Superheroji postoje u Italiji („Lo chiamavano Jeeg Robot“, G. Mainetti)
Gledati sci-fi stripovski spektakl van holivudske produkcije i moći reći da je u pitanju zabavan rad koji ispunjava sve kriterije žanra, koji trenutno ubire najviše novca na box officeu, postalo je gotovo pa nemoguće. Ipak talijanski redatelj Gabriele Mainetti uspijeva da napravi filmsko čudo. Odmah na početku, realno gledano Lo chiamavano Jeeg Robot, ne donosi ništa što već previše puta nije korišteno u drugim radovima ovog žanra, mada je to moguće reći i za film Deadpool koji mnogi trenutno smatraju najboljim Superhero filmom 2016. godine.
Jeeg Robot prepun je filmskih klišea od sulude ne toliko pojašnjenje priče o porijeklu moći koje heroj posjeduje, apsurdnih navike heroja poput izražene ljubavi ka pudingu od vanile, preko zlikovca koji se razvija s herojem, jer šta to može prkositi nekome s nadljudskim sposobnostima nego netko tko također posjeduje identične sposobnosti, i naravno tu je gomila vulgarnosti, nasilja i omiljeni filmski trop američkih akcionih radova iz 80-ih „damsel in distress“. Činjenica da je redatelj svjestan svega ovoga, te da se zabavlja s ovim stereotipima je sama suština zašto ovaj film, van svih realnih mogućnosti, funkcionira besprijekorno i uspijeva održati gledatelje na mjestima 112 minuta dok konstantno proživljavaju deja-vu
Realnost u svijetu stripova
Film počinje sa scenom proganjanja po gradu, koja za divno čudo nije isjeckana i montirana u stilu fast paste holivudskih akcija, u kojoj protagonista Enzo, sitni lopov, bježi od policije, te u bijegu završava u rijeci u kojoj se nalazi bačva sa smjesom kemikalija koje (gle čuda) mu daju super snagu i moć brzog zacjeljivanja. Na Enzu je sada velika odgovornost da promjeni svoj životni stil te pomogne gradu kojim hara manijakalni bombaš.
Posvećenost redatelja stripovima i štreberskoj kulturi vidljiva je kroz film, nekada tako da redatelj uživa u grijesima žanra i ismijava ih, a nekada opet da ih pokušava ispraviti, oblikovati u nešto kvalitetno. Ove namjere najbolje se čitaju kako iz glumaca tako i iz likova. Stoga mnogo zabavlja ideja da je Claudio Santamaria koji glumi Enza posuđivao glas Batmanu i talijanskim sinkronizacijama Nolanove „Dark Knight“ trilogije kao i u „Lego Batman“ filmovima.
Sve te štreberske reference
U liku Enza nalazimo dobro dozu stvarnosti, što nije nešto što bi gledatelj očekivao od ovog filma, on na prvu nije svjestan svojih novostečenih moći, dok opet i nakon samog otkrića nije baš da trči praviti sebi kostim ili spašavati mačke s drveća i bakice koje prelaze opasnu cestu. S velikom moći kod Enza ne dolazi do velike odgovornosti nego lagodan život pudinga i porno filmova u rupčagi s nepromijenjenim pogledima na svijet.
Referiranje na japanski anime iz 1975 godine Steel Jeeg, kroz film je vezano za lik Alessije umobolne kćeri Enziovog poznanika (također sitnijeg lopova) koja sve pojave u svijetu objašnjava putem ovog serijala. Gledatelji koji budu pažljivije slušali njena česta neuvezana brbljanja, mogli bi posložiti slagalicu šta ju je odvelo u ludilo. Više je nego očito da protagonistkinja služi kao „damsel in distress“, mada bi zbog mentalno stanja karaktera bilo nerealno za očekivati i tražiti da je nešto više od ovoga.
Ljubitelje DC stripova i klaun princa podzemlja obradovat će antagonista Lo Rigario koji u niskobudžetnom talijanskom filmu ima više izgradnje karaktera nego Joker Jared Leta u ovogodišnjem Suicide Squadu. Mada nam redatelj ne daje potpunu pozadinsku priču velikog negativca, ovaj lik je dovoljno formiran da razumijemo da je on vođa mafije u kvartu i da želi napredovati, a da taj napredak nema nikakve veze s novcem ili moći nego je tu iz puste želje da bude u centru pozornosti što je moguće više ljudi. Mainetti je tu upleo u solidnu dozu ludosti u ovaj lik koje se ispoljava sve više kako Lo dolazi pod veći pritisak.
Lo chiamavano Jeeg Robot moguće je pogledati na ovogodišnjem ZFF-u u sklopu programa „Velikih 5“ u četvrtak 17.11 od 17.00 ili petak 18.11 od 21.oo u kinu Tuškanac.
