Recenzija – ‘The Swirling Thoughts Of…’ (Sleepyheads): Jako, jako dobar prvijenac
Sleepyheads. Sleepyheads je bend koji dosad nije privukao širu publiku premda na sceni djeluje već dulje vrijeme, ali čini se da će se s nedavnom objavom njihovog prvijenca “The Swirling Thoughts Of…” i to promijeniti; čak ako ga vjerojatno ni sam ne bih registrirao da zamolba za recenziranjem nije stigla od prelijepe Monike iz Tvornice kulture. Naime, imam tendenciju suditi o izvođačima prema nazivu njihovog benda kao jednim od način selektiranja onoga što trebam poslušati od onoga što ne trebam i – moram se pohvaliti − do sada je ovaj sustav besprijekorno funkcionirao. Ono što je moj aparat pokvarilo je upravo ovaj bend koji se vjerojatno, da nije stigao s molbom za kritički osvrt, nikada ne bi približio mojem uhu. Ono što želim konstatirati je to da, unatoč tome što imaju pomalo gey ime, Sleepyheads jesu bend koji se mora poslušati.
I s tim sam malo rekao, budući da sam već uvodnom skladbom ostao iznenađen i zadovoljan, a ovaj se osjećaj nastavio kroz svih trinaest numera na albumu. Upravo je ovaj element iznenađenja prevaga koja ovaj album vuče prema alternativnom rocku i pritom ga, suptilno ali značajno, udaljava od indie glazbe koju momci tvrde da sviraju.
Album je prepun zanimljivih melodija. Nakon nekoliko preslušavanja u glavi mi je pogotovo ostala ona pjesme We Could Go Out Partying, unatoč tome što se na jednom dijelu vokal Vedrana Šuvaka gubi u neartikuliranim nakupinama zvukova za koje ne mogu reći da su mi najugodnije. No, ugodna iznenađenja o kojima sam ranije govorio ipak čine veći dio albuma. Posebno sam zapamtio genijalan bass riff I’m Not A Boy 4 U, i dva sola − prvi onaj na stvari Perfect i drugi na Final Hours. No to nije niti izbliza to. Puno je ovakvih malih iznenađenja zbog kojih, niti nakon par preslušavanja, album ne postaje dosadan.
Osjećam i potrebu da kažem nešto o tematici albuma. Tema je jasna od prve stvari na izdanju i to je, pisano velikim slovima, LJUBAV. Točnije, nesretna ljubav. Iskreno, s krajem albuma došlo mi je da se javim čovjeku na Fejsu, zagrlim ga, kažem mu da će sve biti u redu i pozovem ga na pivu i razgovor. Svaka pjesma govori o ljubavi. Čak i one pjesme u kojima to i nije jasno rečeno u naslovu poput On A Train ili Lost Myself kroz par minuta skreću na ljubavni autoput. Eventualno se može prigovoriti o patetici, ali netko tko je u sličnom zdvojnom raspoloženju kao ja, o tome ne može progovoriti niti riječi. Kako god, iz svega ovoga izašlo je puno lijepih ljubavnih balada od kojih mi je favorit Where Our Hearts Once Were.
Možebitnu patetiku zato ne bi trebalo uzeti za zlo, no ipak, iako pjesme relativno brzo postaju različite jedna od drugih, početci više njih dosta su slični. Spomenut ću i skladbu Them koja se znatno razlikuje od ostalih na albumu. Razlog je taj što u njoj nema ni bubnja niti bass gitare i zapravo nemam nekakvo posebno mišljenje o njoj. Samo je tamo, stoji i zbunjuje me.
Ipak, kritiku na stranu; želim za kraj dati konstruktivan komentar. Mislim da su Vedran, Daniel, Domagoj i Gišo napravili odličan album. Samo bih za budućnost volio predložiti malo više smjelosti. Vjerujem da, iako ima puno zanimljivosti na albumu, one trebaju i mogu više doći do izražaja. Ako se na tome poradi postići će se još nevjerojatnija originalnost kojim će se ovaj bend moći pohvaliti na domaćoj sceni. Ovim izdanjem pokazali su da to znaju te da su svakako za to potkovani, a uskoro ćemo vidjeti što će biti. Sve u svemu, veselim se sljedećem nastupu Sleepyheadsa.
