Reflektira: Na maturi vrijedi ona – biti ili ne biti

William Shakespeare predstavnik je (elizabetinske) engleske renesansne književnosti i najznačajniji je dramski pisac svjetske književnosti. Utjecao je na poetiku romantizma. Svestrani Shakespeare pisao je komedije („San ivanjske noći”), tragedije („Othello”, „Hamlet” – drama u stihovima) i sonete.

U liku danskoga kraljevića Hamleta osjeća se kritika srednjovjekovnoga svjetonazora, kao i u ostalim likovima s kraljevskoga dvora; simbolima mračnih ljudskih strasti. Hamlet je kao književni lik inteligentan, znatiželjan, visokomoralnih načela i s mnogim dvojbama o osveti za očevu smrt. Dokazima i razumom spoznaje istinu o očevoj smrti s pomoću tzv. Mišolovke.

Šalabahter

Tragedija „Hamlet” temelji se na skandinavskoj legendi o danskome kraljeviću Hamletu. Shakespeareov „Hamlet” drama je u pet činova smještena na kraljevski dvor Elsinor. Osnovna je tema drame osveta (njezina moralna opravdanost), a uz nju se javljaju još i problematiziranje spletki, izdaje (Rosenkrantz i Guildenstern), Hamletova glumljenog ludila, ubojstva i samoubojstva (Ofelija), prijateljstva i odanosti (Horacije)…

Pokretački su motivi ubojstvo Hamletova oca (koji se također zvao Hamlet), težnja za moći i vlasti (Klaudije) i Hamletova potraga za istinom. Renesansnim obilježjima mogu se smatrati individualnost, kritičnost, istinsko prepoznavanje ljudi, kao i tematski slojevi koji problematiziraju strast, ljubav, mržnju, zločin, borbu za vlast, osvetu i smrt.

Najkraći mogući sadržaj

Klaudije je ubio svog brata, kralja Hamleta, oženio se njegovom udovicom Gertrudom i zasjeo na dansko prijestolje. U dvorcu se počinje pojavljivati Hamletov duh koji se obraća svom istoimenom sinu i govori mu da ga je otrovao Klaudije. Hamlet obećava da će ga osvetiti te počinje glumiti ludilo kako bi razotkrio strica.

Mnogi vjeruju da je uzrok ludila Ofelijina neuzvraćena ljubav. Na dvor dolazi putujuća kazališna družina izvesti „Mišolovku”. Radnja te predstave u predstavi vjerno prikazuje ubojstvo koje se dogodilo na dvoru te se Klaudije prepozna i napusti dvoranu. Hamlet ga odlazi ubiti, ali zabunom ubije Polonija.

Klaudije želi Hamleta poslati u Englesku kako bi ga ubio tamošnji kralj, a u isto se vrijeme u Dansku vraća Leart koji želi osvetiti svoga oca – Polonija, ali i sestru Ofeliju koja se utopila od ludila uzrokovanog ljubavnom boli. Kralj Klaudije predloži mačevalački dvoboj između Hamleta i Learta, ali želi namjestiti tako da Hamlet izgubi (otruje mač i vino). Međutim, Hamlet i Leart zamijene mačeve, međusobno se rane, a kraljica zabunom popije Hamletovo otrovano vino. Hamlet zadnjim snagama na samrti probode kralja te time uspije osvetiti oca. Na dansko prijestolje nakon toga dolazi Fortinbras – norveški kraljević.

„Mišolovka” kao mjesto doznavanja istine

„Mišolovka” ili „Umorstvo Gonzaga” je predstava u predstavi (stručno zvano teatar u teatru, što je jedan od oblika metateatra). „Mišolovku” uprizoruje putujuća kazališna družina i radnja joj je analogna onomu što se događa na dvoru (Hamlet putujućim glumcima daje upute o očevoj smrti te oni odglume tako da bi se ubojica u publici mogao prepoznati). To uspijeva – doista se u ulozi ubojice prepozna Hamletov stric Klaudije, shvaća da je otkriven i bježi iz dvorane, zahvaljujući čemu svima, a ponajprije Hamletu, postaje jasno da je on krivac.

Ovakav Shakespeareov dramski postupak itekako je ispred svoga vremena. Preduvjet da se Klaudije prepozna bio je prokazivanje fikcionalnost kazališta – u Klaudija je bila uperena fikcija koja je reflektirala njegov zločin. Ako se prisjetimo Brešanove „Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja”, u njoj „Mišolovka” nije uspjela jer svijest ruralne sredine nije bila jednaka kraljevoj – oni se nisu prepoznali, nije ih se ticala zajednička istina i izašli su iz svojih uloga, čime je tekst i okončan. Likom koji nedostaje mogli bismo se smatrati mi – čitatelji. Fantastično je to kako je „Mišolovka” mišolovka i nama – propituje nas što bismo mi učinili.

Biti ili ne biti

U središnjemu monologu Hamlet iznosi svoju dvojbu – ubiti ili ne. Emocionalno i misaono preispituje moral, krivnju i osvetu. Hamlet je melankolik kojeg možemo smatrati tipičnim humanističkim likom jer idealizira, a ne oslanja se na zbilju, a na ubojstvo se odlučuje kako bi riješio vlastitu dvojbu. Hamlet je lik kroz koji Shakespeare kritizira renesansni svjetonazor; on je metafora čovjeka kakva se može pronaći u svakom vremenu, a potraga za istinom motiv je karakterističan upravo za renesansu.

Osjećaji koji su mučili Hamleta nisu ostali zarobljeni u 16. stoljeću. Spletke, želja za osvetom, donošenje odluka, pogrešni potezi itekako su aktualni i danas. Čitateljski užitak i u literaturi koja nije kanonska nerijetko proizlazi iz prepoznavanja sebe u likovima, ali i u razmatranju postupaka koji su razriješili situaciju.

Ako niste tip osobe koji bi dopustio da mu književnost kroji život, možda niste ni svjesni toga da je Shakespeare odavno postao dijelom vašega života, odnosno jezika kojim se služite. Dolje donosimo zanimljiv popis nekih od najpoznatijih Shakespeareovih frazema. Jezik često usvajamo nesvjesno – tu ne odabiremo hoće li nešto biti ili ne biti dio nas. Shakespeare vjerojatno to već odavno univerzalno jest.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.