novo u kinu
14. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 3 minute Pet trilera, tri drame, dva horora te po jedan mjuzikl i znanstvenofantastični film izvanredan su recept za mjesec ljubavi prema svemu, a u našem slučaju, i prema filmovima!

JEBOTON
8. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 9 minute Upoznajte srce zagrebačke glazbene scene kroz JeboTon kolektiv – urbanu ekipu koja piše povijest. Od školskih klupa do Boogaloou, pratite put Jebtona u stvaranju alternativne scene.

Knjige

„Unuka” (B. Schlink): Umjetnost najviše mijenja ljude

unuka
Vrijeme čitanja: 5 minute

Prošlo je mnogo godina otkad sam pogledala film „Žena kojoj sam čitao” i sjećam se da me zaintrigirao svojim obratom i promišljanjem o prirodi zla i onome što smatramo zlom. Je li ono urođeno? Naslijeđeno? Naučeno? Kasnije sam, vječno zaintrigirana tim pitanjem, čitala Eagletonovu „O zlu”, pogledala nemali broj true crime serijala u kojima su people next door najčešće bili brutalni ubojice. Zaboga, jedan od najsurovijih bio je klaun na dječjim rođendanima.

Osjećajno i surovo

Da ne odem predaleko, film „Žena kojoj sam čitao” nastao je prema knjizi Bernharda Schlinka u kojoj se u jedno spaja osjećajna žena i surova čuvarica u nacističkom logoru. Može li to doista biti? Ljudi koji jedan dio dana provode ubijajući i mučeći druge ljude, mrzeći ih na temelju nekih površnih i vanjskih obilježja, mogu li ti ljudi kod kuće biti roditelji puni ljubavi? Majke? Očevi? Braća ili sestre?

Tema prirode zla

Temu prirode zla Schlink ne napušta ni u romanu „Unuka” (u prijevodu Helen Sinković) o kojem ću ovdje pisati. Iako bez dramatičnih obrata i s pomalo naivnim rješenjima na nekoliko mjesta, „Unuka” grebe površinu teme o kojoj bi se moralo puno više razgovarati. Puno više razmišljati. „Bio je dobar, uvijek je pozdravljao susjede!” poznata nam je sintagma gotovo svih izvještaja s mjesta najgorih nesreća i najsvirepijih ubojstava. Pitanje je je li to zlo u čovjeku od rođenja i koliko je uvjetovano okolinom, obrazovanjem, buntom ili strahom.

Tajni život

„Unuka” započinje upoznavanjem Kaspara, knjižara u godinama, koji sa suprugom Birgit živi u Berlinu. Birgit, čini se, ima problem s alkoholom i već na prvim stranicama suprug ju pronalazi utopljenu u kadi u njihovu domu. Nakon inicijalnog šoka, raspadanja i tuge, Kaspar zadire u intimu vlastite žene o kojoj nije imao pojma za sve godine njihova braka. Birgit je, naime, imala kćerku o kojoj on ništa nije znao. Kćerku koju je dala na posvajanje prije nego što je s njim iz Istočnog Berlina pobjegla u Zapadni kad su se kao studenti zaljubili i odlučili da će život provesti zajedno. Ispred njega se stvara slika neke nove žene, koju nije poznavao, no on joj je ne zamjera ništa.

Neočekivani pronalazak

Otkrivši da je Birgit željela stupiti u kontakt sa svojom kćeri, ali godinama se to nije usuđivala učiniti, on odlučuje da će to napraviti umjesto nje i kreće u potragu. Vrlo brzo pronalazi Svenju, izgubljenu Birgitinu kćer, ali avaj! Svenja je kao vrlo mlada otišla od kuće i počela se družiti sa skinsima i nacističkom mladeži. Tamo je upoznala i sadašnjeg supruga s kojim živi na selu u tzv. čistim zajednicama. Svijet je to u kojem funkcionira neki izopačeni komunizam isprepleten s nacionalističkim i nacističkim idejama. Kao i sve zajednice sklone sektaškom mentalitetu i ova na površini izgleda idealno. Svi se vole, pomažu si, čak te i prime u svoje okrilje, ali ako im čak i mrvicu stanete na žulj, zaradili ste smrtnog neprijatelja. U tom okruženju Kaspar pronalazi Birgitinu kćer i njezinu obitelj: supruga Bjorna, nacionalističku sirovinu koju vodi koristoljublje i ljubav prema novcu, i kćer Sigrun, bistru i znatiželjnu djevojčicu od kojih 14 godina.

Unuka

Kaspar smišlja laž o Birgitinu nasljedstvu kako bi dobio pravo da provodi vrijeme s djevojčicom, a pohlepni Bjorn to, iako nevoljko, dopušta. Sigrun tako provodi neko vrijeme s novim „djedom” koji joj otkriva svijet klasične glazbe u kojem se djevojčica pronalazi. Pokazuje izniman talent za glazbu pa joj on uplaćuje i satove klavira dok je kod njega. I tu, u tom njihovom neobičnom prijateljstvu, počinje ona unutarnja rasprava kojom se Schlink bavi. Sigrun je odrasla u Kasparu gotovo potpuno stranim uvjetima. Ona nije išla u klasičnu školu, u njenom svijetu je „Dnevnik Anne Frank” propagandna izmišljotina, a holokaust se nikada nije desio. Teško je to shvatiti, ali dijete koje je tako odgajano nije zlo. Njezina istina razlikuje se od istine koju mi svi ostali poznajemo. Za nju je Adolf Hitler heroj. I tako, djevojčica iz druge dimenzije života i knjižar u godinama ostvaruju jednu nadasve posebnu vezu. On njoj otkriva svijet o kojem nije imala pojma, pomalo podriva njezine rođenjem usađene predrasude, a i njegovi se stavovi destabiliziraju. Da bi joj se približio potrebno je razumijevanje njenog svijeta, mnogo strpljenja i truda. Jer ona nije glupa, nije bezobrazna, nije neuka… samo je sve što je dosad u životu naučila nekako potpuno krivo.

Što je ispravno?

Ono što je interesantno kod ove teme jest taj rascjep između doista užasnih ideja koju promiče nacistički pokret i njegovi pristaše i života koji svi oni, s tim stavovima i mišljenjima, vode. Sve su to obiteljski ljudi, puni ljubavi za svoju djecu, požrtvovni za svoju zajednicu i mnoga njihova pravila i ideje doista jesu bolji od većine onih širokoprihvaćenih u našim demokratskim društvima.

Svime time otvaraju se pitanja što je ispravno? Između ostalog zaključujemo kako nije sve crno-bijelo unatoč tome što su temeljne ideje Sigruninih roditelja (i njihovih istomišljenika) u svojoj biti krive. Njihova su naučavanja planski izokrenuta, povijesne istine prebrisane i namještene. Ali nije li tako i inače? Oni su odlučili svjesno lagati o Anni Frank, ali mnogi su povjesničari i političari odlučili svjesno lagati o mnogočemu. Koliki su genocidi minorizirani, zaboravljeni, negirani. Što se danas događa u Palestini? Dolazi li do nas prava istina ili ne?

Glazba kao jedina domovina

Ideje kojima se Schlink poigrava u ovome romanu ne ostaju samo u domeni tematike nacizma, njih možemo primijeniti na mnogo toga. Ono što nam se servira postaje naša istina ako ne nađemo put neke nove, bolje istine. U ovom slučaju takva jedina istina postaje glazba. Ona nema nacionalnost pa tako uočavamo promjene na maloj Sigrun kad joj Kaspar podvaljuje skladatelje koji nisu Nijemci. Najveća podvala bilo je otkrivanje da je njen učitelj klavira kod kojeg je toliko obožavala ići – Židov. Tako je malo pomalo mijenjao njeno okruženje i u ovom je slučaju njen život, njena uvjerenja i sve ono s čime se čovjek identificira, postala glazba. Baš kao u romanu koji sam nedavno čitala, „Najskrovitiji spomen na ljude” M.M. Sarra, gdje je mladom Senegalcu u Francuskoj na kraju jedina domovina književnost, tako je i Sigrun jedina domovina glazba.

Izvor fotografije: Canva

Umjetnost najviše mijenja ljude

Umjetnost najviše mijenja ljude. Umjetnost je u stanju stvoriti razumijevanje tamo gdje razumijevanja ne može biti, ona funkcionira na jednoj potpuno izdvojenoj razini. Preko umjetnosti se upoznajemo i zbližavamo. Oni koji vole sličnu glazbu automatski znaju da slično osjećaju, odmah znaju da su jedni s drugima „doma”. Oko umjetnosti se stvaraju pokreti, filozofske škole, umjetnost je svijet za sebe. I zato je Sigrun u stanju otići i od nacističke pozadine i djetinjstva i od velegrada Berlina sa svim svojim slobodama. U stanju je pobjeći daleko i pobjeći u glazbu. Baš kao što Sarrov protagonist nije ni Francuz ni Senegalac, on je književnik. Sklona sam vjerovati da su to jedine „nacije” kojima ionako trebamo pripadati.

Nekoliko slabih karika

Kako sam već spomenula, unatoč intrigantnoj temi koja me već godinama zanima i o kojoj mnogo čitam, ovaj roman ima i neke slabije elemente. Ponekad određeni „šavovi” pucaju, što ne umanjuje znatno uživanje u samom romanu, ali pažljivijeg čitatelja može zasvrbjeti. Pomalo mi se nerealnim učinilo to da bi ljudi iz jedne tako zatvorene zajednice, kao što je ona u kojoj žive Svenja i Bjorn, samo tako, bez previše oklijevanja, pustili kćer u „bijeli svijet” pun potencijalno opasnih ideja i mogućnosti. Svijet iz kojeg su oni sami odlučili otići. I to k potpuno nepoznatom starijem čovjeku. Kao da je pisac bio malo lijen pa preskočio sve moguće prepreke i odlučio da će tema sama i borba protiv zadrtosti glazbom i kulturom biti važniji od vjerodostojnosti pripovijedanja.

Sve u svemu, „Unuka” je topao roman u kojem vidimo do koje je mjere umjetnost u stanju rušiti zidove i probijati granice. Umjetnost je možda jedino što može spasiti svijet, samo kad bismo joj to dopustili.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social
Što misliš o ovoj knjizi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari