“Rode” (Klinika Denisa Kataneca): Lirika koja slama biće
Enfant terrible zagrebačke scene Denis Katanec isporučuje novu kliniku društva putem abortiranog LP-a aka EP-a “Rode” koji nasljeđuje izdanje “Nikta Zorja” iz 2016. godine. U odnosu na 2016. godinu klinika djeluje u proširenom sastavu pa su tu uz Denisa Kataneca (akustična gitara/vokal), Braneta Norca (električna gitara/bek vokal) i Vinka Vujeca (bubanj) još Karlo Cmrk (bas) i Martina Burulic (bek vokal).
Sve pjesme su snimljene uživo u zagrebačkom Vinylu a slijedom toga i kadrovskih mijena produkcijski “Rode” zadiru u sferu punokrvnog bendovskog izričaja na uštrb do sada često šturih i minimalističkih kontura koje dominiraju u dosadašnjem Katanecovom muzičkom opusu.
Demoni života i šaka akorda
Sjećam se jednog opisa u kojem je Denis nakon nastupa u Tvornici ispred Damira Avdića proklamiran kao „srndać ispred vučje jazbine“, što je zapravo jako dobra prispodoba o generalnom dojmu kojeg ovaj momak ostavlja razračunavajući se s demonima života držeći u ruci šaku akorda dok kroz pluća i grlo istjeruje predebelog dabra kroz premali otvor na deblu. Ipak, ovaj srndać ima srce šampiona i umijeće kreiranje lirike koja slama biće, ima dovoljno črne mati zemle pod noktima i siluetu patnika u vječnom nestajanju. Sasvim dovoljan broj atributa i epiteta da svoju sjenu provuče sporednim uličicama te zasjedne na tron nečega što se barem kolokvijalno naziva – alternativna scena.
Koliko samom Denisu znači nekakvo guranje na vrh ostaje upitno, vrlo vjerojatno puno veća satisfakcija se nalazi u činjenici da stotinu i pedeset labilnih duša dođe u KSET po kliničku potvrdu da je društvo ipak puno nenormalnije od njih samih.
“Rode” s trajanjem ispod 20 minuta najbolje funkcioniraju kroz naslovnu pjesmu, potom Čeljad i već otprije poznatu Klinika u kojima sav onaj teret melankolije i anksioznosti dobije euforični epilog manifestiran pokajničkim i patničkim vapajima kojima upravo često osporavani vokal daje na snazi i autentičnosti. Teško da bi Katanecova lirika ovako dobro funkcionirala u drugim okolnostima i pod patronom eventualne vokalne superiornosti, ako ništa, ne bi bila toliko uvjerljiva.
Konačno, Denis ovim izdanjem potvrđuje sposobnost da s muzičarima različitih stilova i afiniteta (Felon, Denis Okanagan LTD) i ovom u odnosu na “Nikta Zorja” sasvim drugačijom postavom Klinike Denisa Kataneca funkcionira suvereno ne zadirući u suštinu stvari koja se najprije ogleda u njegovom poetskom biću i stavu apsolutnog (anti)junaka.
Iza sebe već sada ima pozamašnu pjesmaricu koju će biti zanimljivo pratiti kako će se s novim budućim kolaboracijama razvijati i oplemenjivati. Vlažni zagrebački haustori i tmurna maglovita jutra imaju dostojnog glasnika na čijim vratima piše: „Dobro jutro Florian“.