„Touki Bouki” (Journey of the Hyena): Najbolji afrički film svih vremena?
Malo je danas filmova danas kao onih što su se radili prije 21. stoljeća, kada se naglasak stavljao na bitnost tematike koju prikazuje, a ne razmetnost financijskim dobitkom na kino blagajnama. Upravo taj fokus na zaradu danas je uglavnom zamijenio umjetničku fundamentalnost u realizaciji filmskog uratka.
Dodatan problem jest ustručavanje u prikazivanju surove realnosti i suočavanje gledatelja s realnim stanjem stvari, kao i prikazivanje određenih scena eksplicitno, bez obzira na reakcijski ishod.
Ne znam koliko ste upoznati s afričkom kinematografijom, no danas sam odlučio pričati o jednom filmu iz 1973. godine, čiji će se naslov teško pronaći među kultnim klasicima, a otkriti ga se može tek minucioznim filmskim švrljanjem. Film „Touki Bouki” (u prijevodu „Put hijene”) nimalo ne oskudijeva kontroverznim, nimalo cenzuriranim i snažnim metaforičkim scenama u samom procesu pričanja svoje priče. Dugometražni prvijenac Senegalskog redatelja Djibrila Diopa Mambétyja izašao je prije gotovo 50 godina, ali njegova aktualnost se i danas javlja svojom snažnom prisutnošću u zraku koji puše afričkim kontinentom.
Put u Pariz je popločen tiranima
Mladi par Mory (Magaye Niang) i Anta (Myriam Niang) imaju jedan cilj, a to je pobjeći iz Dakara, glavnog grada Senegala, u Pariz kako bi tamo započeli novi život. Međutim, njihovo idilično putovanje nailazi na gomilu stranputica očekivanih za kraj u kojem žive, a koji vrvi nasilnicima, buntovnicima, psihopatima i mnogim drugim pojedincima koji pridonose njihovoj eskapističkoj odluci.
Redatelj Mambéty stvara ovu nevjerojatno artističku odiseju o mladom paru i društvu kojem pripada, pritom spajajući značajke francuskog novog vala, sovjetske kinematografije i dokumentarističke crte u cjelinu vrijednu pozornosti svakog ozbiljnijeg filmaša i filmoljupca.
Scene koje se rijetko mogu vidjeti na filmu, a koje prikazuju izrazito direktno klanje životinja, stoje kao metafora za nemogućnost vlastitog izbora mnogih afričkih pojedinaca samo zato što su rođeni u kraju u kojem jesu te postavlja pitanje u kojem postotku na pojedinčevu sreću utječe njegovo mjesto rođenja. Iako bi dodatnih dvadesetak minuta scena itekako imponiralo ritmu fabule, odabrana minutaža sadrži dovoljno da zadrži fokus gledatelja. Sama profinjenost svakog kadra i spajanje zadivljujućeg eksterijera s mračnim socijalnim faktorom čine ovaj film itekako prominentnim u odnosu na većinu filmova koji zanemaruju onaj umjetnički faktor završnog ploda.
Najbolji afrički film svih vremena?
Kvaliteta filma „Touki Bouki” je neupitna, a nameće se i pitanje radi li se o najboljem afričkom filmu svih vremena. Taj epitet nije se pojavio hirovito i niotkuda i ima podlogu. Naime, stručni žiri Tarifa-Tangier African Film Festivala u Španjolskoj, dodjelom nagrade potvrdio je jedinstvenost ovoga kinematografskog djela. Ako vam to nije dovoljno za potvrdu, možda će vas zanimati podatak da se „Touki Bouki” nalazi na 62. mjestu liste „100 Najboljih stranih filmova svih vremena” (kao jedini afrički film na tom popisu), koju je sastavio BBC Culture.
Sudeći po riječima redatelja Martina Scorsesea, koji u restauriranoj verziji drži uvodni govor, Mambéty nije imao prethodno redateljsko iskustvo, što čini ovu njegovu viziju još impresivnijom.
„Touki Bouki” restaurirao je 2008. laboratorij Cineteca di Bologna/L’Immagine Ritrovata, u suradnji s Projektom svjetske kinematografije The Film Foundation i obitelji redatelja Djibrila Diopa Mambétyja. Restauraciju su financirali Armani, Cartier, Qatar Airways i Katarska muzejska uprava.
Bezvremenski klasik
U jednom od prvih afričkih avangardističkih filmova, Mambéty radnju punu simbolike dodatno kiti metaforama, time stvara plodno tlo za razne interpretacije, koje u potpunost ostaju na gledatelju. Da je „Touki Bouki” bezvremenski klasik koji s godinama samo dobiva na vrijednosti dodatno potvrđuju mnogobrojne upečatljive scene i radnja, koja ima jednaku težinu danas kao što je imala i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. S njom može empatizirati veći dio svijeta, obični ljudi poput nas.
Živopisne boje, kojima se opisuje grad Dakar, kontriraju atmosferi radnje. Klišej sivog ambijenta nije potreban kako bi se pojačao pesimistični dojam cijelog filma, već su boje kadrova u sukobu s premisom koja je daleko negativnije nastrojena u odnosu na kompozicije scena koje djeluju zaigrano, čak i katarzično.
Simbolističko putovanje artističkim egzodusom
Redatelj Djibril Diop Mambéty otvoreno kritizira ljudsku okolinu koja može biti uzrok nečije nesreće, državno uređenje koje ne mari za svoje stanovnike i propitkuje mogućnost oslobođenja od lanaca tradicije, koja se uporno nameće radi pritiska društva i okoline.
To me podsjetilo na film „Veliki diktator” iz 1940. godine, gdje je Charlie Chaplin otvoreno kritizirao ljudsku prirodu ili znameniti film „Brazil” iz 1985. u kojem Terry Gilliam upućuje kritiku društvu i nagovještava gušenje malog čovjeka u birokratskim procedurama. Sva tri naslova svoju poruku mogu uputiti današnjem društvu, a kritika će ostati jednako aktualna.
„Touki Bouki” nije naslov za svakoga, no preporučio bi ga svim filmoljupcima jer se radi o jednom vrlo intimnom, a opet umjetničkom uratku koji zahtijeva punu gledateljevu pozornost, ali i toleranciju i razumijevanje jer se redatelj nije nimalo ustručavao što direktnije prikazati težinu života glavnih likova.
Odvažan pristup, koji nije nimalo jestiv konzumerističkom sustavu današnjih filmova, indikator je budućim naraštajima redatelja da je itekako dovoljno napraviti film po vlastitom instinktu. „Touki Bouki” bez pogovora je jedan od kvalitetnijih afričkih filmova jer je fundamentalan za filmski kompendij svakog tko teži promišljanju o društvu koje nas okružuje, ali i budućnosti mladih ljudi koji ne mogu ostvariti svoje snove (a ni osnovne potrebe). U konačnici, radi se o itekako važnom filmu koji je s razlogom pri vrhu ljestvice većine lista koje kruže Internetom, a tiču se strane ili, konciznije, afričke kinematografije.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
