Sarajevska kronika: Zapanjujuća hrabrost egipatskih revolucionarki
Natjecateljski dokumentarni program Sarajevo Film Festivala okupio je sjajan program s čak pet svjetskih premijera – svoju svjetsku premijeru na festivalu imat će dva bosanskohercegovačka, jedan albanski, gruzijski i austrijski film. Već tradicionalno su na festivalu zastupljene i hrvatske (jake) dokumentarne snage – svoju međunarodnu premijeru imat će film Djeca tranzicije o kojem smo pisali povodom prikazivanja na Motovunu, ali i filmovi Goli te Mitch – dnevnik jednog shizofreničara, koji je prošle godine povučen iz programa ZagrebDoxa. Izvan konkurencije prikazan je i film Moj zanat koji je na najboljem putu da postane regionalni hit- prikazan je i na beogradskom Beldocs festivalu, a i sarajevskoj premijeri prisustvovao je i sam Arsen Dedić te ponovno dobro zabavio publiku svojim neodoljivo šarmantnim nastupom.
Nakon što smo prvog dana našeg boravka u Sarajevu gledali dvije svjetske premijere filmova iz natjecateljskog programa igranog filma, sinoć smo u Multiplexu Cinema City prisustvovali svjetskoj premijeri jednog od filmova iz dokumentarne konkurencije natjecateljskog programa. Radi se o filmu Lične revolucije – mlade, žene, egipćanke austrijske redateljice Alexandre Schneider, koja se i u nekim od svojih prethodnih filmova bavila feminističkim temama. Ipak, bilo bi krajnje površno temu ovog filma okarakterizirati kao feminističku – tema je to koja se tiče svih nas, svih koji su na neki način prisiljeni boriti se za osobne slobode i za pravednije društvo.
Autorica je na filmu radila više od dvije godine i pratila nekoliko ključnih trenutaka u prosvjedima na Trgu Tahrir, pokretaču tzv. arapskog proljeća. Film prati četiri žene potpuno različitih profila i političkih opredjeljenja – Fatema je aktivna članica Muslimanske braće, Amani vodi vlastitu radijsku postaju i izdavačku kuću te se pokušava boriti za prava često degradiranih egipatskih žena, Sharbat je jedna od aktivnih prosvjednica na samom Trgu Tahrir koja je uspjela dobiti razvod od svog supruga, što mnogim Egipćankama nije moguće, dok je May napustila posao u bankarskom sektoru kako bi mogla raditi na razvojnim projektima u južnom konzervativnom dijelu Egipta iz kojeg i sama potječe.
Upravo takav osoban pristup razlikuje ovaj film od mnogih filmova koje smo mogli vidjeti na temu egipatskih prosvjeda i arapskog proljeća općenito. Redateljica nije posegnula ni za kakvim stručnjacima, novinarima, sveučilišnim nastavnicima već je prepustila svojim protagonisticama da iznesu osobne priče. Upravo je taj ljudski faktor i bliskost koju je autorica uspjela postići sa svojim protagonisticama jedna od najuspješnijih točaka filma. Nažalost, film pretpostavlja upućenost svog gledatelja u situaciju u Egiptu, pa samo navodi datume snimanja i događaj koji je tog dana bio ključan (npr. parlamentarni izbori), bez da obavijesti gledatelja koje su bile ponuđene opcije na tim izborima. Uz minimalni autorski uplet, redateljica je to mogla ispričati u nekoliko crta kao što se i nekoliko puta sama osvrnula na situaciju tijekom filma.
Film donosi nekoliko potresnih priča, među kojima je najbolje obrađena ona o obrezivanju ženskih genitalija, produktu tradicije koji nije propisan u Kuranu. Jedna od protagonistica filma, Amani, upućuje mlade djevojke u to koliko je takav proces štetan za ženu i nepotreban, ali iznosi i svoje potresno svjedočanstvo o tom zahvatu koji je na njoj izvršen na prevaru. Priča Amani možda je i najjača priča u filmu, budući da je represivni državni (i službeni i neslužbeni) aparat učinio sve kako bi joj onemogućio djelovanje, ali je ona i dalje odlučna da pomaže ženama i na neki način prosvjetljuje puk. Jedna od četiri priče prilično odskače od ostalih, što je autorica dodatno potencirala snimajući ambijent u kojem živi i njeno okruženje – priča je to o Fatemi, aktivistici Muslimanske braće i pripadnici poznate tradicionalne muslimanske obitelji, koja u svom djelovanju ne nailazi na prevelike probleme, živi u prilično raskošnom stanu i dio je pripadnica je prilično moćne političke opcije, dok su sve ostale protagonistice prilično alternativnih političkih opcija ili inicijativa. Sama redateljica je tijekom Q&A sesije dobila pohvalu od egipatskog konzula u BiH jer je ravnopravno zastupila razne slojeve egipatskog društva.
Jedna od mana ovog filma jest često skakanje s tema i nezaokruženost nekih cjelina. U nekoliko trenutaka protagonistice su se dotakle određenih tema, ali nikad ih nisu temeljitije obradile. Ukoliko nisu bile voljne govoriti o tome, bilo bi bolje da se taj materijal u montaži izostavio. Pomanjkanje čvršće strukture ponekad dovodi gledatelja u stanje zbunjenosti, jer je teško pratiti četiri priče koje su i osobne i aktivističke kroz period od dvije godine. Iako smatram da u dokumentarnom filmu ne bi trebalo biti prevelike redateljske manipulacije materijalom i redateljskih sugestija, tijekom gledanja filma dobio sam dojam da je upravo zbog prisnosti redateljice sa protagonisticama filma sam film u nekim trenutcima patio. Bez obzira na mane filma, Lične revolucije velika su posveta hrabrosti egipatskih žena koje gotovo nikad nisu bile u prvom planu kad su se medijski prenosili prosvjedi, ali i poticaj svima nama da se zapitamo na koji način možemo mijenjati društva u kojem živimo.
