Filmolista: 10 (ne)poznatih filmova iz 2017. godine koje vrijedi pogledati
Indie kinematografija je u 2017. godini jednostavno blistala. Mnogi filmovi poput Get Out, The Big Sick i Lady Bird dobivaju puno pažnje i tijekom sezone nagrada, te ostavljaju značajan trag na istim. Međutim, postoji i ona kategorija filmova koji u ogromnom oceanu kakav je filmska industrija jednostavno budu zanemareni, previđeni, zaboravljeni, a koji odišu vrhunskom kvalitetom na svoj poseban način. Zbog toga vam donosimo nekoliko naslova o kojima nismo pisali, a koji svakako zaslužuju vašu pažnju.
Brigsby Bear (Dave McCary)
Ovo je jedna topla i simpatična priča o Jamesu Popeu kojeg su ukrali odmah nakon rođenja i koji je odrastao u obitelji koja je počinila taj zločin. Film počinje na misteriozan način, gdje James i njegovi roditelji žive u atomskom skloništu pod zemljom i na površinu izlaze samo s maskama na licu. James je odrastao na dječjoj avanturističkoj seriji Brigsby Bear, ali kada njegov život doživi ogromni preokret njegova jedina odluka je da osobno završi priču o svemirskom medi.
Scenarij za ovaj film potpisuje Kyle Mooney koji se pojavljuje i kao glavni lik. Osim njega, epizodnu ulogu ima i Mark Hamill. Brigsby Bear je, u suštini, jedno emocionalno putovanje mladića koji se nađe u novom svijetu. I premda u nekim trenucima ozbiljan i emotivno iscrpljujući, film ipak uspijeva održati svijetlu optimističku notu koja povezuje gledatelja s glavnim likom. Jednostavno film koji će vas opčiniti od početka do kraja s odličnom glumom i fenomenalnom toplom pričom
Columbus (Kogonada)
Kogonada u svom redateljskom prvijencu uzima i ulogu scenariste, te nam donosi jedan film izuzetno kontemplativne prirode. Priča prati dvije osobe koje se stjecajem okolnosti upoznaju u američkom gradu Columbus: Jin koji je došao nakon što je njegov otac pao u komu, dok je mještanka Casey djevojka koja svoje snove žrtvuje zbog svoje majke, bivše ovisnice. Razgovor između njih dvoje je terapijske prirode te im omogućuje da spoznaju pravu viziju onoga što uistinu žele.
Prije ovoga, Kogonada je snimao video eseje o poznatim redateljima kao što su Ingmar Bergman, Wes Anderson i Yasujiro Ozu. Samim time je sve svoje znanje iskoristio pri konstruiranju Columbusa. Ono što je zanimljivo u filmu jeste upotreba arhitekture koja priča svoju priču, služi za karakterizaciju likova ili jednostavno kao dinamički motiv koji radnju tjera naprijed. Perfektna fotografija dugih statičnih kadrova monumentalnih modernističkih i postmodernističkih građevina okupanih svijetlim nijansama zaista djeluje hipnotički. Upravo zbog načina na koji se arhitektura personificira i koristi kao sredstvo za dublji uvid u ljudsko emocionalno stanje, razlozi su zbog kojih ćete uživati u ovom filmu.
I Don’t Feel at Home in This World Anymore. (Macon Blair)
Još jedan redateljski prvijenac nam dolazi od glumca i scenarista Macona Blaira. Ovaj je dragulj s prošlogodišnjeg Sundance festivala nakon osvajanja velike nagrade žirija otkupio Netflix. U njemu pratimo Ruth, depresivnu medicinsku sestru koja teško prihvaća svakodnevne sulude ispade drugih ljudi. Nakon što je opljačkana, zbog policijskog nerada, sama kreće u potragu za svojim ukradenim vrijednostima. Ubrzo će se pronaći u središtu ludog i opasnog svijeta kriminala.
Macon Blair se u filmu koristio iskustvom stečenim glumeći u filmovima Jeremy Saulniera (Blue Ruin i Green Room). Prije svega, riječ je o običnim ljudima koji se iznenada nađu u situacijama koje znače život ili smrt. No, za razliku od spomenutih naslova, Blair nam ovdje daje jednu tamnu farsu obojenu nijansama crne komedije, ali bez pretjerivanja koje vodi u sladunjavost. Svaki detalj, fotografija i blistava gluma (posebno Melanie Lynskey i Elijah Wood) djeluje kao komplement drugog aspekta, stvarajući tako harmoniju u filmu koju definitivno vrijedi pogledati.
Lucky (John Carroll Lynch)
Lucky u jednu ruku možemo promatrati i kao oproštajno pismo i testament Harryja Deana Stantona koji je umro samo par dana prije premijere ovog filma. Film je jednostavno spiritualno putovanje jednog devedesetogodišnjaka i njegova spoznaja o životu i smrti. Lucky nas u svojoj dnevnoj rutini koja uključuje i jogu uči tome da život ipak čine male stvari.
Ispunjen simbolikom i specifičnim ritmom razvoja narativa, Lucky djeluje kao svojevrsni miks Jim Jarmuscha i Davida Lyncha. Ovog potonjeg dobivamo u filmu gdje se pojavljuje kao jedan od sporednih glumaca i apsolutno ga volimo. Sve u svemu, Lucky je jedan kontemplativni diskurs o prolaznosti života s nekoliko komičnih trenutaka (Lynch blista u njima), jako dobrom glazbenom pozadinom i besprijekornom Stantonovom glumom. Zbog svih ovih faktora Lucky je definitivno film koji se ne propušta, a uživanje je zagarantirano.
A Silent Voice (Naoko Yamada)
Najveći razlog zašto ovaj anime nije ispunio svoj puni potencijal u 2017. godini jeste distribucija drugog animea – Your Name – u kinima na zapadnom tržištu. Oba ova filma čisti su dokaz kako Japanci znaju vješto ispripovijedati već trivijaliziran narativ s novim preokretima i inovacijama koje osvježavaju žanr. A Silent Voice poučna je drama o razrednom nasilniku koji nakon životnog prosvjetljenja žudi za iskupljenjem i oprostom od drugih. Sve više rečeno od ovoga utjecalo bi na vaš doživljaj filma.
Animacija je na zavidnom nivou i predstavlja pravo osvježenje u moru 3D animacija koje su uobičajene na zapadu. Posebno se ističe postupak kojim su kreatori odlučili predstaviti otuđenost glavnog lika od vanjskog svijeta, ali najveći uspjeh koji su postigli je taj da se gledatelj uspijeva povezati s njim na emotivnoj razini. Glavni je lik u djetinjstvu maltretirao kolege iz škole, što nam daje za pravo da ga ne volimo. No, kako se promjene počnu događati u starijoj dobi i on promijeni svjetonazore, tako se i naš odnos prema njemu mijenja. U moru animea koji se proizvedu u dalekoistočnim zemljama, ovaj je jedan od onih koji se moraju pogledati.
The Party (Sally Porter)
Ova engleska mini-drama još je jedan u nizu filmova u kojem imamo slučaj da i režiju i scenarij potpisuje ista osoba. Sally Porter na veliko platno donosi djelo skrojeno poput kazališne drame sa svim njenim osobnostima. U filmu pratimo grupu prijatelja koji se okupljaju kod supružnika kako bi proslavili njenu skorašnju promociju. Međutim, ono što od prvog kadra primjećujemo jeste da ta proslava ipak neće proći posve glatko.
The Party je od početka do kraja ograničen i vremenom i prostorom. Drugim riječima, trajanje filma je trajanje i radnje u filmu, a isti je u potpunosti smješten u prostorije jednog stana. Unutar tog prostora imamo različite sukobe koji variraju od verbalnih do fizičkih. Pri tome isti sukobi suprotstavljaju različita mišljenja, svjetonazore, ali i najbitnije zajedničku prošlost koji likovi međusobno dijele. Snimljen u predivnoj crno bijeloj tehnici s interesantnim pozicioniranjem kamere kod donjih i gornjih rakursa, The Party djeluje besprijekorno i divno. Jedan od najboljih filmova s prošlogodišnjeg Berlinale film festivala svakako zaslužuje vašu pažnju.
Gook (Justin Cho)
Dva brata američko-korejskog porijekla, Eli i Daniel, vlasnici su prodavnice obuće u Los Angelesu. Njihovu svakodnevnu borbu sa zaradom dodatno će otežati neredi koji izbijaju u gradu 1992. godine. Film Gook direktno prikazuje kako su se događaji, koji su potresli Ameriku tih dana, odrazili na ljude koji nisu sudjelovali u pobuni. S obzirom na to da je 2017. godina ujedno i dvadesetpeta godišnjica tih događaja, Gook nam na neki način pokušava pokazati i koliko se toga nije promijenilo u tom periodu i kako se i dalje suočavamo s istim svakodnevnim problemima.
Justin Cho ovdje se pojavljuje u trostrukoj ulozi: redatelj, scenarist i glavna uloga. Snimanje u crno bijeloj tehnici ovom filmu daje notu bezvremenosti koju naglašava spomenuta tematika. Međutim, s nešto tamnijim i izrazito zamagljenim kadrovima Gook djeluje poput nekog mutnog, lošeg, sjećanja koje nam se vraća u aktualnom problematičnom vremenu. To sjećanje donosi i toplu priču o prijateljstvu i međuljudskim odnosima koji će vas nasmijati i unijeti optimizam, ali ujedno i zgroziti i zabrinuti. S nagradom sa Sundance festivala, Gook je definitivno među onim filmovima koji su s izrazito malim budžetom uspjeli stvoriti djelo vrijedno pažnje i gledanja.
1922 (Zak Hilditch)
Prethodna je godina bila renesansno razdoblje za Stephena Kinga. Njegova su djela s više ili manje uspjeha, ekranizirana na nekoliko audiovizualnih medija. Šest Kingovih naslova mogli smo gledati na ekranima ove godine, a od toga Gerald’s Game i 1922 na Netflixu. Gerald’s Game također je lako mogao završiti na ovoj listi, ali prednost ipak dajem 1922, no preporuka stoji za oba naslova.
Stephen King je poznat kao moderni produžetak Edgara Allana Poea zbog čega ćete primijetiti mnogo motiva koje je potonji svojevremeno uspostavio u svojoj poetici. Ovaj film funkcionira kao triler, ali u drugom dijelu pravi nagli izlet u svijet horora i misterioznih pojava. U takvom spektru žanrova, velike pohvale idu i fenomenalnoj fotografiji i scenografiji. Od beskrajnih polja kukuruza, blatnjavih puteva do snježne idile, 1922 blistavo dočarava atmosferu i napetost koju gradi narativ.
Jedno upozorenje ako se odlučite na gledanje 1922 – na bazi iskustva s filmom It, nemojte očekivati da bude na jednakom nivou s njim. Ako uđete slobodnog uma u njegovo gledanje, bit ćete definitivno zabavljeni.
Thelma (Joachim Trier)
Joachim Trier, daleki srodnik Larsa von Triera, donosi nam jedan od najmisterioznijih filmova godine. Poput srodnika ili pak Lanthimosa, njegov filmski univerzum biva ispunjen misterioznim pojavama i dešavanjima. Thelma je studentica koja potiče iz stroge religijske porodice. Međutim, sumnja u religiju već dugo tinja u njoj, a ogromna previranja nastupit će onog trenutka kada upozna kolegicu Anju prema kojoj počne osjećati snažne emocije. Te emocije pobudit će njene potisnute nagone i mogućnosti koje posjeduju strašne i razorne osobine.
Thelma je kompleksan i dubok film koji s puno samopouzdanja kroči linijom između stvarnosti i fikcije, a upravo mu fikcija služi kao motiv preko kojeg će istražiti čovjekovu nutrinu: dobru i lošu stranu, nagone, žudnju, strah i sve ono što je u čovjekovoj prirodi. Prateći ga u toj alegorijskoj psihološkoj potrazi uživat ćete u glumačkim izvedbama, pogotovo spomenutih likova, i besprijekornoj fotografiji. Iako bi se moglo prigovoriti da film djeluje razvučeno i nešto duže, njegovi nagli preokreti u razvoju narativa bit će razlozi zbog kojih nećete gubiti interes sve do samoga kraja.
Stronger (David Gordon Green)
Jake Gyllenhaal u svom novom filmu Stronger glumi Jeffa Baumana, jednog od preživjelih iz bombaškog napada u Bostonu iz 2013. godine. Baziran je na osnovu Baumanove autobiografske knjige, koji je u tom napadu izgubio obje noge te bio ključni svjedok pri identificiranju i privođenju napadača. Film je nastajao istovremeno kada i Patriots Day s Markom Wahlbergom u naslovnoj ulozi, ali za razliku od njega koji je pribjegao akciji, Stronger donosi jednu emotivnu priču i blistave uloge.
Dok je čitav Boston, pa i SAD, klicao Baumanu svrstavši ga među heroje, on je u sebi vodio teške psihološke borbe. Sva ta pažnja, stres, nepokretnost i invaliditet bili su težak teret za njega, a obitelj koja je suosjećala s njim, u određenoj mjeri nije imala ni razumijevanja. Jake Gyllenhaal besprijekorno igra Baumana, a tu se ističe i ekipa za šminku i kostimografiju od kojih većina dolazi sa seta ovogodišnjeg Blade Runnera. Gyllenhaal izgleda boležljivo i slabo kao nekoć u Nightcrawleru, a prikrivanje njegovih nogu izgleda strašno realistično.
Stronger međutim ne uspijeva iskupiti svoju priču i vrhunsku glumu te sam kraj gubi na snazi. Umjesto da su otišli emotivnim pravcem čiju su napetost gradili cijelim putem i dali nam pravo katarzično iskustvo, redatelj i ekipa su nam to uskratili zbog velike slike ujedinjenog i patriotskog američkog društva, što pak djeluje na američkom tlu, ali za sve druge gledatelje nema istu emocionalnu vrijednost. Unatoč tim intervencijama, bez kojih ovaj film nije mogao, Stronger vrijedi pogledati zbog Gyllenhaalove izvedbe, koja i ove godine nažalost neće biti primijećena od Akademije te zbog istinite priče koja ima relativno drugačiji pristup temu svakodnevnih američkih heroja.
