Ziherung S02E02: Jako malo albuma u veljači me istinski razveselilo
Dosta toga se promijenilo otkad sam pisao uvod u prethodni Ziherung. Svima nam je na neki način promijenjena rutina, iako ne na onaj način koji bismo željeli. Svi sada (vjerojatno) imaju vremena za nešto što za što nisu imali vremena ranije – čak i ako radite više nego ste radili prije, ostaje vam dobra šaka vremena koju biste potrošili na socijalne interakcije.
A opet, svi neku fantomsku muku muče, svaka osoba s kojom sam razgovarao, svima nešto stagnira. Teško nam je biti samima sa sobom, iako to volimo ponekad, više ili manje. Sukladno tome, maksimalno sam razvlačio pisanje ovog mjeseca, a i jako malo albuma ovaj mjesec me istinski razveselilo. Takve su i ocijene, uglavnom šestice. Slift i Envy imaju odlične albume. Preživite.
Slift – „Ummon” 9/10
Jako dobar album. Poslao mi je frend njihov nastup na KEXP-u i napisao „doom Oh Sees”, pogledam što ima od albuma, kad ono, baš je taj mjesec izašao album. Odlično. Slušam ga puno i na nekoj je polovici puta između Eldera i Oh Sees, ali fali mu izvrsnost u nekom polju. Slift je na sebe navukao jako puno utjecaja, s kojima dobro balansiraju – posebno iskaču iz kutije space i krautrock, ali vokalno je bend dosta tanak. Odlučnosti i artikulacije u vokalu nema, sve je u nekoj šumi efekata, i ne čuje se izgovor ničega (Francuzi pjevaju na engleskom). Nije da mi je to najbitnija stavka, ali s time ovaj bi album bio remek djelo.
Grimes – „Miss Anthropocene” 6/10
Mislim da je već svima jasno da je ovaj album flopnuo. To ne znači nužno da je intrinzično loš, samo nije ispunio očekivanja. Čini se da je Grimes s manjkom struktura u pjesmama uspjela blago kiksati na ovom obećavajućem glazbenom templateu. Atmosfera na albumu i estetika koja ga okružuje su vrhunske, zvuk je perfektan, ali fali nešto. Cijelo vrijeme očekujete da će se još nešto dogoditi, a Grimes pjevuši samoglasnike.
Najviše na albumu nervira akustična gitara/banjo instrumentacija koja uopće ni približno ne ulazi u estetiku albuma, međutim uspješno su iskombinirani razni utjecaji – od synthwavea, gotha i metala, ambijentalne psychill elektronike poput one Carbon Based Lifeforms ili Dnb-a na 4æm. Ima i pitkih pop elemenata koji su prošle godine izdvojili albume Charli XCX i FKA Twigs – dakle cijeli atmosferni setting albuma je izvanredan izuzev onih s akustičnom gitarom.
Ne znam koliko je to radila ranije, ali izvođačica trenutno polarizira publiku ne samo glazbeno – njena veza s Elonom Muskom i njihovi javni istupi bili su zabavno iritantni dok nisu shvatili da svako napisano slovo o njima vadi po nekoliko dolara iz džepa shareholdera Tesle. Situacija se primirila otkad čekaju bebu. Možda zapravo i nije, Grimes je nedavno dala najgori intervju svih vremena o svom jelovniku, te su informacije trebale ostati zakopane s blagom egipatskih faraona, ovako nam neke pošasti ne ginu – ili smo možda otkrili razlog svega ovog što se događa. Uglavnom, osim hrenovki i tosta te ništa povrća, Grimes jede nešto što naziva “sludge” – mješavinu veganeze, srirache i kuskusa. Evo riga mi se.
Aktor – „Placebo” 8/10
Naizgled ništa posebno. Na prvu djeluje ne pretjerano zanimljivo vokalno, klavijature koje odudaraju od estetike isprekidanih gitarskih dionica, no ovaj trio zna što radi. Dva člana su iz legendarnih finskih bendova Circle i Pharaoh Overlord udruženi s vokalom Professorom Blackom iz Chicaga. Prog pozadina benda je očita, simpatije prema tradicionalnom heavy metalu su isto tako očite, no ovaj bend više djeluje kao hard rock bend vrlo svježe i moderno strukturiranih pjesama, a naizgled neinteresantni refreni se brzo uvlače pod kožu. „Save you from me… cannot save you from me” – evo pjevam.
The Men – „Mercy” 7/10
Bend čija svestranost diže njegovu ukupnu vrijednost i značaj, međutim neke su njihove realizacije puno bolje od drugih, ali to što to njih ne dira je upravo ono što kod njih i cijenimo. Evidentno je da su njihova noise/post-hardcore/indie vremena (zaključno s „Open Your Heart”) nešto uspješnija od ostatka opusa.
Davno sam pisao report s njihovog giga u Močvari kada su došli s albumom „New Moon”, koji ih je odveo u smjeru neo-psihodelije. Od tada sam im izgubio trag na neki način, ali izgleda da se ta dva albuma, koja sam propustio, nisu pretjerano proslavila. Ovo utonuće u americanu bilo je davno nagoviješteno pjesmama poput Country Song ili Bird Song – sada je još očitije, ali i dobro upakirano u moderniji kontekst.
The Spirit – „Cosmic Terror” 6/10
Dobar black metal album odlične melodije, no ako ste u žanru naslušali ste se takvih albuma. Nešto najrecentnije slično što mi pada na pamet su albumi benda Uada. Čuje se jako veliki utjecaj benda Dissection. Provjerena formula, neinovativno, ali dobrih melodičnih rifova.
Regarde Les Hommes Tomber – „Ascension” 7/10
Spoj post-black metala i sludgea (upravo mi dolazi do glave da rijetko ide jedno bez drugoga, osjećam se kao da sam naveo sinonime, iako nisam) na francuski način. Vokalno odličan bend (snagom vokala podsjeća na Bolzer ili Deathspell Omegu) jakog zvuka, što nije čudno zbog činjenice da ima sludgea na paleti. Momenti melodičnosti su ono što ovaj album daje na korištenje masama, a opet ima momenata koji će oduševiti i black metal fundamentaliste.
Envy – „The Fallen Crimson” 9/10
Kako sam screamo noob, ali i s dozom opreza gledam prema estetici dobrog djela scene, tek sad saznajem za ovaj jaki japanski bend koji praktički ima legendarni status u žanru. Njihovo koketiranje s post-rockom je jako dobro odmjereno, ne suviše generično te daje jako dobar rezultat smirivanja vrištećeg kaosa koji se događa na albumu. Na žalost nisam u poziciji reći nešto više o prijašnjim izdanjima benda, međutim ovaj album je na razini da bi se mogao svidjeti svakome.
Blaze of Perdition – „The Harrowing of Hearts” 7/10
Nadao sam se gledati ovaj bend prošlu zimu s Bolzer i Dødheimsgard, ali su dogovori za odlazak u Sloveniju ili Austriju izdivergirali, kako to obično biva. Čini mi se da je ovaj bend nepravedno podcijenjen, za razliku od nekih koji su slični a vrlo razvikani, poput Mgła. Filozofijom i atmosferom dosta su slični bendu Watain. Album posjeduje odličan balans, trenutno na sceni pretjerano prisutne, melodije i sirovih žanrovskih fundamenata. Tim je receptom (zajedno s jakom lirikom) Mgła napravila zadnji veliki prodor black metala na tržište.
Agents Of Transformation – „Infinite Adversary” 6/10
Udružene snage Hrastoveca i Dukata dosta obećavaju. Ovdje ima vrlo jakih stvari koje podsjećaju na noise Lightning Bolta ili industrial Throbbing Gristlea, no produkcijski to zvuči dosta slabo – kao da su gitare rađene u Guitar Prou – iako je to vjerojatno namjerno tako. Vjerujem da bi nam netko od njih objasnio da ovo mora biti anti-estetski proizvod. Međutim, kada se na to nakratko zaboravi, dobit ćete odličnu realizaciju poput Gimp Children Dance Twitching to the Solar Flares.
Beneath The Massacre – „Fearmonger” 8/10
Ako žalite za Necrophagistom, evo vam lijeka. Ovaj je bend jako visoko na ljestvici kombinacije tehničnosti i brzine – posebice bubnjar Anthony Barone koji uz ovu ulogu ispunjava i onu session bubnjara Facelessa i Whitechapela, ali i Babymetala ($). Jedan od kvalitetnijih deathcore albuma koje sam čuo, možda djelomice i zato što jako dugo nisam preslušao deathcore albume, ali ovaj album baš djeluje kao da može biti od arhetipovskog značaja za žanr. Autonomus Mind je odlična stvar.
Sepultura – „Quadra” 6/10
Iznenađujuće OK Sepultura. Možda najbolje što su izbacili od albuma „Roots”. Derrick Green je vokalno odličan, a glazba nalikuje onome što je Sepultura svirala nekad. Ovaj album uključujući i prethodnika su nešto što biste trebali čuti ako ste ikad imali simpatije prema ovom bendu.
porn music video – „screening in reverse” 6/10
Stvar nights out jako podsjeća na Manes – unikatan norveški black metal gone triphop/avangarda bend. Ima dosta elektronike kroz album, rifovi i vokal su dosta slični Manesu ponekad. Interesantna ideja, ističe se među svime na sceni, ali fali nešto vokalne asertivnosti i ostaje osjećaj praznine u glazbi dosta često – dakle ima prostora za napredak.
Arca – „@@@@@” 7/10
Dobra glitch elektronika. Težak album za slušati u cjelini ako vam je žanr kao takav težak, međutim unutar žanra ovo je dosta pitak album – više se naglašava atmosfera, nema toliko prekida, ponekad.
(Kristalni) Kristijan – „Tučepi” 7/10
Znam za ovaj projekt kao Kristalni Kristijan, dok sad vidim da je na Bandcampu promijenjeno ime u Kristijan. Nije pretjerano bitno, međutim ovaj “Kristalni” mi je odlična hiperbola i donekle pojašnjava projekt. Svijet nije spreman za ovu post-ironiju. Iako se nadam da je.
S još jednom kapi profesionalizma više ovo bi se moglo jako dobro plasirati. Možda neki duet sa Žanamari Lalić u Tučepima. Ne znam. Možda. Ionako su domaći trap/cloud-rap derivati konvergirali u neke sulude realizacije koje balansiraju na nekoj granici između podsmjeha i dovoljne popularnosti da to netko financira (ljudi će slušati zbilja svašta).
Alfa Mist – „On My Ones” (EP) 6/10
Iako ugodan instrumentalni album, fali mu nešto više instrumenata. Ovaj solo-klavir je okej, ali „Structuralism” koji je imao daleko veću postavu je bio odličan.
Cult of Fire – „Moksha” / „Nirvana” 6/10
Izgleda da je veličati negativni pol judeokršćanstva postalo izlizano, dosadno i ne-dovoljno-egzotično. Tako je, eto, češki black metal bend odabrao ući u spiritualizam hinduizma i na taj se način usprotiviti autoritetima domaće etike. Postoji više različitih načina da vas se, u religijom okupanoj državi, prozove sotonom i generalnim nepoštivateljem duhovnih zakona i dobrog ponašanja.
Postavljeno ovako, istovremeno me i čudi i apsolutno mi je jasno, što je kompletna vizualna estetika black metal benda ostala ista: Crne svijeće, kukuljice, imitacija liturgijske odjeće, oltari. Samo je ikonografija izmijenjena – umjesto slike Lucifera, eto vam Kali. Dovedeni smo i do očite konstatacije od kojeg je benda Batushka uzela ideju, suprotno uvriježenom mišljenju da sav black metal utjecaj danas dolazi od Mgłe.
Ako pogledamo regionalnu inačicu mnogoboštva, koja u ovom žanru glazbe predstavlja primordijalno i nešto što je nama svojstveno te je suprotstavljena uvezenim monoteističkim religijama kojima je prethodila, ona nam je poznata i logična. No, postoji posebna jeza od nečeg nepoznatog – zamislite da naljutite božicu destrukcije Kali. S Luciferom znate kako biste izašli na kraj, možda ste čuli i nešto o Crnobogu, ali ne znate što vam na neposluh sprema Kali. „Ascetic Meditation of Death” je bio jako dobar album. Ova dva manja izašla u isto vrijeme i ne toliko.
Tame Impala – „The Slow Rush” 6/10
Meh. Wine moms će možda biti zadovoljne iako je „Currents”, album koji je polarizirao publiku Tame Impale na “weed bros” (prva dva albuma) i “wine moms”, daleko jači od ovog. Zadnja rečenica je puno smješnija u obliku memea.
Jako dosadan album, ugodne atmosfere, katarzičan tek na drugom dijelu stvari Posthumous Forgieveness. Pjesme koje su postepeno izlazile prije albuma su isto tako obećavale ništa, a ispale su bolje stvari albuma. Ali ok, Tame Impala je izvođač koji je možda najviše obilježio prošlo desetljeće, nije jednostavno štancati cash cow albume jedan za drugim.
Anhedonist/Spectral Voice – „Abject Darkness/Ineffable Winds” (Split) 9/10
Maestralna atmosfera. Trenutni flagship žanra, Spectral Voice, izgleda da je uspio ponovno okupiti Anhedonist kako bi objavili ovaj kratki split. Iako nema težinu LP izdanja, radi se o odličnoj kolaboraciji koja se tek može pokazati značajnom.
Maquahuitl – „At the Altar of Mictlampa” 6/10
Još jedan šprancaški black metal album. Tematski blizak Volahn te ostatku Black Twilight Circle ekipe.
Kvelertak – „Splid” 7/10
Kako obožavam „Nattesferd”, ali i ostale albume benda. Ovom sam se izdanju jako veselio. Promjena postave utjecala je na dosta toga, ali esencija i filozofija benda nisu značajno promijenjene. Jako dugo nisam trčao, zbog ovog albuma i korone sam počeo opet. Nije tako dobar kao ostali, ali nema veze. Air guitar c’mon (pjesma Bråtebrann – 4:56).
Tombs – „Monarchy of Shadows” (EP) 7/10
Odličan kratak album benda koji je dosta teško svrstati. Post-metalnih struktura, s utjecajem blacka i sludgea. Ništa što su izdali nakon „Path of Totality” nije bilo značajno kao taj album. Niti ovaj EP ne nateže u drugom smjeru, no dosta dobro izdanje ako vam žanrovski leži.
Intronaut – „Fluid Existential Inversions” 5/10
Kako je ovo dosadan bend. Baš dijametralna suprotnost žanrovskom opisu. Progressive post-metal. Nije progresiva tapkanje po vratu gitare i loš falset.
Denzel Curry and Kenny Beats – „Unlocked” 7/10
Eksperimentalni hip-hop Denzela Curryja dosta jako napreduje. Kolaboracije na mixtapeu od prošlog mjeseca te ova s Kennyjem Beatsom su dosta uspješne. Bacite uho.
Caribou – „Suddenly” 8/10
Dosta jak indie-electro album s raznim primjesama. Zna ponekad vući na psihodeliju Tame Impale, ali i u više ozbiljnijem elektro smjeru Four Teta.
Turia – „Degen van Licht” 8/10
Veselio sam se koncertu ovog benda u Močvari, ali sam taman dan prije odlučio otići na Alcest u Ljubljanu. To je zapravo i zadnji koncert na kojem sam bio prije nego je počeo ovaj clusterfuck. Jako straightforward realizacija atmosferičnog black metala na bubnju i jednoj gitari. Iako ponekad ostaje osjećaj instrumentalne praznine, savršena utilizacija visokofrekventnog ženskog black metal vokala u kritičnim prazninama podiže ovaj bend na razinu iznad prosjeka.
Princess Nokia – „Everything Is Beautiful” / „Everything Sucks” 7/10
Dupli album tematski polariziran. Ostaje osjećaj da se stilski sve nekako izgubilo i pomiješalo. „1992” je bio daleko bolji, u nekim elementima sporiji, ali možda zato što je imao izmiješane sve njene izričaje. Simpatije prema metalu sada više nisu implicitne – „Everything Sucks” je ovdje. Svima. U. Faci. Crazy House je baš karantenska pjesma.
Hällas – „Conundrum” 6/10
Zgodan zvuk proto-heavy metal estetike, ima i nekih prog naznaka. Vokalno je za ovaj žanr dosta neupečatljivo, međutim s isto tako mekanim klavijaturama čini ok kombinaciju. Nisam imao vremena previše zapeti za ovo, ali ima potencijala biti bolje od šestice ako vam žanrovski odgovara.
Witchtower – „Witches’ Domain” 6/10
Ako patite za Maidenima, ovaj bend je pod velikim utjecajem prvih njihovih albuma.
