novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Slavko Sobin: „Samo želim da najmlađi osjećaju punim srcem”

slavko sobin
Foto: Tanja Kanazir
Vrijeme čitanja: 6 minute

Osim što je poznato lice mnogih televizijskih serija i filmova te kazališnih predstava, Slavko Sobin aktivan je i kao autor dječje književnosti. Unazad dvije godine napisao je četiri slikovnice za djecu baveći se osjetljivim i k tome rijetko obrađivanim temama poput različitosti, strahova i osjećaja manje vrijednosti.

Premda odgovorno pristupa radu na sadržaju slikovnica, Slavko izbjegava izvještačenost i prodike pa tako ne očekuje da djeca i roditelji slikovnice smatraju moralnim putokazom, već mu je želja izazvati emociju i ostaviti pozitivan trag u sjećanjima na djetinjstvo.

U razgovoru smo saznali kako je nastala prva Slavkova slikovnica, kojim se principima vodi prilikom izbora i obrade tema te s kojim ciljem pristupa radu na svakom sljedećem djelu za najmlađe. S obzirom na period godine, posebnu pažnju posvetili smo slikovnici u nakladi izdavačke kuće Petrine knjige pod nazivom „Doktor Jabuka i tajna božićna poruka”. O kakvoj je poruci riječ i zašto je primjerena vremenu Božića, ostaje vam da pročitate!

slavko sobin
Foto: Facebook.com/knjige.sretne

Što te potaknulo na stvaranje slikovnica za djecu?

Prve „Šapice” nastale su kao dječja kazališna predstava u trenu kad nisam imao baš puno posla, prije nekih sad već 12 godina, pa sam si posao odlučio stvoriti sam na način da napišem predstavu koja će lako putovati i igrati gdje god bude postojala želja, od vrtića i učionica pa do pozornica. Tako da su zapravo nastale iz financijske potrebe, ali priča je izašla iz srca.

Na nagovor roditelja, nakon što je predstava postigla jedan lijep uspjeh, pretočio sam priču u format slikovnice i nekih 10 godina kasnije skupio hrabrost da je pošaljem uredniku. Dvije godine kasnije, evo izlaze četvrte „Šapice” i piše se upravo nastavak „Doktora Jabuke”.

Kako biraš sadržaj, odnosno teme koje želiš obraditi kroz slikovnicu i kojim se principima pritom vodiš? Odakle navire inspiracija za tekstove slikovnice?

Pred pisanje svake nove priče danima razmišljam kojom temom bih volio da su se više bavili moji pedagozi dok sam odrastao. Odnosno, čak ne danima pred pisanje, nego uvijek. Konstantno razmišljam o čemu bih još volio pričati s najmlađima. Dosad su obrađene različitosti, strahovi, bullying, osjećaj manje vrijednosti, u zadnjem nastavku čak i anksioznost i jako me strah da nisam taj problem uspio dobro upakirati. Vidjet ćemo kad izađe. Vodim se time da mi je jezik što pristupačniji i prirodniji, nerijetko odbijem ispravke lektora jer ne želim da mi likovi zvuče k’o profesori, već kao vršnjaci. I jako se trudim ne propovijedat’, nego ostavit neku emociju. Mislim da emocija utječe bolje ne samo na mlade, nego na sve, bolje od ijedne prodike.

Foto: Grgur Žučko

Suočavaš li se s teškoćama prilikom obrade teme te koliku i kakvu odgovornost ima autor koji stvara sadržaj namijenjen djeci? Postoji li špranca koje se držiš prilikom pisanja?

Apsolutno se suočavam s teškoćama, svaka tema kojom se isplati baviti je osjetljiva, inače ne bih imao o čemu pisati. Sve što nije osjetljivo već je prožvakano dovoljno puta. U društvu koje je sve osjetljivije na ono što se smije reći i što ne smije treba naći balans, a da je opet potpuno jasno čitateljima što vrijedi izvući iz toga. Zato opet kažem, nastojim prenijeti emociju, a ne isključivo svoj stav. Jer kad ti nešto rezonira u srcu, duši, onda znaš da je osjećaj ispravan čak i ako ga kao dijete još nisi uspio smjestiti u, ne znam, misao, mišljenje, što već. Šprancu nemam, iako valjda imam taj neki svoj neizbrušeni stil pisanja koji, čini mi se, klinci dobro prihvaćaju. Kad krenem pisati samo puštam da izađe i dosad je svaki kraj iznenadio i mene. Ma mislim, ja se samo igram s tipkovnicom, vjerujem svojim urednicima da će me usmjeriti kad se pogubim i to je moja špranca.

Već si objavio nekoliko slikovnica, a među njima je, možda i najprimjerenija za nadolazeće razdoblje, „Doktor Jabuka i tajna božićna poruka”. Slikovnica je prozvana hrvatskom inačicom „Djevojčice sa šibicama”, ali sa sretnim završetkom. Zašto ju se poistovjećuje s Andersenovom bajkom?

Pa ne znam zašto ju se poistovjećuje s „Djevojčicom sa šibicama”, ali mi je drago da smo se vratili na šibice, a ne žigice. „Doktor Jabuka” je moja prva slikovnica koja je zapravo naručena. Urednik Zoran Maljković mi je rekao: „Napiši mi božićnu priču za taj i taj uzrast i neka ima neki ugođaj ‘Djevojčice sa šibicama’”. Ja sam čak mislio da sam ga prevario pa izignorirao tu uputu, ali eto što ti je podsvijest. Mene više podsjeća na „Pale sam na svijetu”, što je jedna od mojih najdražih slikovnica, s tim da je moj Luka sam na svijetu, a neprestano okružen ljudima.

Foto: Tanja Kanazir

Koliko se simbolike nalazi u slikovnici i o kakvim je tipovima ljudi i odnosa riječ kada bismo ih prebacili u ozbiljan, stvarni svijet?

„Doktor Jabuka” i je u vrlo ozbiljnom, stvarnom svijetu. Roditeljima u poslu, braci i sestrama u mobitelima, potrebi za konstantnom potrošnjom, klincima u susjedstvu koji nisu ispred kuća nego zatvoreni u kućama, beskućnicima od kojih okrećemo glavu… Nažalost, to je potpuno realan svijet. Mislim da mi je toliko bilo teško pisati taj realan svijet da sam na kraju, ne znam ni sam od kud, imao potrebu pobjeći u potpuno drugu priču i napisati dodatnu stranicu koja nas šalje u svijet čarobnjaka i čarolije u idućim nastavcima.

„Doktor Jabuka” je meni pretužna priča, ali s puno nade. Da, tu je možda i ta djevojčica sa šibicama. Pričamo o vrlo kratkoj formi… Opet bih se vratio na to da se ja samo igram s likovima dok pišem, ne volim upućivati ljude u smislu: „Evo, radi se o tome i tome, ‘Doktor Jabuka’ će vas uputiti u ove vrijednosti i naučiti vaše dijete ove stvari”. Imam osjećaj da, ako moram unaprijed reći o čemu pričam, onda em nisam dobro ispričao, em se potrošio jedan element sirovosti i svježine. Uostalom, nisam nekad ni siguran da sam išta pametno napisao dok mi se roditelji povratno ne jave. U pravilu moram sam sebe rasplakat’ do kraja da bih smatrao tekst gotovim. Sretne suze, tužne suze, svejedno.

Osim za djecu, „Doktor Jabuka i tajna božićna poruka” krije i poruku za roditelje, a to je da djeca sve vide, pa tako i stvari za koje roditelji očekuju da će proći nezapaženo. Kako treba pristupiti čitanju ove slikovnice s obzirom na sadržaj, ali i koja pitanja za raspravu roditelja i djeteta nudi?

Ponavljam se i strah me da ću zvučati pretenciozno, ali opet, nemam potrebu da roditelji klincima postavljaju pitanja nakon mojih knjiga. Imam potrebu da djeca nešto osjete, istinski osjete, što god to za njih bilo jer svi smo različiti. Da spreme knjigu na policu i da zbog te emocije imaju potrebu opet je pročitati. I sad, i za trideset godina svojim klincima. Ne mogu naglasiti to dovoljno – ja samo želim da najmlađi OSJEĆAJU punim srcem. I tugu i sreću i ponos i zavist i dobro i loše. Da osjete i da mogu onda imati i stav da svoje emocije, recimo, analiziraju. Da ih hrabro smještaju u prave pretince u sebi. Samo da ne postanu mali zombiji na TikTok sadržaju…

Foto: Tanja Kanazir

Uz tekst, slikovnica treba biti ispunjena brojnim atraktivnim ilustracijama koje prate sadržaj. Koliko si bio uključen u ilustriranje ove slikovnice? Uspiju li se ideje autora teksta i ilustratora uvijek usuglasiti?

Imam dva fantastična ilustratora i sve izdane knjige smatram našim potpuno ravnopravno podijeljenim djelima. Za tekst sam zadužen ja, za ilustracije oni. Da nisam na prvim sastancima shvatio da imamo iste senzibilitete, možda bih bio drugačiji, ali i tad bih prije tražio drugog ilustratora nego se miješao nekome u posao u kojem je bolji od mene.

Misliš li da su djeca danas dovoljno zainteresirana za slikovnice i kakve povratne informacije pristižu?

Djeca jesu i uvijek će biti zainteresirana za slikovnice, ali roditelj ih mora priskrbiti i ponuditi djetetu. Ako im daju u ruke samo tablet, naravno da djetetu neće pasti na pamet da što, s 4 godine ode u knjižnicu posuditi knjigu? Ali knjiga je uvijek bila i uvijek će biti najjače sredstvo prenošenja priče i emocije. Roditeljska je dužnost dijete upoznati s čitanjem. Svaka povratna informacija je dobra jer želim pisati još dugo, ali najljepše su one kad roditelji kažu da djeca koriste rečenice mojih likova u stvarnom životu i to točno u situacijama u kojima bih ih koristio i ja. Kao što sam rekao, knjiga i dan danas ima najveću snagu na mene. Mislim da knjiga doslovno može prespajati sinapse u mozgu i pretvoriti te u bolju osobu.

Spremaš li trenutno novu slikovnicu i koje teme možemo očekivati u nadolazećim izdanjima?

„Šapice u ulici strahova” izlaze odmah iza Nove godine. Bave se anksioznošću i strahovima te potrebi da se o tome razgovara. U procesu sam pisanja „Doktora Jabuke”. Imam naslov, znam odakle želim krenuti, a nadam se da ću ovih dana i zakucat’ to.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari