„Super Mario Bros. Film“ (2023): Fanovi igrice naprijed, ostali stoj!
„People underestimate the power of nostalgia. Nostalgia is truly one of the great human weaknesses. Second only to the neck”
(Dwight Schrute, „U uredu”)
Braća Mario i Luigi Mario dvojica su italoameričkih vodoinstalatera iz Brooklyna kojima ni u poslovnom ni u privatnom životu ne cvjetaju ruže. Obitelj i prijatelji ih ismijavaju, a kamoli neprijatelji te je Mariju dosadilo da ga drže za običnog šarlatana.
To ga navede da povede strašljivog Luigija kako bi zajedno popravili cijev koja prijeti potapanju Brooklyna, no putem nabasaju na cijev koja ih vodi u Kraljevstvo gljiva, magično mjesto kojemu prijeti invazija Bowsera, kralja zlih Koopa. Braću razdvaja nesretna sudbina te Luigi biva zarobljen što će natjerati Marija na avanturu života kako bi spasio brata i cijelo Kraljevstvo.
Film na koji se čekalo 30 godina
Oni malo stariji među nama sjetit će se da je prošlo točno 30 godina od izlaska filma o Super Mariju i njegovim dogodovštinama. Riječ je, naravno, o zloglasno lošem filmu iz 1993. godine u kojem su Bob Hoskins i John Leguizamo glumili braću Mario (da, Marijevo puno ime je Mario Mario). Poslušajmo što su nekoliko godina kasnije glumci rekli o filmu kako bismo dobili uvid u tome zašto se čekalo tri desetljeća na novi film, ali i zato da možemo procijeniti trebalo li se još čekati.
„Najgora stvar koju sam ikad učinio? Super Mario Bros. Bila je to noćna mora” (Bob Hoskins, 2007.).
Moj šestogodišnji sin – koji danas ima 18 – pitao me ‘Tata, ja mislim da si ti prilično dobar glumac, no zašto si glumio tog groznog kralja Koopu u Super Mario Bros.?’ Dakle, Henry, učinio sam to kako bi ti imao cipele, a on je rekao: ‘Ne trebaju mi cipele baš toliko’ (Dennis Hopper, 2008.).
Loš i traljavo napisan scenarij, pretjerano oslanjanje na videoigru, nedovoljno raspoloženi glumci, makinacije s budžetom, glumci koji piju na pauzama između takeova i slično natjerali su Rogera Eberta, cijenjenog kritičara i možda najboljeg koji je ocjenjivao filmove da svrsta film na listu najgorih te 1993. godine.
Lavina filmova na temelju videoigara
Financijski gubitci i nezadovoljstvo kritike i publike stavili su ideju za potencijalni novi film u svojevrsnu kriogeničnu komoru kako bi pričekao bolja vremena i kako bi javnost zaboravila na nesretni film iz ranih 90-ih.
Kako je kroz vrijeme došlo do rastućeg trenda adaptacije videoigara dobili smo filmove kao što su „Lara Croft: Tomb Raider”, „Resident Evil”, „Princ Perzije: Pijesak vremena”, „Pokémoni: Detektiv Pikachu”, „Angry Birds”, no s pomiješanim uspjehom. Ipak, serija „The Last of Us”, i adaptacije videoigara mogu požnjeti sjajan uspjeh i postati omiljene i kod kritike, ali i, što je još važnije, svekolike publike.
Tako su razmišljali čelništvo Nintenda (tvrtke koja je zaslužna za videoigru Super Mario Bros.) i Shigeru Miyamoto, tvorac videoigre o naslovnoj braći vodoinstalaterima te su još 2014. započeli s pripremama za novi, ovog puta animirani film. Žestoki rat vodio se između raznih filmskih studija, a pobjedu odnosi Illumination, studij zaslužan za naslove kao što su serijale o superzlikovcu Gruu („Despicable Me”), raspjevanim životinjama („Sing”) i ne toliko raspjevanim životinjama („Tajni život kućnih ljubimaca”).
Igranje na sigurno i bez puno rizika = milijarda dolara!
Za potrebe režije angažirani su redateljski dvojac Aaron Horvath – Michael Jelenic, kreatori animirane serije „Teen Titans Go!” i vrsni animatori s dugogodišnjim iskustvom, a za scenarij je bio zadužen Matthew Fogel („Lego film 2”, „Malci: Kako je Gru postao Gru”).
Okupljena je i zvjezdana postava prepuna poznatih i cijenjenih glumaca – Chris Pratt, Charlie Day, Keegan-Michael Key, Kevin Michael Richardson, Jack Black, Anya Taylor-Joy, Fred Armisen, Seth Rogen i drugi.
Ukratko, Illumination je odlučio igrati na sigurno i potrošiti i zadnji cent kako bi ovaj projekt uspio. Je li im se rizik isplatio? Dakako! Film je u trenutku pisanja ovog teksta zaradio čak 1.3 milijarde dolara na svjetskim kino-blagajnama, publika ga obožava (95% njih mu je dalo pozitivnu ocjenu na Rotten Tomatoesu), a i kritika je razmjerno pozitivno ocijenila film (59% njih mu je dalo pozitivnu ocjenu).
Crno-bijeli likovi
No, daleko je film od savršenstva kakvim ga se želi prikazati.
Prije svega, riječ je o scenaristički plošno napisanom filmu s nedovoljno razvijenim i dvodimenzionalnim likovima koji su okarakterizirano crno-bijelo odnosno ili su heroji bez mana (Mario, Princeza Peaches, Toad) ili negativci bez ijedne dobre karakteristike (Bowser, Koope). Likovi nemaju nikakav razvoj i na kraju filma isti su onakvi kakvima smo ih zatekli na početku te samim time se završetak doima nezadovoljavajućim.
Ono što se pak mora priznati jest da je Princeza Peaches od klasične dame u nevolji (kakva je bila u videoigrama), koja je naviknuta na to da ju mali brkati muškarac vječito spašava od kornjače koja riga vatru, postala akcijska heroina koja je u nekim pogledima i bolja od Marija.
Upravo će ga ona naučiti što su power-ups (svojevrsni steroidi Marijevog svijeta) i kako proći prepreke što je najbliže što je film došao hvaljenoj i popularnoj videoigri uz koju su odrastale generacije.
To je tek jedan od migova koji vrli scenarist daje publici jer ta sekvenca s preprekama u konačnici služi samo tome kako bi ljubitelji igrice došli na svoje. Mario čak ni ne zna proći prepreku, no Princeza ipak odluči poći s njime, unatoč tome što su već morali biti na putu i što je to bio jedini uvjet da ona krene s njim spasiti Luigija.
A kad smo kod tog da je napušten klišej dame u nevolji, zar i za to nije malo prekasno? Zar treba hvaliti film pušten u kinodistribuciju 2023. godine zbog toga što ima jednog jakog ženskog lika?!
It’s a-me, Mario! Mamma mia!
Mario je isti kakav je oduvijek bio, odnosno Mary Sue, heroj bez ikakve mane s kojim se teško poistovjetiti. Ne pomaže mu ni to što je zamjenjen originalni glasovni glumac Charles Martinet koji mu je dao prepoznatljivi i komični talijanski naglasak te što nije nađena njegova odgovarajuća zamjena.
Chris Pratt („Čuvari galaksije”, „Putnici”) to jednostavno nije – Mario ne zvuči nimalo zanimljivo te zvuči kao svaki drugi čovjek kojeg ste ikad susreli. Iako je glumac već posuđivao glasove u animiranim filmovima („Lego film”, „Naprijed”), ovdje ne pokazuje nimalo gorljivosti i truda oko posuđivanja glasa jednom od najlegendarnijih likova iz svijeta videoigara. Pokušao je liku dati klasičan bruklinški, odnosno njujorški, naglasak, no ni to mu ne uspijeva što je posebno vidljivo u scenama s njegovom obitelji koju čine glumci rodom iz New Yorka.
Sušta suprotnost mu je Jack Black („Kung fu panda”, „Jumanji: Dobrodošli u džunglu”) kao Bowser koji je efektno promijenio svoj prirodni glas u prijeteći i zloban, a pokazuje i pjevačke i komičarske vještine u izvedbi pjesme Peaches posvećenoj istoimenoj Princezi kojom se Bowser želi oženiti.
Vrlo dobar je i komičar Keegan-Michael Key, jedan dio dvojca Key & Peele, kao Toad, koji je također glasovno neprepoznatljiv te se jako dobro prilagodio ma koliko maloj ulozi. Solidne nastupe bilježe i komičari Fred Armisen („Saturday Night Live”, „Diktator”) i Seth Rogen („Superloš”, „Najluđi intervju”) kao Cranky i Donkey Kong, majmuni koji pomažu Mariju i Princezi u potrazi za strašljivim Luigijem.
Kad humor postane umor
Iako ispred kamere imamo puno poznatih komičarskih lica, odnosno glasova (Armisen, Rogen, Key, Sebastian Maniscalco, Charlie Day), to se ne ogleda i iza kamere u scenarističkom dijelu. Humor je prilagođen za mlađe uzraste pod čime mislimo na one koji su još u najljepšem, đačkom dobu i to u prvim godinama.
Za sve ostale humor brzo postaje umor, pogotovo kad se ekscesivno koristi slow-motion i distorzirani govor kako bi se malo popravila situacija lišena ikakvog humora. Pogledamo li prijašnje uratke istog scenarista – filmove „Lego film 2” i „Malci: Kako je Gru postao Gru” – zaključit ćemo i da su i to bili filmovi prilagođeni najmlađima, prožeti infantilnim i jeftinim humorom koji ne tjera na razmišljanje i ne posjeduje slojeve.
Ne samo da je malo uistinu komičnih situacija kakvima bi svaki animirani film trebao obilovati, već svjedočimo i nekim bizarnim trenutcima poput lika koji je godinama zarobljen u Mračnom kraljevstvu kralja Bowsera i koji iz tog razloga priželjkuje smrt (?!). Pažljiviji gledatelji povezat će njegovog lika s jednim od likova iz inače odličnog Pixarovog klasika „Izbavitelji” koji se pokuša ubiti padom sa zgrade te biva spašen od strane Izbavitelja. On time nije sretan te podigne tužbu protiv navedenog superheroja.
Primjer navodimo samo kako bismo ukazali na to da se i najboljima mogu dogoditi greške poput ubacivanja upitnih likova i izvrnutog smisla za humor, a kamoli tvorcima ovog filma.
Usporedimo li film „Super Mario Bros.” s vrlo sličnim „Lego filmom”, u kojem je, zanimljivo, glavnog lika također tumačio Chris Pratt, vidjet ćemo koliko je taj film daleko superiorniji, iako su oba temeljena na nekom obliku igre. „Lego film” ima i tu prednost što je djelo sjajnih Phila Lorda i Chrisa Millera, scenarista koji su daleko razigraniji s humorom, metafilmski raspoloženi i, prije svega, iznimno duhoviti što je nešto što ovom filmu očajnički nedostaje.
Nadahnuta glazba, direktno iz videoigre
Nije sve tako crno – film je predivno animiran, razigranih i šarolikih boja kakve će privući i najmlađe videoigrama i koje nas uvode u zanimljiv i raznolik svijet vodoinstalatera i njegove družine.
Prednost filma je i velebna, grandiozna originalna glazba filmskog skladatelja Briana Tylera („Majstori iluzije”, „Brzi i žestoki”) pomiješana s ikoničnom glazbom i lajtmotivima iz videoigre, koji su djelo japanskog skladatelja Kojija Kondoa.
Tu je i zanimljiv takozvani jukebox soundtrack na kojem su arija „Habanera” iz Bizetove opere „Carmen”, „Battle Without Honor or Humanity” (široj javnosti poznata iz Tarantinova „Kill Bill”), No Sleep Till Brooklyn autora Beastie Boys, Bonnie Tyler i njena Holding out for a Hero, AC/DC i njihova Thunderstruck i drugi zanimljivi i nadahnuti glazbeni odabiri koji se savršeno uklapaju u pojedine scene.
Poslastica za fanove, ne toliko i za ostale
Tu su i brojne posvete, ikonične scene i reference koje će razumjeti dugogodišnji igrači videoigre, no obični gledatelji poput pisca ovih redaka mogli bi ostati uskraćeni za to iskustvo.
Općenito, ovo je film koji igra na nostalgiju i prepoznatljiv brend i koji ne troši puno vremena na plošnu i pravocrtnu radnju koja je tipična avantura, putovanje od točke A do točke B do točke C.
Također, film je gigantska reklama i još jedan izdanak takozvanog Product Placement Cinematic Universe-a (Filmski svemir prikrivenog oglašavanja), filmskog svemira kojeg sam sam osmislio, a koji se sastoji od filmova kao što su „Air”, „Flamin’ Hot”, „Dungeons & Dragons: Lopovska čast”, „Transformers: Uspon zvijeri”, „Barbie” i drugih koji na neskriven i očit način služe promociji raznih brendova. I dok je product placement već odavno prisutan u svijetu filma (vidi Bondianu), ovdje je to posve očito te se čak i u nazivu ne skriva naziv proizvoda.
Ipak, neka vas to ne ometa u gledanju ovog filma kojeg treba izbjegavati iz drugih razloga, ne zato što bezočno promovira određeni poznati brend.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
