Recenzija: Život i rad Mani Gotovac na filmu (“Ona, teatar”, M.Banićević)
Bili smo na 14. Liburnia film festivalu. Osim glavnog natjecateljskog programa u koji su uključeni ponajbolji hrvatski dokumentarci završeni ove i prošle godine, u popratnom programu moglo se pronaći pet interesantnih filmova kao što su Betonski spavači Saše Bana, film prikazan u pretprogramu, zatim Ona, teatar o kojem više u nastavku, Claustra, prošlogodišnji pobjednik LFF-a film Goli Tihe K. Gudac, kao i, premijerno, njen ovogodišnji film, prvi dio šestodijelnog dokumentarnog serijala, Kultura na radničkoj traci: Sali.
Marina Banićević odlučila se na hrabar potez stvaranja dugometražnog dokumentarnog filma pod nazivom Ona, teatar. Film je potaknut činjenicom da ne postoji organizirani audiovizualni zapis o životu i radu Mani Gotovac, hrvatske kritičarke, dramaturginje, teatrologinje, spisateljice kao i prve intendantice u povijesti hrvatskog kazališta. Kako smo saznali na druženju s autoricom nakon projekcije filma, cilj filma bio je prikaz „kazališnog putovanja“ Mani Gotovac, a Marina Banićević nastojala je izbjeći senzacionalizam. U tome je i uspjela, fokus je stavljen na profesiju premda film bilježi i privatne segmente njena života, jer se od njih naprosto ne može pobjeći (autobiografske elemente sadrži većina djelima o kojima je riječ u filmu, s naglaskom na “Fališ mi”, hit knjigu Mani Gotovac).
Ona, teatar kao dokument vremena
S obzirom na to kako je struktura filma određena spomenutim „kazališnim putovanjem“, njezini su dijelovi sastavljeni od gradova (Zagreb, Split, Rijeka, Dubrovnik) u kojima je Mani radila, nekad kao ravnateljica, nekad kao intendantica, a film također prati njene dramaturške i književne radove, kao i kritike i eseje. Atmosferski kadrovi spomenutih gradova isprepleteni su s intervjuima (često ih prati glazba). Govornici su većinom kolege iz svijeta kazališta, ali možemo čuti i prijatelje, novinare, pisce. Lista je pozamašna, a neki od njih su Velimir Visković, Milana Vuković Runjić, Matko Botić, Darko Gašparović, Miljenko Marin i drugi. Intervjui su dani u crno bijeloj tehnici, a od ostalih vizualnih stilizacija valja istaknuti kadrove Zagreba u kojima se, osim crno-bijele, ističe i selektivna, plava boja. Naime, razlog stilizacija ostaje mi nepoznat, kao i korištenje pretapanja za svaku montažnu sponu unutar filma (pa čak i unutar intervjua mijenjajući polu-blizi plan krupnim i obrnuto). Nadalje, valja spomenuti fotografije, plakate, arhivske snimke, a zatim i transmedijalne elemente poput snimki predstava koji su onda kompilacijskom metodom spojeni u totalitet filma.
Mišljenja sam kako je Ona, teatar dobar dokument vremena, nešto što može biti od važnosti za buduće generacije. Ne samo da je zabilježen život Mani, njen rad i pomoć koju je davala mladim kreativcima, što njenim riječima što riječima ostalih govornika, već su tu i snimke predstava za čije živote znamo da se gase kada se završi, a publika izađe iz teatra.
Riječki dvojac koji stoji iza filma, Marina Banićević i Saša Stanić, trenutno rade na projektu dokumentarnog filma o Feral Tribuneu.
