„Šutnja bijeloga grada” i „Rituali vode” (E. García Sáenz de Urturi): Zlo rođeno iz traume

Nakon povećeg broja odličnih i manje odličnih naslova koje sam pročitala ove godine, odlučila sam si ljeto začiniti i s pokojim krimićem. Taj sam žanr gotovo potpuno u svom svemiru prebacila u vizualni medij i konzumirala sam ga mnogo. Blago rečeno.

Gotovo svaka serija koju sam pogledala na Netflixu bila je triler ili triler s primjesama nadnaravnog, tako da mi, kad je riječ o knjigama, takve nisu često dolazile na listu čitanja. Lakše je bilo kliknuti gumbić na daljinskom i zaglaviti do jutra u grozničavom iščekivanju raspleta neke sulude priče. No, ovi su mi romani zapeli za oko već po izlasku iz tiska, prvenstveno jer je riječ o španjolskoj autorici, a Španjolce obožavam u svakom obliku – od kinematografije do književne produkcije. Dakle, nije bilo nikakve dvojbe da će „Šutnja bijeloga grada” i „Rituali vode” doći na red za čitanje prije ili kasnije.

Baskija kao izvor inspiracije

Eva García Sáenz de Urturi rođena je 1972. godine u Vitoriji, glavnom gradu Baskije, koja je smještena na krajnjem sjeveru Španjolske i u svom je Statutu priznata kao nacija. Zanimljivo je napomenuti, za one koji ne znaju, da je Baskija dvojezična i da dio stanovništva, osim španjolskim, govori i baskijskim jezikom koji je jedan od najstarijih jezika u Europi te ne vuče svoje korijene iz latinskog kao ostali iberski jezici.

Ovo sve ne spominjem samo usput kako bih popunila stranicu teksta, spominjem to jer su priče ovih romana duboko ukorijenjene u svoju okolinu, počevši od toga da serijski ubojica u „Šutnji bijeloga grada” žrtve bira, osim po godinama, i po njihovim prezimenima: naime, svi su imali komplicirana baskijska prezimena koja sadržavaju i naziv mjesta iz kojeg potječu (baš kao što i prezime same autorice otkriva da potječe iz mjesta koje se zove Urturi).

Kad sam krenula s čitanjem bila sam uvjerena da ću napisati dva odvojena osvrta, jedan za „Šutnju”, drugi za „Rituale vode”, ali nakon što sam u par dana progutala obje knjige shvatila sam da odvajanje nema smisla. Bilo bi to gotovo kao da pišete osvrt na neku seriju i onda sve rascjepkate po epizodama. Ova su dva romana povezana likovima, kontekstom, temama i atmosferom u tolikoj mjeri da bi dva teksta bilo zapravo redundantno pisati. Žao mi je samo što još uvijek nije prevedena zadnja knjiga iz trilogije, ali ne sumnjam da ćemo i nju dobiti uskoro (držimo fige).

Izgradnja likova

Kako sam već spomenula, radnja obaju romana odvija se u baskijskom gradu Vitoriji koji je na neki način i sam sveden na ulogu lika, što je postupak gradnje priče koji volim susresti. Pripovijedanje postaje posebno opipljivo kad radnju možete smjestiti u prostor, a Eva García Sáenz de Urturi vrlo životno opisuje mjesta radnje pa likove nije teško smjestiti u njihovo prirodno okruženje. Također, vrlo sigurno igra po pravilima žanra, pravilima na koja smo navikli i koja očekujemo u ovakvom tipu književnosti.

Pratimo glavnog lika, inspektora Unaija Lópeza de Ayalu kojeg još od djetinjstva zovu Kraken i koji je, kako to obično biva, čovjek koji opsesivno radi svoj posao kako bi potisnuo neki traumatičan događaj iz vlastite prošlosti koji ga je obilježio. Ovo posljednje je poprilično čest motiv kod gradnje likova inspektora, bilo da je riječ o književnom tekstu, filmu ili seriji.

Uz njega je i pomoćnica, Estíbaliz Ruiz de Gauna, jedna od najvažnijih osoba u njegovu životu s kojom je u posebnom prijateljskom odnosu. Osim njih, romani obiluju šarolikim likovima od kojih je možda najzanimljiviji lik Krakenova djeda. U nekom od intervjua autorica je istaknula kako je njega gradila najviše na liku vlastitoga djeda, osobe starijega kova koja je prizemljena, ali i dalje vjeruje u neke stare običaje (sve liječi jabukom koju prereže, omota konopom i zakopa u vrtu), ima zdravu logiku ljudi sa sela, ne kuka i unatoč godinama sve poslove i dalje obavlja sam.

„Šutnja bijeloga grada”

U „Šutnji bijeloga grada” susrećemo se sa slučajem duplih umorstava koja se nastavljaju nakon punih dvadeset godina. Okrivljenik za zločine počinjene devedesetih, Tasio Ortiz de Zárate, sada je u zatvoru. Uništena mu je karijera briljantnog arheologa i stručnjaka za baskijsku povijest, a u zatvor ga je smjestio njegov vlastiti brat blizanac Ignacio.

Sada, nakon toliko godina, ponovno je ubijeno dvoje mladih i postavljeno u identičan položaj kao u prethodnim slučajevima: potpuno goli, s dlanom na licu ovog drugog, a oko njih nekoliko cvjetova eguzkilorea. Žrtve se nisu poznavale, bile su nasumično odabrane i nikakvog vidljivog motiva za njihovu smrt nije bilo. Svaki idući par bio je pet godina stariji, a sve je počelo s ubojstvom novorođenčadi devedesetih. Jedino što je za žrtve bilo bitno je njihova dob i to da, kako sam već spomenula, nose komplicirano baskijsko prezime.

Zlo kao proizvod traume

Događaji se odvijaju polako, a opet ne monotono, radnja je taman dovoljno dinamična da vas drži uz knjigu. Unatoč vrlo očitim karakteristikama čistokrvnog krimića, u ovom romanu ništa nije predvidljivo pa tako ni odgovor na pitanje tko je ubojica. Čak i kad se domislite tome, i dalje ne znate tko je točno ta osoba jer se sve otkriva poput ljuštenja slojeva luka.

Iako je sama priča dovoljno dobra da zadovoljno ostavite knjigu nakon čitanja, ono što joj daje dodatnu težinu je motiv: duboka trauma koja od ljudi stvara zločince. Iako je pitanje o prirodi zla već odavno tema debate, o njemu su, između ostalih, pisali i Hannah Arendt i Terry Eagleton, ovdje vidimo zlo koje nije naslijeđeno, zlo koje nije urođeno, vidimo zlo koje je konstruirano, ono koje je proizvelo društvo, okolina, obitelj i nemar.

„Rituali vode”

Istom se, iako tematski drugačijom, motivacijom De Urturi vodi i u drugom romanu, „Rituali vode”. Slučaj na kojem Kraken radi odmah nakon onog iz „Šutnje” donosi mrtvu ženu iz njegove prošlosti obješenu za noge i udavljenu u starom keltskom kotlu. I taj je roman pitak, čita se brzo, napet je i ponovno vezan za arheološka nalazišta, simboliku raznih povijesnih artefakata, rituala i davno napuštenih božanstava iz nekih drugih vremena.

Ovdje se također propitkuje traumom konstruirano zlo i ono što je meni bilo zanimljivo kod oba slučaja, i onog iz „Šutnje” i ovoga iz „Rituala”, jest to da na kraju žalite počinitelja. Teško je uprijeti prstom u krivca jer je cijeli taj niz ljudi koji su jedni drugima nanosili zlo bio niz žrtava nekog drugog, gotovo poput domino efekta.

Tim postupkom autorica ne opravdava zločine, ali ih pojašnjava. Ako nisu plod kakve urođene duševne boli, inherentnog zla (o kojem, naprimjer, piše upravo Eagleton u svojoj knjizi „O zlu”), onda su uglavnom rezultat traume koja seže još u rano djetinjstvo. Time nas čitanje ovih knjiga navodi na razmišljanje o postupcima nas samih, kao i o postupcima društva u globalu koji poput kakvog butterfly efekta mogu izazvati tko zna kakve posljedice u budućnosti.

„Šutnja bijeloga grada” kao film

„Šutnja bijeloga grada” je ekranizirana 2019. godine, a igrala je i u našim kinima. Kako je to bilo u jeku koronakrize, u kino nisam išla, ali film sam pogledala nakon čitanja knjige.

Ne bih rekla da je puno slabiji, ali čini mi se da je mnogo stvari ostalo samo površno dotaknuto. Naravno, ne može se u medij filma prebaciti baš sva slojevitost priče, ali tome se doskočilo tako da se identitet ubojice otkriva gotovo na samom početku. To me malo iznenadilo, ali nije naštetilo filmu jer dinamika priče nije dopuštala drugačiji pristup i bilo bi jako teško objasniti njegovu motivaciju i silu koja ga je vodila da počini ubojstva. Film također preporučujem onima koji nisu gledali, ali bilo bi bolje gledati ga tek nakon čitanja knjige.

U iščekivanju treće knjige

Iako znam što očekivati od trećeg nastavka (za koji se nadam da je već u procesu prijevoda ili da će uskoro biti), čekam ga nestrpljivo. Eva García Sáenz de Urturi izvrsna je pripovjedačica i ako tražite napeto, a opet slojevito štivo, ovi romani su više nego dobar izbor.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.