Retro recka: „O Jesenjinu” (Bolero)

Objavljen: 1988.
Izdavač: Diskoton
Producent: Mišo Bartulica
Jedan od ponajboljih bendova koje su iznjedrile osamdesete godine prošlog stoljeća zacijelo je i Bolero. Mlađim generacijama uglavnom nepoznat, taj biser iz vremena pokojne države jako mi je blizu srcu. Možda jer je bio dijelom kućne zvučne kulise od mojih prvih koraka, ne znam, ali uz Bijelo dugme i Indexe na mom su repertoaru doslovno od rođenja. Nekome možda ova izjava može zazvučati kontroverznom, ali u ovom trojstvu kod mene prvo mjesto drži upravo grupa Bolero, iako je na tom vrhu tijesno s ranim Bijelim dugmetom.
Kad sam razmišljala o retro recki u mojoj glavi nije bilo dvojbe tko će biti prvi na repertoaru, ali nisam bila sigurna koji album izabrati. Na prvu je to bio „O Jesenjinu”, ali onda sam se sjetila „Galebova” i nisam se mogla odlučiti između njega i „Na kraju slavlja”. Što god da izaberem, sigurno ću pogriješiti (oni koji su odrastali u devedesetima jako dobro će znati odakle potječe ova rečenica) i tako sam pogriješila i izabrala „krčmarski” album „O Jesenjinu”.
„O Jesenjinu” – konceptualni hommage tragičnom poeti
Dakle, „O Jesenjinu” drugi je album sarajevske grupe „Bolero”, snimljen 1988. godine u Studiju 1 RTV SA, a na nekim sam mjestima i u starim člancima pročitala da su tijekom snimanja studio posjećivali između ostalih i Milić Vukašinović i Goran Bregović. U tom trenutku Bolero je bio u sastavu: Mišo Bartulica (gitara, drugi vokal), Mile Anđelić (vokal), Mustafa Čizmić (bas), Zoran Grabovac (bubnjevi) i Nele Hadžić (klavijature).
Album je konceptualan i zamišljen kao hommage ruskom pjesniku (koji je, eto slučajno, i moj najdraži ruski pjesnik) Sergeju Jesenjinu, a sastoji se od devet pjesama u kojima se nalaze i neki originalni Jesenjinovi stihovi. Cijeli album „smrdi” na krčmu i protkan je krčmarskim, ruskim melosom. Priča se da su dugo pokušavali doći do Radeta Šerbedžije, što im je na kraju i uspjelo, pa tako imamo „Recital” na kojem on govori Jesenjinove stihove.
„Jelena”
Album otvara „Jelena”, pjesma koja se, unatoč odstupanju od tematike albuma (Jesenjin) nametnula kao najjača. Oko nje se uvijek obavijala nekakva tajnovita omaglica i legenda. Iz teksta se vidi da nije riječ o romantičnoj ljubavi, a netko je negdje nekad plasirao priču da ju je autor napisao majci koja ga je ostavila po rođenju. Takve priče, jasno, mogu pjesmu lansirati u nebesa, iako ovoj konkretno to čak nije bilo ni potrebno jer doista govori dovoljno sama za sebe.
Prvi dio lagan je i na vokalu je Mišo Bartulica, da bi točno na polovini pjesma stala, čuje se zvuk paljenja šibice i nakon par sekundi tišine kreće sve, uključuje se karakteristično snažan glas pjevača Mileta Anđelića sa stihovima A godine prolaze niz naše obraze/Vjetrove proljetne starost umiruje/Dal za tebe postoji neko sasvim drag i lijep/Čije ruke tebi radost donose, a onda vas zašamara sa Jer danas više nemam snage da te zavolim/Danas samo moram, moram još jednom da te potražim/Jer ja sam tugu kvasio tuđim suzama/Zbog mene nikad, nikad nisi plakala. Ti su dijelovi pjesme na kojima Anđelić doista daje ponajbolje od svog glasa (ako izuzmemo visine na “Konjuh planinom”). Kaže tako jedan komentator na Youtubeu: „Na njegov glas se navučeš ko na drogu.”
Valja još samo spomenuti da je legendu o majčinu napuštanju nakon nekog vremena Bartulica osporio, iako jest potvrdio da pjesma govori o napuštenoj djeci, ali da nije riječ o njemu.
Ruska duša
Ovaj album od djetinjstva mi je, kao što sam već napomenula, kućni inventar, nešto što je oduvijek tu i uvijek bih se iznenadila kako mnogo ljudi nije čulo za ovaj bend. Bar ovdje u Zagrebu, gradu u koji me je život nanio tijekom rata, a koji je nekako postao mojim. Godinama sam mislila da ih volim iz sentimentalnih razloga, ali zadnjih godina ih redovito slušam i sentiment nije jedino što me drži uz njih. Otkrila sam ljepotu u svakoj pjesmi iako su mi neke, naravno, slabije od drugih, što ih ne čini nužno lošijima.
Još jedan razlog zašto sam izabrala baš ovaj album je taj što on ima „rusku dušu”. Za one koji ne znaju, to je nešto apstraktno, plasirano kao pojam već negdje u ruskoj književnosti, a kako nisam mogla naći službenu definiciju, iznijet ću svoje viđenje pa možda tako dobijete neki uvid u atmosferu albuma „O Jesenjinu”. Ruska je duša, naime, ispunjena melankolijom, nisu joj strani dno čašice, harmonika ni balalajka, sreće tu pretjerano nema, ali ima strasti koja razara i razbija. Iste te čaše, noseve i glave. Krčma je uključena uglavnom uvijek. Poezija, krv, noževi i tuče. Uglavnom – strast. Ruska duša je strasna.
Ne razbijam čaše ni glave (nije da mi ponekad ne padne na pamet, ali nećemo sad o tome), ali od malena su me zadojili Jesenjinom, studirala sam ruski jezik i snažni osjećaji nisu mi strana senzacija pa mislim da ta natruha ruske duše u meni ovaj album čuva kao svoj. A na njemu se obilato ukazuje i harmonika pa stvari odmah postaju jasnije.
Možda je upravo ovo sve što sam navela ono što Bolero razlikuje od njihovih kolega u to vrijeme. Neka druga vrsta duše.
Cijeli album konceptualno vrlo dobro funkcionira pa iako na nekoliko mjesta koriste Jesenjinove stihove, ne osjeti se preveliki skok u odnosu na Bartuličine, vidi se na kojim uzorima je gradio svoj izričaj.
Na albumu se, osim harmonike, čuju i tamburica i balalajka, a sudjelovao je i Na albumu gostuje vokalna grupa Mehmeda Barjaktarevića. Sve u svemu, voljela bih da što više ljudi koji dosad nisu, otkrije ovaj bend. Tek nedavno sam shvatila da su ponovno aktivni, ali čim sam vidjela da nema Anđelića osjetila sam da će moja ljubav ipak ostati u osamdesetima s njegovim glasom i „Na kraju slavlja” i „O Jesenjinu”.
Konjuh mog djetinjstva
Njegov je glas tako briljirao na još jednoj pjesmi koju beskrajno volim i poslušala sam ju nebrojeno puta. Riječ je o partizanskoj pjesmi „Konjuh planinom” koja govori o pogibiji mladog borca Peje Markovića iz Tuzle. Poginuo je na Konjuhu, a pjesmu je napisao njegov suborac Miloš Popović Đurin. Konjuh sam kao mala gledala s bakinog i djedovog prozora i za mene je uvijek predstavljao neko magično mjesto. Njegovo ime mi i danas u uhu zvuči nekako tako, kao da je riječ o kakvom mitskom prostoru.
Cijeli ovaj album na neki način i jest mitski prostor. Od mita o Sergeju Jesenjinu do crvene krvi partizana na Konjuhu, predivna je točka u glazbenoj povjesti sarajevske scene.
Slušajte Bolero, čitajte Jesenjina.
A STRANA
- „”Jelena
- „O Jesenjinu”
- „Koščate ruke”
- „Recital”
- „Sviri harmoniko tugo, tugo”
B STRANA
- „Zašto umiru proleteri”
- „Krčmarska Moskva”
- „Konjuh planinom”
- „Pismo majci”
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.