„Vjera, nada i krvoproliće”: Ispovijed Nicka Cavea

U „Biografiji misli Friedricha Nietzschea”, djelu koje je uobličio Rüdiger Safranski, ne treba doći daleko kako bi se zaključilo što je za njemačkog filozofa glazba i kako je utjecala na njegov rad, život i um.

„Glazba je ono neizmjerno, ‘tko je sluša, pripada bitku’. Bila mu je sve na svijetu. Nikada nije trebala prestati. Ali ona prestaje i stoga smo suočeni s problemom kako nastaviti živjeti kada glazba prođe” – tako autor opisuje jednu od Nietzscheovih strasti.

Svojim je nihilizmom Nietzsche određivao kršćanski metafizički stav o Bogu kao jamcu opstojnosti. Iako je za njega postojao i pasivni nihilizam, pažnju je posvetio i onom aktivnom kao „znaku povećane moći duha koji vodi ‘volji za moć’, koja omogućuje nadčovjeka, ideala kadra svakodnevno iznova prevladati nihilizam i dekadenciju”.

Mislilac

Novinar Sean O’Hagan proveo je četrdesetak sati u telefonskim i Zoom razgovorima u prvim godinama pandemije s glazbenikom Nickom Caveom. Iz O’Haganovih pitanja, a Caveovih odgovora nastala je knjiga „Vjera, nada i krvoproliće”, za koju se ističe da nije riječ o memoarima, već razgovoru o unutarnjem životu australskog pjevača, pisca, kompozitora i povremenog glumca.

Nietzschea nismo spomenuli samo tako u uvodu, iako ga se Cave u razgovorima s O’Haganom nije direktno dotaknuo, postoje spone koje spajaju um i razmišljanja iznesena u djelima iz 19. stoljeća s onim, ponajprije mislilačkim dijelom Nicholasa Edwarda Cavea.

Nekoliko je važnih aspekata iz kojih možemo promotriti život Nicka Cavea od trenutka kada se dogodila za njega do tada najveća tragedija u njegovom životu.

U srpnju 2015. nakon pada s litice preminuo je njegov sin Arthur, a Cave je mir pronašao u vjeri i pisanju pjesama. Uostalom, cijeli album „Ghosteen” iz 2019. posveta je preminulom sinu, dok je prijašnji „Skeleton Tree” (2016.) ipak većinom bio napisan i aranžiran prije spomenute tragedije.

Oba albuma za Nicka Cavea su od velike važnosti – od jednog ne može odustati i smatra ga ‘potpunim’, zatvorenim krugom („Ghosteen”), dok za onaj objavljen kada su rane od gubitka još bile vrlo svježe ističe da ga ne može slušati.

Cave je s The Bad Seeds, ponajprije s Warrenom Ellisom, stvorio krug razumijevanja u kojem njegova kreativnost i shvaćanje osjećaja ovisno o trenutku prelazi granice ovozemaljskog. Sloboda duha, kršćanstvo i neprekinuto razmišljanje o patnji i boli koju je doživio u tom razdoblju uvelike su utjecali na njegov izričaj, nešto intimniji, oslobođen rock konvencija i preobratili ga u ono što je Nick Cave danas.

Postojanje

Istina, nakon „Ghosteena” se nije pojavio s novim studijskim izdanjem (ne računajući „Carnage”), ali kako u epilogu navodi, s Warrenom se već kreće prema novom materijalu i daljnjem pisanju, što bi u bližoj budućnosti trebalo rezultirati zvukom The Bad Seedsa.

Za glazbenika koji je u svojim mladenačkim pa i u onim nešto kasnijim godinama vodio poprilično rokerski život (sve dok sa suprugom Susie nije sve sjelo na svoje mjesto), Cave je otvoren i suočava se s više-manje svim ‘demonima’ koji su ga kroz 40 godina karijere morili. Od odrastanja u australskoj zabiti, preko odnosa s roditeljima, ženama i članovima bendova pa sve do uspjeha kod publike i kritike, selidbe u Brighton, teških trenutaka i recentne pandemije – koja je i njemu samom pružila novi pogled na svijet i shvaćanje situacija koja mora premostiti – što zbog njega samog, a što zbog glazbe i obitelji. Nick Cave otvara teme kršćanstva, postojanja Boga, vjerovanja u njega i smisla postojanja, a u cijelom podtekstu tih tema nazire se kronična bol prema neprežaljenom djetetu.

Komuniciranje

O’Hagan se ne suzdržava proturječiti sugovorniku, otvarati određene teme koje bi mogle biti bolne za Cavea pa i ako u početku od njih odustane, vraća se na njih, objašnjavajući ‘kako i zašto’ je došlo do razmišljanja i odluka koje je donio u najtežim trenucima. Pogled bi za neke mogao biti iznenađujuć, za neke sasvim u skladu s glazbenikovim godinama i sasvim razumljiv, ali poruka je sasvim jasna.

Pomiren je sa svijetom, s obožavateljima koji mu svakodnevno pišu i stavio se u ulogu svojevrsnog propovjednika – ne u razini duha, već u domeni njegova rada – Cave je svjestan da svojom glazbom utječe na ljude i oplemenjuje im živote. U toj ulozi stoji im na usluzi uz pomoć nastupa i preko svoje internetske stranice The Red Hand Files.

Takav odnos je dvosmjeran i u njemu pronalazi nadu, osjećaj koji je često u prošlosti ostavljao u pozadini, dok ga ona danas aktivno nosi prema budućim planovima i idejama.

Sablasna zbilja

Knjiga „Vjera, nada i krvoproliće” donosi još mnogo detalja, usputnih razmišljanja, ponekad i kontradiktornog uma, praktički otvarajući i “živu” diskusiju između čitatelja i glazbenika. Cave nije samo strastveni poet i glazbenik, on je odan svojoj publici, brižan suprug, senzibilan otac, nikad-u-potpunosti-realiziran slikar, filozof, ali i nosioc još nekoliko misterioznih lica koje će se otkrivati u godinama koje dolaze.

Za kraj, vratimo se još jednom na Nietzschea. Cave je teško probavljao život bez nastupa i turneja, bilo kako naporne one jesu i kako monotono dani u autobusu i hotelima znaju izgledati. Izlazak na pozornicu i druženje s glazbom, obožavateljima i svojim suradnicima na pozornici, dali su novo svjetlo na horizontu za glazbenika koji je pretrpio nenadoknadive gubitke u osobnom životu.

„Sve što se uopće može obuhvatiti glazbenim relacijama, kod mene izaziva gotovo gađenje i odbojnost. I kad sam se vratio s koncerta u Mannheimu, zbilja sam osjetio užas pred zbiljom dana, neuobičajeno pojačan neispavanošću: jer mi se više uopće nije činila zbiljskom, nego sablasnom”, napisao je njemački filozof svom prijatelju Erwinu Rhodeu nakon izvedbe Wagnerove glazbe pod ravnanjem samog skladatelja.

Ne možemo u potpunosti ući u Caveov kompleksan um, ali zahvaljujući knjizi „Vjera, nada i krvoproliće” možemo reći da Nick Cave sebi i svijetu postavlja pitanja, a ponekad i daje odgovore oko tema koje si, s vremena na vrijeme, mora postaviti svatko tko promišlja o svom životu i putu kojim ide.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.