrtava na duši.
Druga stvar vezana uz tu temu je slijepo prihvaćanje laži. Uvijek me zanimalo zašto smo ponekad skloni stvarati idealnu sliku nekoga ili nečega prije no što analiziramo dijelove. Nerealno je sagraditi cjelinu na osnovi ideje i zamisli. Takav je odnos stari Glembay razvio prema supruzi, barunici Castelli, koja je iza njegovih leđa bila sve samo ne idealna žena. U stvari, ona je više bila fatalna žena zbog koje je gubio sve, koliko god on vjerovao u sliku stvorenu na temelju prvoga dojma i ugode. Vjerujem da je pravi razlog takvog postupanja želja za srećom. Nitko ne želi biti povrijeđen, stoga radije bira ne znati i ne prihvatiti, nego liječiti rane. Dakle, isti problem – strah od istine.
“Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.” – Miroslav Krleža
Nesavršenost u sferi pravog izbora
Suvremeni čovjek podvojen je između još dvije stvari: kvalitete i kvantitete izbora. Činjenica da moramo birati između želje i onoga što zaista vrijedi može djelovati zbunjujuće. Svoje zadovoljstvo povećavamo sredstvima za kojima posežemo, stoga nam veličina i većina predstavljaju poželjniji izazov jer je put do ostvarenja zahtjevniji te je popločen većim brojem zapreka i odricanja, dok je kvaliteta bliže nego što možemo zamisliti. No, ljudsko je oko nesavršeno, a um brzoplet, stoga često previdimo hrpu boljih prilika manje cijene.
Vjerojatno je ta brzopletost bila izvorni problem Glembajevih. Prvi korak koji je vodio do provalije. Tu misao potvrđuje i Barboczyjeva legenda: „Koliko je isplakano suza i izmoljeno molitava… Koliko puta prokleto ime Glembay, u sedmo i deveto koljeno zbog zla i nesreće što su Glembajevi nanijeli bližnjima, pretvarajući tako ljudsku krv u zlato. Die Glembays sind Mörder und Falschspieler. Ubojice i varalice, to su Glembajevi.“
Kako bi sam autor ove psihološke drame, Miroslav Krleža, rekao: “Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno…” Stoga nije na odmet ponekad razmisliti o sudbini Glembajevih, sudbini koju su sami zapisali postupcima koji se nisu mogli dovijeka skrivati iza dobrih manira, intelektualnih razgovora i naučene uljudnosti. Njihov je kraj ipak bio neslavan. Spletke, preljubi, ubojstva, tužbe, pucanje svih međuljudskih odnosa u kući, bezizlazna financijska situacija… Sve je to cijena skrivanja istine koja je tu noć došla s grmljavinom i pljuskom koji je odnio ukradeni dodatak ‘gospoda’.
