„Ultra Mono” (IDLES): Četrdesetak minuta boksačkog meča u pubu s puno uličnih trikova

IDLESi su bristolski post punk (uzeti ovu odrednicu krajnje oprezno) bend koji je od svojih desetak godina aktivnosti upravo u posljednje četiri godine napravio, što diskografski, što koncertni, iskorak svrstavši se u A ešalon koncertnih atrakcija svjetskih festivalskih pozornica.

Nakon albuma „Brutalism” te „Joy as an Act of Resistance” došao je na red treći album „Ultra Mono” – a između svega se uglavio i vrlo hvaljeni live iz Bataclana. Zvijezda je rođena.

Izvana, priča ne izgleda niti zvuči pretjerano komplicirano. Dvije gitare, bas i bubanj te punk propovjednik Joe Talbot na vokalu. Vizualni identitet benda uvelike podsjeća na Guy Ritchiejeve vizure britanske radničke klase, a kad tome pridodamo načelno ljevičarske stavove i ideje, dolazimo do prve začkoljice.

Raskol između prakticiranja i pripovijedanja

Naime, dio britanske purističke punk zajednice tvrdi da su IDLES oteli glas radničke klase tako da iz svoje wealthy middle class zone komfora propovijedaju nešto o čemu iz navedene pozicije ne bi trebali imati pravo – propovijedati. Što će reći, IDLES se nalaze u (rekao bi) klasičnom raskoraku između prakticiranja i propovijedanja, prevedeno na nama bliske primjere to bi bilo ispijanje fine čaše istarske malvazije na ležaljci u Motovunu dok se kontemplira o pravima romske zajednice u Međimurju.

Za razliku od hipokrizije domicilnih boraca za ugrožene, osobno, nisam pretjerano zainteresiran za prebiranje ideoloških potki IDLES-a, barem ne u tolikoj mjeri da bi mi ta pretpostavka bila prekretnica ili odlučujuća stavka u poimanju njihovog muzičkog izričaja. Naposljetku, IDLES su uigran, zaigran, potentan, zabavan rokenrol bend.

U godinama kada bazična gitaristička glazba ne nudi previše uzbuđenja (ovo je moj subjektivan i osoban stav i nije baziran na nikakvim ekspertizama, čisto da smanjim eventualno uzbuđenje kod znanstvene muzičke zajednice) odbaciti ovakav bend zarad nemuzičkih razloga se ne čini previše razumnim izborom. Da će neki rokenrol bend svojom angažiranom lirikom promijeniti svijet, odavno je postalo deplasirano. Neće niti IDLES.

„Ultra Mono” je četrdesetak minuta starobritanskog boksačkog meča u pubu s puno uličnih trikova i malo vapaja nakon primljenih udaraca. Bilo to glumljeno ili ne, reverend Talbot je poprilično autentičan dionik tog dvoboja dok mu potporu pruža nesumnjivo uigrana ritam mašina, što će se ponajbolje čuti kroz najavni single albuma Mr. Motivator.

Nadamo se koncertu u 2021.

Osim navedenog najavnog singla, otvarajuća War te Grounds predstavljaju kičmu izdanja te će se u budućnosti zasigurno zadržati na, sada već respektabilnoj, live set listi što će svakako učvrstiti poziciju koncertne atrakcije ovoga benda u (nadajmo se postojećoj) koncertnoj 2021. godini.

Jedini odmak od žustrog i pomahnitalog ritma se odvija tijekom (za album) atipične petominutne balade (uzeti s rezervom) A Hymn koja ima obrise mamurluka pa u neku ruku i atmosfere u kutu poraženog boksača.

Konačno, u usporedbi s prethodna dva albuma, „Ultra mono“ sazrijeva u uhu nešto dulje te će na prvo slušanje ostaviti dojam kako je ipak slabije izdanje od prethodnika. Međutim, kako vrijeme odmiče taj dojam se polako mijenja i teško je naći konkretne razloge zbog kojih bi ovaj album bio inferiorniji.

IDLES su zreli za konačnu potvrdu pozicije koju su već s prethodim albumom i upečatljivim nastupima uživo zauzeli, što će reći uz Gizzardse, najtraženija roba među publikom željnom svih onih aktivnosti koje nam novo normalno i socijalna distanca uveliko brane.