Sarajevska kronika: Ljubavni jadi i politika na SFF-u

Nakon potresnog dokumentarca Lične revolucije, i treći dan našeg posjeta Sarajevu obilježio je još jedan sjajan film iz natjecateljske selekcije dokumentarnog filma – Ljubav i inženjering u režiji  bugarskog redatelja Tonislava Hristova, koji je za svoj rad već dobio neka međunarodna priznanja. Budući da iz obiteljskih razloga nije mogao biti u Sarajevu, publici se obratio video porukom, ali najviše od svega rekao je sam film.

Film prati Atanasa, kompjuterskog inženjera iz Bugarske, koji tvrdi da je moguće hakirati ljubav i pronaći algoritam ljubavi, odnosno odrediti sve parametre koji su ključni za uspješnu i dugotrajnu vezu. Svoje pozitivističke teorije testira na četvero svojih kolega inženjera, koji su u tim ljubavnim avanturama manje ili više uspješni. Film oduševaljava specifičnim humorističnim tonom, osobnim pričama inženjera koji kao da žive u nekom kafkijanskom svijetu otuđenja i nisu sposobni ostvariti ni najjednostavniji kontakt s ljudima. Osim toga, film je vrlo jasne strukture, a sama priča mogla bi bez problema biti i priča nekog igranog filma, pa čak i reality showa.

Tragovi prošlosti redatelja Jonathana Teplitzkyja prvi je film koji smo gledali sa zvučnim imenima u naslovnim ulogama – Erica Lomaxa i njegovu suprugu Patti u filmu igraju Colin Firth i Nicole Kidman. Film je utemeljen na autobiografskoj knjizi i prati umirovljenog oficira Lomaxa koji nakon zarobljeništva u japanskom koncentracijskom logoru pati od posljedica PTSP-a i tek kad se zaljubi u lijepu Patti uspijeva ostvariti neke normalne međuljudske kontakte. Nakon što Patti sazna da je japanski oficir koji je mučio njenog supruga još uvijek živ, Eric odlazi u Burmu gdje je bio zarobljen i obračunava se s tragovima prošlosti. Film priču donosi kroz stalnu retrospekciju glavnih junaka, scene koje prikazuju rat izrazito su epskog tona, a čitav film ima tu jednu finu notu patetike i tendenciju da bude veći od života. Posebno je dojmljiva interpretacija Colina Firtha u određenim momentima ludila, kao i njegovo suočavanje s vlastitim mučiteljem, i naposljetku oprost koji daje svom mučitelju, a koji šalje izrazito jaku mirovnu poruku.

Kad se politika uplete u umjetnost . . . 

Nažalost, film snažne poruke pao je u drugi plan prilikom dodjele nagrade fondacije Katrin Catrlidge. Ovogodišnji kustos fondacije bio je ugledni britanski redatelj Ken Loach, poznat po svojim angažiranim filmovima koji se bave problemima beskućnika i radničkih prava, dok je svoj najveći uspjeh ostvario 2006. godine na filmskom festivalu u Cannesu gdje je filmom Vjetar koji povija ječam osvojio Zlatnu palmu.

Nagrada fondacije ove je godine pripala dvojici mladih palestinskih redatelja, Abdelu Salamu Shehadehu, koji se bavi dokumentarnim filmom te njegovom kolegi  Ashrafu Mashharawiju, koji u potpuno nezavisnoj produkciji ima za cilj snimati filmove s jakom ljudskom porukom. Njihova su postignuća i hvalevrijedna borba za slobodu i odvažnost koja je za to potrebna nažalost pala u drugi plan nakon izrazito vatrenog nastupa Kena Loacha, koji je u svom govoru, često prekidanom ovacijama, pozvao na bojkot izraelskih kulturnih i akademskih aktivnosti.

Da razjasnimo, nisam pretjerano upućen u situaciju u Gazi i stoga se ne osjećam pozvanim da komentiram ranije izjave Kena Loacha koje su se ticale direktno politike Izraela prema Palestini niti podržavam bilo kakvo nasilje ili kršenje međunarodnih propisa. Ipak, poziv na bojkot kulture i umjetnosti u 21. stoljeću iz ustiju jednog od najuglednijih filmskih stvaratelja današnjice jednostavno je nezamisliv. Da je Ken Loach ovom prigodom pozvao na bojkot izraelskog gospodarstva, ratne industrije ili nečega sličnog, ne bih to smatrao primjerenim, ali ne bih se niti pretjerano uzrujao. Pozvati na bojkot kulturnih djelatnika i umjetnika potpuno je pogrešno – upravo su umjetnici ti koji se mogu i trebaju suprotstaviti ratnom ludilu ili, ako se već ne suprotstavljaju, mogu mirno i neovisno o političkim odlukama stvarati svoja djela i na taj način izražavati svoje mišljenje i emocije. Način na koji je Ken Loach govorio o Izraelu i izraelskoj kulturi, pa naposljetku u šali pozvao na povlačenje Izraela s Eurosonga, graničio je s govorom mržnje.

Takav bojkot, prema onome što je Loach izjavio, očito bi trebao biti neselektivan. Bojkot bi se odnosio i na izraelsku glumicu Ornu Banai koja je za lokalne novine iz Tel Aviva izjavila da  se srami onoga što njen narod čini, i na redateljicu Shiru Geffen koja je na filmskom festivalu u Jeruzalemu prije projekcije svojeg filma čitala imena ubijene palestinske djece, i na pjevačicu Achinoam Nini koja je gotovo i doživjela bojkot prilikom svog koncerta u Španjolskoj, iako je više puta javno izjavljivala da se zalaže za ravnopravno postojanje Izraela i Palestine. Vrijedi spomenuti još i Amosa Oza, uglednog izraelskog pisca i stalnog kandidata za Nobelovu nagradu koji se već 40 godina zalaže za nenasilno rješavnanje tog problema. I vjerujem mnoge druge, za koje možda ne znamo. Zar i njihov rad treba bojkotirati? Najtužnije od svega bilo je vidjeti direkciju festivala kako također oduševljeno plješće na pozornici, očito smetnuvši s uma citat iz kultne serije Velo misto, koji izgovara Meštar u izvedbi legendarnog Borisa Dvornika – “Neću politiku u svoju butigu”.