“Zagoreni šećer” (A. Doshi): Sjećanja s mirisima sandalovine

Bit ću najbolja mama na svijetu – misliš gladeći si trudnički trbuh. Pogledaš sve epizode Gilmoreica nekoliko puta i (zlo)pamtiš sve propuste svoje majke, koliko teško može biti? Onda rodiš. I shvatiš. Ugledaš svoju majku nekim drugim očima, upoznaš ju, razumiješ. Odjednom pronađeš opravdanje za svaku riječ koju si joj ranije predbacivala. Ili?

Majke i nemajke

Sve mi strepimo da ćemo postati kao naše majke, a one rijetke, one sretne, nadaju se da će im biti nalik. Protagonistica romana “Zagoreni šećer”, znanog i kao “Burnt sugar”/”Girl in white cotton”, spada u prvospomenutu grupu žena. Iako bi uspomene na djetinjstvo trebale biti slatke, Atarina sjećanja gorkog su okusa. Njezina suprotnost, majka Tara, od prvog ju je dana smatrala neprijateljicom, nepotrebnim privjeskom koji ju onemogućava u življenju punim plućima. Nesretni brak (i život sa svekrvom – need I say more?) okončala je otišavši s Atarom u ašram, gdje je godinama bila ljubavnica gurua. Atara je povjerena na čuvanje drugoj ženi, nekadašnjoj priležnici duhovnog vođe, a potom, nakon izlaska iz ašrama, odvedena u internat. Otac u njezinom životu nije imao niti sporednu ulogu (zar zaista, ili ju sjećanje vara?).

“Tog dana misli o ocu zatvorila sam u neki periferni prostor, prostor koji zauzima malo mjesta, prostor koji ne zahtijeva nimalo pažnje.”

Sjećanja kao građevni materijal

Sada, kad je odrasla, kad je u braku s “lijepim” i “ljubaznim” Dilipom, kad se pokušava ostvariti kao umjetnica, njezina majka pokazuje prve znakove demencije. Tara zaboravlja, ili se pretvara da zaboravlja, zbog čega Atara gubi tlo pod nogama, strahujući da će zauvijek izgubiti sve ono što je bila, i što je mogla biti. Atarino sjećanje ovisno je o sjećanju majke koja je onesposobljena prisjetiti se i okajati svoje grijehe. Atara, pak, nema izbora, ona uranja u živa sjećanja, jer “prošlost ima snagu koja sadašnjosti nedostaje”.

“Na trenutak nije znala tko sam i taj trenutak bila sam nitko.”

Ovaj roman prezentiran je kao roman o odnosu majke i kćeri, ali u tristotinjak stranica čitatelj ima uvid samo u Atarinu stranu priče, pa ne možemo govoriti o odnosu, nego tek o životu jedne žene i njezinoj naučenoj čežnji, čekanju, traganju za samom sobom. Na početku priče Atara se čini ženom koja “želi život slobodan od nejasnih rubova”, ona se zna nositi s neugodom i iako joj je mrsko, ona brine o svojoj bolesnoj majci.

“Da su naši razgovori itinerari, pokazali bi da se uvijek vraćamo u istu praznu, slijepu ulicu iz koje ne možemo pobjeći.”

Atara je “bezmirisna”, za razliku od grada Punea u kojem živi, čiji bučni mirisi stvaraju njezinu “zasebnu stvarnost”, toliko drukčiju od one u kojoj živi Tara, žena koju zove majkom, a koja je uvijek spremna nabrojiti joj mane i nametnuti osjećaj grižnje savjesti, ljubomorno i prokleto. Svojim riječima Atara oživljava mladu Taru pa čitatelj upoznaje njezine roditelje, odnos s mužem i vrlo lako proniče njezinu potrebu za slobodom i nježnošću koju traži u rukama muškaraca.

“Nani stavi ruku na obraz. “Tvoja se majka grozno udebljala. Zglobovi su joj se udvostručili od natečenosti. Kako ćemo joj skinuti nakit s ruku kad umre?”

Prevrtljive Atara/Tara

Odjednom, čitatelj oprašta Tari, dok Atara postaje ona kojoj se ne može vjerovati, ona “nepouzdana”. Ona koja iz dana u dan slika isto lice, koja razbija glavu reperkusijama svojih postupaka, koja opterećeno promatra svoj život kroz ogledala, u ogledalima, ali i izbjegavajući ogledala – ona čiji život je nalik nijemom vrištanju.

“Razmišljam o svim odlukama koje sam donijela do ovog trenutka, odlukama zbog kojih sam sad ovdje gdje jesam, i pitam se koliko sam toga u životu učinila zato što je tako bilo lakše.”

Shortlisted for the Booker

Debitantski roman američke spisateljice indijskog podrijetla, Avni Doshi, zasluženo se našao u užem izboru Bookera 2020. Skromna Avni Doshi navodi Akhila Sharmu i njegov “Family life” kao velik utjecaj pa ne čudi da je ispisala roman o nekoliko generacija nesretnih indijskih žena čiji se demoni prenose s koljena na koljeno. Konačni, ispolirani tekst “Zagorenog šećera” odiše mučnom tišinom ašrama, iz njega vrište topli mirisi cimeta, kardamoma i sandalovine, i u njemu ništa nije onakvo kakvim se čini. Svaka se rečenica može tumačiti i doslovno i metaforički (svi spoileri ovog svijeta ne bi mogli narušiti ljepotu jezika mudre Doshi), i svaka otkriva zamršeni svijet bolnih sjećanja koji, iako skriveni u mračnoj nutrini, već sutra mogu biti nasilno iščupani i bačeni na zasljepljujuće svjetlo dana(šnjice).

“Još uvijek zaustavljam osjećaj nelagode prezirom. Odbacujem da ne bih bila odbačena.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.