„Vremensko utočište” (G. Gospodinov): Možemo li pobjeći u sigurnost prošlosti?

„Prošlost nije samo ono što ti se dogodilo. Ponekad je samo ono što si sam zamišljao.”

Zato možda prošlost uvijek djeluje ljepšom nego što doista jest. Možda je zato glorificiramo i želimo joj se vratiti. Uvijek je nekako „prije bilo bolje”, bili smo sretniji što nekako nikad nismo u trenutku u kojem se nalazimo.

Sitnice nas, poput mirisa, okusa ili običnog zimskog sutona, vrate u neki dan u kojem smo bili sretni, ispunjeni, život je bio pred nama i sada nam se počne odmotavati unatrag pred očima jer ono što vreba s druge strane nesigurna je i neizvjesna budućnost. Tako je i Proust onomad zagrizao svoju madlenu i ispisao tisuće stranica sjećanja punih okusa i mirisa, nostalgije i gotovo opipljive melankolije.

Sigurnost u prošlosti

Možda je prošlost uvijek i djelovala ljepšom nego što je bila, o čemu govori i jedan od mojih omiljenih filmova „Ponoć u Parizu” Woodyja Allena. Svatko misli da je prije bilo bolje. Pisac Gil tako misli da nema boljeg trenutka od 20-ih godina 20. stoljeća u Parizu, dok mlada Adriana koja pripada toj epohi ne vidi ništa dobro u vremenu u kojem živi. Ona želi živjeti krajem 19. stoljeća. Prošlost nije bolja niti ljepša – ona je sigurnija.

Prošlost kao lijek

S tom se idejom poigrava Georgi Gospodinov u svom (nedavno Bookerom ovjenčanom) romanu „Vremensko utočište” (u prijevodu Ksenije Banović). U tom romanu Gaustin, lik kojeg je stvorio i koji se provlači kroz još nekoliko njegovih priča, otvara klinike za prošlost kako bi oboljelima od Alzheimerove bolesti bilo lakše u poznatom okruženju, onom kojeg se sjećaju.

Klinike su sadržavale katove vrlo autentično namještene u stilu određenih vremenskih razdoblja, no u jednom trenutku u klinike nisu više stizali samo bolesni, nego i njihova zdrava rodbina. Ljudima je bilo bolje u prošlosti. Nakon klinika prelazi se na koncept cijelih gradova prošlosti pa onda i država, gdje dolazimo do zanimljivog momenta kad svaka država mora izglasati u koje će se povijesno razdoblje vratiti.

Stvaraju se stranke s pripadajućim ikonografijama i kroz to vidimo da i prošlost može biti laž kao i budućnost ako dolazi iz političarskih usta. U knjizi je priložena i mala karta Europe na kojoj se vidi koja je zemlja prigrlila koje povijesno razdoblje. Interesantno, prema Gospodinovu, Hrvatska je usvojila – devedesete.

Ljudi nemaju utočišta

Živimo u možda najnesigurnijem vremenu dosad. Iako je svijet vidio i preživio pandemije, ratove i mnoge druge nedaće, nama se one događaju „na otvorenu ranu”. Izloženi smo neograničenom priljevu informacija, korisnih i beskorisnih, u ljude se usadio strah, prijeti nam klima, prijeti nam umjetna inteligencija, gubimo kontakt sa stvarnošću, gubimo kompas.

U tom kontekstu prošlost djeluje sigurno, djeluje kao utočište, no ovaj roman ju ne postavlja na tron, ne dovodi prošlost za ruku kao rješenje svih naših problema. Jasno je kao dan da to utočište funkcionira samo na kratke staze u malim trenucima tople nostalgije. Kad se to pokuša razliti na širu sliku, primijeniti na države, vidimo da mi ljudi kao vrsta nigdje nemamo utočišta. Svaki sistem nosi svoje prljave čarape, nekome je majka, a nekome maćeha. Utočište jednako za sve ne postoji.

Poželjela sam svoje vremensko utočište

Moram priznati da sam „Vremensko utočište” u početku čitala s nekom neizrečenom mišlju da bih jako voljela da jedno takvo postoji. Iako imam osjećaj da bih, kad bih i ušla u jednu sobu koja bi, recimo, oponašala stan moje bake s četvrtastim crvenim telefonom na okretanje, tapetama na zidovima, kopijom Mona Lise iznad stola (za koju sam dobar dio ranog djetinjstva tvrdila da je moja mama jer joj je u mojim dječjim očima bila jako slična) i kazetama Magazina i Miše Kovača uz kazetofon, osjetila beskrajnu tugu.

Beskrajniju od ove koju osjećam dok se samo prisjećam jer bih znala da je to paravan. Kulisa pored koje trebam postati petogodišnja Marija koja recitira Jesenjina baki. Boljelo bi me upravo to što bi u toj sobi stajala Marija koja još uvijek zna tu pjesmu recitirati napamet, ali više nikada neće osjećati ono što je osjećala tada: sigurnost.

„Postoji nešto, postoje tuga i sjeta koje, umjesto da slabe, s godinama jačaju sve više i više. A to je sigurno vezano uz sve brže pražnjenje soba mojega sjećanja. Netko otvara vrata jedna za drugim, ide iz sobe u sobu, s nadom, s nadom i strahom da će u jednoj od njih naći samoga sebe – u onoj u kojoj je još uvijek čitav.”

Negdje sam pročitala da mi ne žalimo za vremenom koje je prošlo, nego za nama koji smo bili u tom trenutku. Čitavi ili barem čitaviji nego sada. Ne žalimo za nekim tamo davnim talijanskim popodnevom uz rijeku, nego za punim srcem nade i ljubavi, za sigurnošću da je tu netko u čijoj je ruci tvoja ruka koja se danas otvara i zatvara kao da će nešto uhvatiti, a među prstima i dalje ostaje samo zrak. Taj zrak koji želimo pretvoriti u tu ruku od prije nekoliko godina je ono utočište za kojim stremimo.

Čitanje u nostalgičnom ključu

Kako svatko od nas književni tekst čita na svoj način, ja sam „Vremensko utočište” odabrala čitati u nostalgičnom ključu. Kroz cijeli se roman proteže nekakva težina nostalgije, osjećaj da razumijemo, da bismo i mi mogli ispisati opise prošlosti kakve ispisuje Gospodinov.

Kad pripovjedač kao Gaustinov pomoćnik kreće sakupljati informacije i artefakte potrebne za izgradnju i funkcioniranje vremenskog utočišta, točno znamo što je to: trenuci u vremenu, mirisi određenog popodneva 1986., aroma sladoleda iz ljeta iste godine, pomalo umjetnog umočenog u tanak sloj čokolade. Mirisi i okusi, ono što još uvijek čuvamo u sjećanju, pa čak i u vlastitom genetskom kodu.

Prošlost kao lik u knjizi

U knjizi „Vremensko utočište” vrijeme je, usudim se reći, i samo lik u knjizi. Zapravo, bolje je reći prošlost. Ona je poput kakvog entiteta, sile koju je teško objasniti, prošlost se ne može uhvatiti, uvijek nam i stalno pomalo izmiče. Ono što je možda najvažnije: ona je zavodljiva, nosi krinku kojom nas, kao kakvim slatkišem, može navući u svoju mrežu, ali ne smijemo zaboraviti da su naša sjećanja selektivna, često iskrivljena i da se vratim na citat s početka koji kaže da prošlost nije samo ono što ti se dogodilo, nego i ono što si sam zamišljao.

Stup soli

Tako je, unatoč toploj i privlačnoj nostalgiji, sasvim jasno da vraćanje u prošlost nosi i mnogo negativnih konotacija. Naša individualna sjećanja, često pomućena osobnim iskustvima, ne zahvaćaju sjećanja i prošlost čitave nacije, pa čak i kolektivne traume.

U svijetu u kojem budućnost nikada nije izgledala neprijateljskije i neizvjesnije lako je upasti u klopku prošlosti, ali valja znati da je i ona samo jedna od verzija života koji je za nekoga bio loš, a za nekoga dobar. Nema sigurnosti u prošlosti, ne možemo joj se vratiti, budućnost možda i ne postoji, ostaje samo danas.

„Pogledavši unatrag, Orfej će zauvijek izgubiti Euridiku; osvrnuvši se prema Sodomi, Lotova žena pretvorit će se u stup soli; one koji se okreću prema prošlosti poslije samo skupe. Sve bi trebalo započeti na čistome listu, bez sjećanja.”

U kontekstu knjige „Vremensko utočište” mnogo sam razmišljala o mitu o Orfeju i o Lotovoj ženi. Gledajući unatrag mi se doista razgrađujemo i gubimo. Mnogo sam razmišljala i o vlastitoj sklonosti nostalgiji i životu u prošlosti, uljepšavanju svega što je bilo nauštrb onoga što sada jest.

Da, bilo je bolje kad su nam voljeni bili živi, kad smo bili mlađi i snažniji, bilo je bolje prije nekih krivih skretanja i odluka, ali ta velika, golema knedla nostalgije u grlu više ne da čovjeku disati, ne dopušta mu da otvori oči i vidi da i u današnjem danu ima ljepote.

Ovaj roman se čita na nekoliko razina: iz ljubavi prema prošlosti, iz nostalgije, ali i kao upozorenje da se ne bismo trebali okretati unatrag. Jer bismo mogli zauvijek ostati stajati na mjestu, baš kao stup soli.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.