novo u kinu
14. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 3 minute Pet trilera, tri drame, dva horora te po jedan mjuzikl i znanstvenofantastični film izvanredan su recept za mjesec ljubavi prema svemu, a u našem slučaju, i prema filmovima!

JEBOTON
8. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 9 minute Upoznajte srce zagrebačke glazbene scene kroz JeboTon kolektiv – urbanu ekipu koja piše povijest. Od školskih klupa do Boogaloou, pratite put Jebtona u stvaranju alternativne scene.

Intervju

Romano Nikolić: „U glumi i režiji istina je ta koja me uzbuđuje”

Izvor fotografije: Facebook.com
Vrijeme čitanja: 10 minute

Prema riječima P. S. Babera, autora tragičnog romana „Cassie Draws the Universe”, pozornica je čarobni krug u kojem se događaju samo najrealnije stvari, a istinitijeg mjesta nema u čitavom svemiru. Upravo na utilitarističkoj vrijednosti istinitosti počiva nevladina Umjetnička organizacija Arterarij na čelu koje je Romano Nikolić.

Zagrižen za otvaranje izvedbenog prostora socijalno osjetljivim temama i traumama marginaliziranih skupina, ovaj perspektivni glumac i redatelj postaje sve čuvenije ime domaće kazališne scene. Njegove hrabre, strateški otrežnjujuće predstave rezultat su snažne društvene osviještenosti, ali i pronicljivosti zastupljene u dubinski obrađenim konceptima koji moćno sugeriraju na neslomljivu prisutnost nezavisne scene.

Na ovogodišnjim, 33. Marulićevim danima, Nikolićeva autorska predstava „Na dnu oceana postoje neki svjetovi” nagrađena je u čak dvije kategorije. Nagradu za dramaturgiju i zajednički rad u gradnji likova osvojili su Romano, Olja Lozica te Anita Matić Delić i Frano Mašković kojima je pripala i Nagrada za najbolje umjetničko ostvarenje, to jest vrhunsku glumačku suigru.

Znajući da Arterarij krije još inventivnih i preciznih kazališnih ostvarenja, porazgovarali smo s Romanom i secirali njegove posljednje predstave, a usput doznali više o stavovima prema profesiji i uvjetima rada koji vladaju na nezavisnoj sceni.

Krajem veljače u Novosadskom pozorištu/Újvidéki Színház održana je premijera tvog novog autorskog projekta Antigona: Lijepo je kad padneš na mekano”. Predstavu je podržala Gradska uprava za kulturu grada Novi Sad te Ministarstvo kulture i inovacija Mađarske. Kako je došlo do spomenute suradnje i zašto baš Antigona ondje i sada?

Synergy world theater festival bio je domaćin moje prve predstave „Pogledajme” i nastavili su nakon toga pokazivati interes za teme kojima se bavim. Slijedom te suradnje, a nakon predstave „Pazi na prazninu” dobio sam poziv za suradnju i, moram reći, u potpunosti otvorene ruke za odabir teme kojom se želim baviti.

Odluka je pala na Antigonu iz koje sam s dramaturginjom Doroteom Šušak izvlačio motive koje to klasično djelo sadrži tražeći ekvivalente u temama koje nas i danas grubo podsjećaju na nemogućnosti ukopa, ali i na sveopću temu međuljudskih odnosa i tretiranja unutar funkcionalnih, ali i disfunkcionalnih obitelji. Tako da je moje mišljenje da „Antigona: Lijepo je kad padneš na mekano” ili bilo koji drugi umjetnički sadržaji, a koji progovaraju o temama koje su još uvijek tretirane kao tabu u našem neposrednom okruženju ili bilo kojim drugim zajednicama, trebaju biti svugdje i uvijek.

romano
Foto: Marija Erdelji, Izvor: Facebook.com/ujvidekiszinhaz

Predstava postavlja mnoštvo pitanja koja se u konačnici svode na vječno kompleksnu koncepciju ljudskosti i njezino održanje u turbulentnim vremenima i odnosima, no vjerujem da su odgovori, kao i u ostalim tvojim predstavama, ostavljeni na razmatranje publici. Kako si konkretno osuvremenio i prilagodio Antigonu svrsi i što tebi osobno predstavlja pad na mekano?

Tu je klasična dramaturška linija koju prati Sofoklova Antigona, a koja je bogata u slojevitosti međuljudskih odnosa koje su nam manje ili više „prihvatljive”. Pritom mislim na glavne protagonistice od kojih Antigona u dubljem iščitavanju komada predstavlja one osobe koje su nažalost, zbog utjecaja rata i njegovih nesretnih ishoda, ostale vječno zarobljene u tom trenutku kategorički odbijajući nastaviti sa svojim životom, što je potpuno shvatljivo.

S druge strane imamo Izmenu koja želi nastaviti graditi svoju budućnost oslobođena tih okova, ali i s narativom žene koja smatra da nije dovoljno jaka i spremna boriti se upravo zbog toga što je žena. Funkciju kora u našoj verziji predstave zamjenjuje uloga majke koja još uvijek traži i želi ukopati svog sina, progovarajući kroz svoj narativ o svim onim majkama, očevima i sestrama koji još uvijek u našim, ali i svim onim drugim postratnim zajednicama, čekaju i nadaju se da će im se njihovi najbliži vratiti, postajući tako vječni svjedok vremena u kojem živimo. Iz te pozicije govoreći, naslov je, naravno, ciničan i postavlja pitanje da li je bolje, ako već padaš u životu, da padneš na mekano. Ja mislim da nije, ali naravno, taj odgovor svatko mora pronaći za sebe.

Budući da si se zatekao u novom” okruženju i među licima s kojima ranije nisi surađivao na ovakav način, možeš li podijeliti razmišljanja, emocije i anegdote koje su pratile proces rada na Antigoni?

Oni su bili upoznati s predstavama koje sam radio i na neki način spremni na takav način rada. U meni se uvijek opire da idem protiv izvođača/ice, ali također niti ne odstupam od ideje s kojom sam došao. Mogu reći da zajedno tražimo načine na koje se nešto može ispričati i u tom segmentu dajem potpunu slobodu izvođačima gdje iz strukturiranih intervjua u odnosu na temu, ali i improvizacija, izvlačimo materijale koji onda postanu krajnji rezultat predstave.

Samom početku proba predstoji audicija gdje svatko ima priliku izjasniti se da li mu takav proces odgovara, ali i umjetnički se izraziti. Jako brzo vidiš da li je netko otvoren za takav način rada. To ne znači da li je netko bio „dobar” ili „loš” na samoj audiciji, već da je pokazao želju, spremnost i zanimanje za temu. Takav proces uvijek bude dosta emotivan s obzirom na to da se radi o dvosmjernoj razmjeni mišljenja i emocija.

S obzirom na uznemirujući karakter koji leži u tvojim predstavama, a tiče se konkretnih primjera društvene truleži uzrokovane nehumanim međuljudskim odnosima, tragedija se doima kao primjerena forma obrade. Koliko je to ustvari odgovoran hobi”? Kojim se ciljem vodiš prilikom obrade teških tema poput izbjegličke krize, infanticida ili prava žena? Moraju li tvoje predstave išta poručiti ili prvenstveno služe kao tvoj ispušni ventil i malo svjetlo u tami?

Nisam siguran da bi to mogao nazvati hobijem. Ovo je moj posao i moja želja da u svom sektoru progovaram o takvim temama. Nisam političar i nemam mogućnost iz tog ugla mijenjati stvari za koje smatram da su pogrešne, banalne ili površne, ali imam pravo i mogućnost kroz te teme propitivati i mijenjati prvo sebe kroz svoje predstave, a tek onda možda ponuditi nekom drugom da propituje sebe.

Predstave koje radimo imaju za zadatak iznositi činjenice koje su svima javno dostupne, ali i istinu koju taj sadržaj nosi u smislu iskustava i priča ljudi koji su usko vezani uz temu. Nekome to može otvoriti i promijeniti čitav svijet, a nekome ne mora značiti apsolutno ništa. Ljepota je u očima promatrača, a sad sve zavisi od načina na koji nešto gledamo. Uvijek mi je lakše baviti se temama u koje nisam direktno uključen jer mi to ostavlja prostor za sagledavanje stvari iz različitih uglova.

romano
Foto: Marija Erdelji , Izvor: Facebook.com/RomanoNikolic

Jesi li ikada razmišljao o komično-otrežnjujućoj predstavi i kojim sredstvima raspolaže tragedija, a komedija ne kada je riječ o društveno odgovornim temama?

O komičnoj predstavi u cjelini nisam razmišljao. Mislim da se u takvim slučajevima radi o puno blažim oblicima „tragedija” koje već same po sebi graniče s komikom, a u kojima se možemo prepoznati iz naših svakodnevnih situacija i nisu nam toliko bolne. U predstavama često koristim elemente „lakih scena” na koje se publika ponekad i nasmije jer prepoznaju banalne i, u najmanju ruku, glupe izjave ili situacije nama poznatih ili manje poznatih trećih strana. Tu su također one scene koje u svojoj suštini imaju zadatak pokazati djelić sreće ljudi o kojima progovaramo i tako prikazati što se u tragediji gubi i kolika je zapravo dubina njihove nesreće. Ne znam kako bih unutar sebe mogao u potpunosti i isključivo komikom povezati broj nestalih u ratu, broj žrtava femicida, slučajeve nasilja unutar obitelji ili druge zločine iz mržnje prema drugim osobama.

Kroz posljednje dvije predstave oživljavaš antičke žene smještajući ih u suvremeni kontekst. Vjerujem da su priče poznate gotovo svima, no uglavnom su uzete zdravo za gotovo bez pokušaja projiciranja na suvremeno doba. Zbog čega su ti zanimljive antičke heroine i kako objašnjavaš njihovu tragičnost u okviru predstava Na dnu oceana postoje neki svjetovi” i Antigona: Lijepo je kad padneš na mekano”? Mogu li se njihovi postupci opravdati i što ih razlikuje?

U oba slučaja smo uzeli klasična djela koja, kad otvoriš određene novinske članke, većinski gube segment mita. Okruženi smo muškim i ženskim kompleksima „Medeje”, ako govorimo o predstavi „Na dnu oceana postoje neki svjetovi”. Jedina razlika se svede na to da u današnje vrijeme muške i ženske Medeje ne odlete fizički na kočiji nakon počinjenog zločina, već odu psihički na neki drugi način iz sadašnjeg trenutka, a nerijetko i počine samoubojstvo.

Upravo se to i dogodilo tijekom procesa rada na predstavi. Naravno da se ne mogu naći dostojna opravdanja za takve zločine, ali upravo zbog toga surađujemo sa psiholozima i psihijatrima koji se bave takvim slučajevima, kako bi nam, bez obzira na to što ne možemo pronaći opravdanje, pomogli shvatiti koji se  procesi dogode u organizmu određenih osoba i koje su moguće situacije koje prethode takvim slučajevima. Kao što nam je rekla dr. Lidija Arambašić, neke se stvari ne mogu predvidjeti jer da se mogu predvidjeti, mogli bismo ih i spriječiti. Zato je ljudski mozak toliko kompleksna materija.

romano
Foto: Sanjin Kaštelan

U slučaju „Antigone” stvar je dosta jasna. Sestra kojoj je onemogućen ukop brata korespondira s postratnim zajednicama danas, jedino što u slučaju Antigone ona zna gdje taj brat leži. Također smo se bavili i „zapostavljenim” likovima kao što je Euridika koja u našem slučaju reagira i nosi određene obiteljske traume suživota s Kreontom, a pritom je njen tragični kraj uvjetovan gubitkom sina.

U slučaju Antigone jedna majka odlazi fizički za svojim sinom, dok je druga emocionalno preko korijena biljke od trenutka nestanka sina zauvijek metaforički zakopana. U oba slučaja pratili smo sve dramaturške linije u odnosu između likova iz originala, produbljujući ih sadržajima koji su nam bliski danas.

U Novosadskom kazalištu gostovao si povodom V Međunarodnog festivala jezičnih i etničkih manjina Sinergy” i to s predstavom neukrotiva naziva „Bura”. Kakvu si osobnost dodijelio Buri” te što ona sveobuhvatno ilustrira?

„Bura” govori o današnjoj krizi, ali ne radi se o, kako se često u medijima govorilo, izbjegličkoj krizi. Ja sam među onima koji ju shvaćaju kao krizu europskog morala. Europska unija nastoji biti „unijom vrijednosti”, područjem gdje se temeljna prava i slobode jamče, štite i promiču. Neprihvatljivo je, stoga, da postavljamo sustav i granice tako da nesretni ljudi, u potrazi za boljim životom, završavaju u moru, isprani na plažama ili zgaženi pod tračnicama.

To je naša sramota. To je europska sramota. I zato govorimo o krizi morala. „Bura” stoga nastoji demistificirati „izbjegličku krizu”, demaskirati ju kao krizu morala i ponuditi uvid u perspektive ljudi koji samo žele bolji život za svoju djecu. „Bura” je, riječju, nastojanje da same sebe osramotimo kako bismo otvorili prostor da postanemo bolji ljudi, ali i da naša unija zaživi svoje vrijednosti. Ne na papiru, nego na granici. Da ljude umjesto pendreka napokon dočeka sigurnost. To nije nešto što je znak našeg dobročinstva. To je naš dug čovječanstvu. Ako ga ne želimo platiti iz poštenja, barem da ga platimo iz sramote.

Foto: Sanjin Kaštelan

Kako publika prihvaća koncepte koji se bave manjinskom ravnopravnošću, pravima žena, govorom mržnje, obiteljskim odnosima…? Kakvo je tvoje mišljenje o društvenoj solidarnosti, kolektivnom identitetu, ali odnosu prema umjetnosti, odnosno, može li umjetnost mijenjati način razmišljanja?

Kao i kod svega, različita su mišljenja i stajališta. Netko ostane duboko zatečen sadržajem koji dopre do njega, a netko ne vidi nikakvu, kako životnu, tako ni umjetničku vrijednost u tome. Ima i onih kojima je potpuno nezanimljivo jer im je u neku ruku i poznato pa zašto sad opet taj sadržaj. Takvo i sva druga stajališta su potpuno legitimna, ali to je kao da ste rekli da je već izašao jedan film o Holokaustu i čemu sad još jedan.

Netko kroz scenu veslanja u „Buri” proživi i doživi sve one novinske članke i fotografije ljudi izbačenih na obalu poput „umornih brodova spremnih za otpis”, a netko za tu istu scenu kaže da je scena „praznog hoda”. Bilo kakva reakcija, bila ona dobra ili loša, je i dalje reakcija koja radi na unutarnjoj izgradnji nas kao osoba kada možda mislimo da nije baš tako. Trebamo više različitih mišljenja i otvorenih razgovora, ali i različitih predstava kako bismo napredovali kao društvo i kao umjetnici.

U proces realizacije tvojih predstava uključeno je istraživanje dokumentarne građe, mišljenje stalnih suradnika i po potrebi uvođenje stručnjaka u svrhu kvalitetnijeg razumijevanja teme koju obrađuješ. Je li sav taj uloženi trud pravedno nagrađen na nezavisnoj sceni i misliš li da bi se situacija mogla promijeniti?

Ne znam što znači biti „nagrađen” u ovom slučaju. Mislite na broj publike ili na podršku od strane onih koji usmjeravaju novac svake godine na različite projekte i biraju koji to projekti zaslužuju više ili manje financijskih sredstava?

Što se tiče publike, volio bih kada bi ovakve predstave u većem broju došli pogledati i oni koji nisu naši istomišljenici jer ne radimo mi predstave za jedne ili druge, niti za neko političko opredjeljenje. Upravo se iznošenjem činjenica pokušavamo maknuti od takvih i sličnih principa rada.

Što se tiče dotacija, možda bi bilo dobro da netko i pogleda poneku predstavu za koju je projektu dodijelio novce. Moji kolegice i kolege rade predivne i raznovrsne stvari. U osam godina Arterarija ja se još s njima nisam susreo na nekim izvedbama jer je jako teško napraviti predstavu s dvije ili tri tisuće eura. Možda rješenje leži u tome da svi mi skupa prestanemo očekivati potporu na nivou grada i Ministarstva te da apliciramo na različite fondove i tako u što manjoj mjeri ovisimo o ovom prvom.

Foto: Sanjin Kaštelan

Zanimljivo je da si glumac koji je naknadno zakoračio u svijet kazališne režije. Kako se dogodio taj transfer i koje ti mogućnosti pruža režija?

Već prije sam izjavio kako sam baveći se režijom puno više počeo cijeniti druge redatelje/ice s kojima surađujem kao glumac. Govorim u smislu prihvaćanja njihovih ideja i shvaćajući koliko je kompleksnosti u razvoju jedne predstave s redateljske strane, koja uključuje odgovornost za različite situacije i provedbu unutar jedne predstave. Kao izvođač nerijetko se priklanjaš onom što netko drugi želi otvoriti i nalaziš ili ne pronalaziš zadovoljstvo u tome. Bilo da se radi o temi ili žanru. Kroz svoje primarno zanimanje sam došao do zaključka da i ja želim otvarati neke teme i svjetove koji su meni zanimljivi i poticajni za rad.

Što bi izdvojio kao temeljne i nezaobilazne principe kojima se vodiš u glumi i režiji?

Mislim da je istina ta koja me uzbuđuje u jednom i drugom segmentu. Kao glumac želim jako puno dati od sebe, a isto to očekujem i od drugih kada režiram. Nije potrebno da svaki put budeš na maksimumu svojih kapaciteta, ali je svakako dobro uvijek tome težiti.

Foto: marulicevidani.hnk-split.hr

Već osam godina vodiš Arterarij. Možeš li ukratko predstaviti ideju i proces nastanka te se osvrnuti na protekle godine i uspjehe, ali i krize s kojima ste se suočili? Što bi izdvojio kao glavne faktore po kojima je Arterarij prepoznatljiv i kakvu mu budućnost priželjkuješ? 

Arterarij je nastao s ciljem da kroz svoje projekte progovara o temama koje nisu dovoljno zastupljene na našoj kulturnoj sceni, kao i da demokratizira kazališnu produkciju uključivanjem u projekte osobe koje nisu nužno povezane s kazališnim djelatnostima. Željeli smo da se kroz naše djelovanje čuje i njihov glas i da o određenim temama ne progovaramo umjesto njih, već zajedno s njima. Kao i u svemu bilo je tu uspješnih, ali i onih manje uspješnih projekata.

Nedostatak prostora za rad vječna je tema nezavisnih produkcija i to su nam, osim nedovoljnih financijskih sredstava, bili glavni izazovi s kojima smo se borili pronalaženjem alternativnih mjesta za izvedbe i in-kind uslugama naših suradnika. Sigurno je jedan od trenutaka koji nam je svima ostao u lijepom sjećanju i obogatio nas kao osobe rad na predstavi „Pogledajme”, za koju su Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić osvojili NHG za Izniman doprinos kazališnoj umjetnosti, ali i svaki drugi trenutak unutar predstava kad svi iznova postanemo svjesni zbog čega nešto radimo. Arterarij je počeo surađivati s partnerima izvan granica RH i želim mu da u budućnosti bude još otvorenija platforma za sve one glasove koji još uvijek nemaju prostora da ih se čuje.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari