Zagrebačke priče vol. 3: Društveno-politički aktivizam za praznike i blagdane
Prošle je večeri u sklopu 62. Pula film festivala, u Areni prikazan treći dio Zagrebačkih priča po vrsti okarakteriziran kao “omnibus” odnosno film od nekoliko različitih sadržaja koji su povezani osnovom, što je upravo i bit Zagrebačkih priča. Zagrebačke priče projekt su produkcijske kuće Propeler Film koji je nastao kao poticaj za stvaranje Zagrebačkog filmskog fonda. Zagrebačke priče vol.1 i vol.2 premijerno su prikazane na Pula film festivalu 2009. i 2012. godine, a Zagrebačke priče vol. 3 slijedile su tradiciju i prvo prikazivanje doživjele su na 62. Pula film festivalu. Vol. 1 sastoji se od devet kratkometražnih priča u kojima je tema svakodnevni život Zagrepčana, a vol. 2. u sebi sadrži šest kratkometražnih priča na temu obitelji i ljubavi. Zajednička tema Zagrebačkih priča vol. 3 su blagdani i praznici.Prije prikazivanja filma, na pozornicu se popeo Boris T. Matić, producent Zagrebačkih priča. Obznanio je kako se nada da će ukupno proizvesti 5 Zagrebačkih priča, a da četvrti nastavak možemo očekivati za tri godine.
Ovogodišnji zagrebački omnibus sastojao se od ukupno šest priča: Dan otpora od Ivana Salaja, Praznik demokracije Petra Oreškovića, Goranova ulica Matije Vukšića, Na Tri Kralja Vlatke Vorkapić, Orah od Danila Šerbedžije, i Munja Radislava Jovanova Gonza. Na početku filma, pojavio se bijeli tekst na crnome ekranu koji je gostima festivala objasnio osnovnu razliku između praznika i blagdana tj. da se imenicom blagdan označava dan posvećen vjerskom događaju, a imenicom praznik označuje se dan kojim se obilježava događaj važan za zajednicu ili međunarodni dan posvećen nečemu. Pa ipak, iako se radnje priča odvijaju na praznike i blagdane, njihova je tema prije svega društveno-politička i iako nijedan film ne traje dulje od 20 minuta, svaki uspješno prezentira jednu takvu temu.
Dan Otpora napravljen je prema kratkoj priči Roberta Perišića Nema Boga u Susedgradu i prije svega stavlja u fokus krilaticu “dan otpora, a ne dan odmora” odnosno progovara o problemu Praznika rada koji se doslovce doživljava kao praznik na koji se radnici odmaraju, dok je kao takav zapravo produkt borbe za radnička prava zbog bezdušnog iskorištavanja radnika i uspomena na velike radničke prosvjede. Ta je poanta podcrtana stalnim komentarom glavnih likova na vlastitu neimaštinu i tuđe “lijepe stanove”. Praznik demokracije zasigurno je najprovokativniji u seriji priča. Radnja se vrti oko usmrćivanja beskućnika, bivšeg profesora koji je prisiljen kopati po smeću i ucjenjivanja djevojke (Tihana Lazović) koja cijeli slučaj želi prijaviti policiji. Ona je prikazana kao poštena osoba, dok su tri osobe odgovorne za smrt beskućnika prikazane kao utjelovljenje mita i korupcije. Nude joj “žnoru za posao” i ucjenjuju je video snimkom kako ih ne bi “otkantala” jer ne žele cijeli dan provesti na policiji dajući iskaz u “borbi s papirologijom”. Žale se da će to loše utjecati na njihove “političke pozicije”, a nikoga ionako nije briga za beskućnika. Da stvar bude bolja, tri osobe koje su ga usmrtile bile su zadužene za brojanje glasačkih listića.
Goranova ulica “najsladunjaviji” je film u seriji, ali kao takav pruža mali predah od drugih pomalo tmurnih filmova. Djevojčica Lana na Veliku je Gospu izostala je s mise i traži prijatelja za igru. Odluči na igru pozvati dječaka koji gleda kroz prozor i začudi je kad sazna da je on ateist i ne vjeruje u Boga no kasnije shvati da je invalid te je to natjera da propitkuje vlastitu vjeru. Nikad ne saznamo odgovore na njezina pitanja i sumnje, ali završetak filma nudi nam idiličnu sliku u kojoj se vjernik i ateist sasvim dobro slažu jer im je cilj isti, a to je dobro se zabaviti i naći prijatelja, što je samo po sebi vrlo jaka poruka za tako jednostavan i najkraći (7 minuta) film u seriji. Na tri kralja oštra je suprotnost vedroj atmosferi Goranove ulice. Film se bavi podmićivanjem službenika socijalne službe, dječjom pedofilijom i djecom koja zapadnu u mračne kutke sustava i tamo ostanu zauvijek, zaboravljena.
Orah ima manje aktivističku temu, ali progovara o tajnom životu roditelja odnosno o tajnom životu majke glavnog lika te time ističe da su i roditelji ljudi te da je najčešća greška koju radimo kao djeca ta da na njih gledamo samo kao na simbole roditeljstva i uvijek zaboravljamo da se njihov život ne sastoji isključivo od nas i brige za nas. Munja je film koji možda najviše dira u srce. Radi se o mladome paru koji živi u stambenoj zgradi i dijele jedan bicikl koji zovu Munja i s kojim idu na posao. Bicikl jednoga dana bude ukraden što natjera glavnog lika da kaže “trebamo se odseliti iz Hrvatske.” Time je film na zapravo duhovit način obuhvatio aktivnu temu sve češće krađe bicikala po Zagrebu i drugim gradovima te problem sve većeg broja ljudi koji emigriraju iz Hrvatske. No krajnji je fokus radnje na solidarnosti između susjeda i ljudi danas, odnosno nedostatku iste. Govori se o prošlosti, možda na pomalo romantiziran način, kad su se susjedi poznavali i jedni drugima pomagali.
Zagrebačke priče vol. 3 posebne su po tome da svatko iz šest prikazanih zagrebačkih priča može izvući značenje iz svoje perspektive i protumačiti ih na sebi svojstven način. Doduše, ono što je voditelj programa primijetio, na Zagrebačkim pričama bilo je relativno malo publike (iako dovoljno da popuni glavnu dvoranu kina Europa) zato jer “svima već lagano idu na živce Zagreb i Zagrepčani.” Iako mu je namjera bila da bude duhovit, donekle je udario u srž problema jer doista, netko tko nije iz Zagreba neće doživjeti sve aspekte zagrebačkih priča koji su ponuđeni i promaknut će mu neka značenja ili suptilnije reference te je to mana prikazivanja filma o Zagrebu u Puli iako sama srž priča nije specifično vezana za neki grad nego se može odnositi na cijelu Hrvatsku.
