Vječnost Ingmara Bergmana: Oda poznatome švedskome redatelju

HTV3 nedavno je posvetio prostor svog programa jednome od najvećih svjetskih redatelja – Ingmaru Bergmanu. U ciklusu „Bergmanova godina na HTV3“ tako se našlo trideset igranih filmova na kojima je Bergman radio kao redatelj i/ili scenarist, a uz njih i tri dokumentarna filma te dvije autorove mini-serije. Pozamašan opus koji je prikazivan, a među kojima su bili i najpoznatiji Bergmanovi filmovi kao što su „Sedmi pečat“, „Divlje jagode“, „Persona“, „Fanny i Alexander“ i drugi, i dalje ne čine cijelu Bergmanovu plodonosnu karijeru u kojoj se sigurno zametnulo još pokoje djelo vrijedno pažnje. Neosporivo je Bergmanovo počasno mjesto u filmskoj kulturi, njegovo ime poznato je gotovo svakom prosječnom gledatelju, a ipak jesmo li svjesni širine njegovog značaja i utjecaja? Koliki je sam Bergman prešao put da bi stigao ovdje gdje danas piše stranice filmske povijesti?

Svoju karijeru Bergman započinje kao kazališni redatelj. U prvoj etapi svoga filmskog stvaralaštva bavi se društvenim i ljubavnim problemima mladih protagonista, no već od 1949. najavljuje neke od svojih budućih preokupacija. U prvome planu riječ je o odnosu iluzije prema zbilji, ovozemljaskog i onozemaljskog, stvarnog i nestvarnog, koji će prožeti većinu njegovih filmova. „Sedmi pečat“ film je s kojim stječe međunarodni ugled, a koji dalje utvrđuje put „Divljim jagodama“. Oba su filma ekspozicija najavljene poetike i unutar njih Bergman u potpunosti prelazi na ontološku razinu filmskog narativa provodeći ga kroz ekspresionistička i simbolistička izražajna sredstva. Počevši od „Djevičanskog izvora“ pa do „Persone“, Bergman korak po korak radikalizira i u potpunosti uobličuje pitanje Božje prisutnosti te prirode pojavnosti sada svojim već autorski potpisanim postupcima dugih kadrova i krupnih planova. Svoj stvaralački krug zatvara „oporučnim“ filmom „Fanny i Alexander“ kojim kao da se vraća na početak svoje karijere s obzirom na atmosferičnu sličnost s njegovim ranijim filmovima. U ovome kratkome pregledu njegove karijere, izostavljen je niz važnih djela, ali ono što su svi njegovi filmovi donijeli jest posebnost u načinu pristupanja likovima. Bergman je neosporivi majstor u dubinskom ulasku u psihologizaciju svojih protagonista koju dodatno naglašava krupnim kadrovima. Također, kontemplativnost Bergmanovih filmova koja je usko vezana uz njegovu preokupaciju moralnim i filozofskim temama, a koja najčešće nije u domeni filmskog koje uobičajeno teži događajnosti (pogotovo danas i općenito u Hollywoodskoj produkciji), nešto jest što je svojim pristupom filmskom ritmu Bergman uspješno postavio na platno i tako ono što nije vizualno učinio vidiljivim na nekoj drugoj razini. Moglo bi se reći da, iz svog kazališnog iskustva kao i kazališnih uzora poput Augusta Strindberga, je Bergman imao mogućnost prići filmskoj priči iz nekog drugog kuta i odvesti je u smjeru u kojem ona rijetko odlazi.

Veličinu Bergmanova stvaralaštva potvrđuje i beskonačan niz poznatih svjetskih redatelja koji su u njemu pronalazili inspiraciju za vlastita djela. Taj niz, dakako, nastavlja se i danas gdje je Bergman nerijetko i uzor suvremenim redateljima. Od imena koja su veličala Bergmana svakako bi valjalo istaknuti Andrei Tarkovskog kod kojeg je Bergmanov utjecaj i više nego vidljiv te kojeg je on osobno držao uz Bressona jedinim redateljom vrijednim pažnje. Nadalje, tu je svakako i Woody Allen koji mu je svoju počast čak odao u jednom od svojih filmova – „Manhattan“. Krzysztof Kieślowski koji je Bergmana postavio rame uz rame Dostojevskom i Camusu kad je riječ o promišljanju ljudske prirode, Francis Ford Coppola, Steven Spielberg… Na koncu i Martin Scorsese koji je o Bergmanu sročio jednu od najboljih i najistinitijih rečenica: „If you were alive in the ’50s and the ’60s and of a certain age, a teenager on your way to becoming an adult, and you wanted to make films, I don’t see how you couldn’t be influenced by Bergman. You would have had to make a conscious effort, and even then, the influence would have snuck through.“. Zanimljivo je da je reference na Bergmanovo stvaralaštvo moguće pronaći i ondje gdje bismo se najmanje nadali da ćemo ih zateći kao recimo igra Twistera u filmu „Bill & Ted’s Bogus Journey“ koja povlači paralelu s igrom šaha u „Sedmom pečatu“ ili film „Monthy Python and the Holy Grail“ koji je svoj izgled u potpunosti preuzeo iz Bergmanovih filmova srednjovjekovne tematike. Zanimljivo je čak da je bend Van Halen slavnome redatelju odlučio posvetiti i pjesmu nazvanu „The Seventh Seal“ iz očitih razloga.

Dokuda seže Bergmanov genije, nepoznato je kao i veličina našega svemira. Sigurno je da je u svoje vrijeme, a i za današnje napravio korak naprijed u filmskoj priči otvarajući joj prostor svojom režijom da zaživi kao entitet za sebe koji se proteže u beskonačnost vremena i prostora kao i pitanja koja je unutar nje Bergman postavljao, a koja će se jednako tako vječno provlačiti našim umovima. Čini se kao da bismo Bergmanovo ime mogli izjednačiti s jednim pojmom koji se spontano provukao na svim razinama ovoga teksta, a to jest – vječnost.