Neno Belan: “Imam 199 ljubavnih pjesama i Kavannu”

Subota, 25. veljače, rezervirana je za jednog od naših najistaknutijih kantautora Nenu Belana koji će jednim posebnim koncertom u maloj dvorani Doma Sportova proslaviti 20. godišnjicu postojanja i djelovanja svog benda Neno Belan & Fiumens. Nenu smo uspjeli uhvatiti i popričati s njim o tome kako je sve počelo, koliko je teško opstati, koji su planovi za budućnost i što nas čeka na velikom koncertu.

Za početak, vi ste na sceni 30 godina, pa kako je sve počelo? U kojem trenutku ste odlučili da je glazba ono čime se želite baviti do kraja života?

Bavio sam se glazbom i puno godina prije nego što sam krenuo profesionalno, imao sam bend s kojim sam radio pjesme i odrađivao nastupe, ali pri kraju fakulteta, a studirao sam elektroniku, došlo je do situacije da smo dobili ponudu za ugovor ondašnjeg Jugotona, što je danas Croatia Records, i tu smo se našli u teškoj dilemi jer opcija je bila potpisati ugovor i prekinuti školovanje ili ne potpisati, završiti fakultet pa potpisati kasnije, ali nitko nije garantirao da će nas ugovor čekati. Srce je ipak presudilo u korist glazbe, tada na opći užas moje majke, ali danas, 30 godina poslije, joj je drago.

Jeste li ostvarili sve što ste na početku karijere zamislili?

Puno sam toga ostvario, ali uvijek ima snova, uvijek je tu želja za još.

Što privatno slušate i koliko je to utjecalo na vaše glazbeno stvaralaštvo?

Slušam svašta jer glazba je stvarno širok pojam, i stilski, i način na koji se sluša, i razlog za koji se sluša. Naravno da me pop produkcija primarno zanima jer se s tim i bavim pa volim znati šta ima novo u tom svijetu, ali slušam i druge stilove. Obično kažem da glazbu dijelim na dobru i lošu, a ne na stilove i žanrove jer svagdje ima dobrih i lošim primjera. Jednostavno volim poslušati dobru glazbu.

Kako, prema vašem mišljenju, mladima u Hrvatskoj približiti kvalitetnu i nekomercijalnu glazbu?

Danas je to teško, jer razvojem interneta je došlo do drugačijeg načina konzumiranja glazbe. Nekada se je glazba konzumirala isključivo preko televizije i radija ili kupovinom ploča, kasnije cd-ova, a sada je na internetu sve dostupno i mladi ljudi sami odlučuju šta žele slušat. Njihovi izbori obično nisu baš najbolji jer se povode jedan za drugim, kud svi turci, tud i mali mujo (smijeh). Kada sam ja bio u srednjoj školi mi smo glazbu konzumirali kupovinom ploča i kao što sam već rekao putem radijskih i televizijski emisija, ali tu su radili glazbeni urednici koji su bili obrazovani i koji ne bi bilo što puštali na eter, na taj način su oni obrazovali nas.

Mišljenja sam da je danas velika mogućnost samopromocije putem društvenih mreža, razni talent showovi, zapravo dvosjekli mač za mlade glazbenike jer ih na nekoj godišnjoj bazi niče jako puno u odnosu na glazbeno tržište koje je malo…

Da, točno, slažem se. Mislim da je to najlošiji način za promociju mladih glazbenika jer bi iza svakog mladog glazbenika prvenstveno trebao stajati rad, i to autorski rad. Kompletna nečija karijera se uvijek bazira na autorskim pjesmama, a ovo što oni rade na televiziji je napuhivanje balona koji se brzo isprazni.

I većina ih pjeva na engleskom jeziku što nije dobro jer stvore krivu percepciju kod publike…

Tako je, i ne pjevaju svoje pjesme. To su ustvari karaoke s vrhunskom produkcijom.

Vratimo se sada malo na vas, u svojim pjesmama nikada niste prozivali društvene (ne)prilike ili se politički osvrtali, već je uvijek glavna i jedina tema ljubav…

Uvijek se šalim s novinarima, kažem imam 199 ljubavnih pjesama i Kavannu (smijeh). Našao sam se u toj temi, naravno ništa nije bilo preko noći nego sam radom shvatio da mi to najbolje leži i da najbolje osjećam takvu glazbu i tematiku. To ljudi od mene i očekuju, bilo bi čudno da sad sutra počnem o političkim sistemima nešto pjevati (smijeh).

Danas nije neobično da glazbenici imaju i neki „normalan“ posao uz glazbu. Vi ste jedan od rijetkih primjera kako se od glazbe u Hrvatskoj može živjeti, ali koliko je zapravo teško doći do toga da ona bude primarni i jedini izvor prihoda?

Težak je put, pogotovo danas jer je gužva na terenu, svi bi htjeli pjevat, svirat, a svatko tko doma ima malo bolji kompjuter može takorekoć sam snimit cd. I tako se u toj šumi čovjek izgubi, ljudi čak i da je nešto kvalitetno ne uoče, jer taj netko ne dođe u priliku da to pokaže široj publici. Treba imat prije svega volje, strpljenja, biti uporan, raditi, biti talentiran jer bez toga nema ništa, i na kraju treba imat i malo sreće. Naći se, ono što se kaže, u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Odnedavno ste na poziciji umjetničkog direktora Zagrebačkog festivala koji je najstariji festival u Hrvatskoj, ali i jedan od najstarijih u ovom dijelu Europe. Jeste li osjećali veliku odgovornost i jeste li zadovoljni kako je sve prošlo?

Ustvari nisam preko noći tu došao, već četiri godine sam član umjetničkog kolegija tako da se sad ništa bitno nije promijenilo osim što imam tu titulu pa to znači da sam malo više isturen prema medijima i mogu neke odluke donijeti kao direktor, ali u principu radim timski. Moja ocjena festivala je da raste iz godine i godinu, da je opet sve interesantniji medijima i publici, a ono što je najbitnije i autorima.

Mi smo napravili taj festival da bude prije svega poligon za promociju autorskih skladbi. U fokusu je pjesma, a ne tko je pjeva, to je festival autora i oni su ti koji biraju tko će pjevat, netko poznat ili manje poznat. Drago nam je što smo imali puno mladih glazbenika koji su ove godine opravdali naše povjerenje, produkcijski je bio na vrhunskom nivou, zvuk, slika, vizual i pjesme koje se već sad vrte po radio postajama.

Jeste li zadovoljni s pobjedničkom pjesmom?

Jesam, njih dvoje su bili izvrsni, odlično su otpjevali, simpatični, lijepa jedna balada. Mislim, mogao je pobijedit i netko drugi, to je sad stvar ukusa sedmeročlanog žirija koji je tako odlučio. Da je bilo drugih sedam ljudi možda bi pobjeda pripala nekom drugom.

Moram se osvrnuti na Porine i na nominacije, teško je neprimjetiti da se iz godine u godinu ponavljaju ista imena. Porin kao da ne želi uzeti u obzir mlade glazbenike koji iskaču iz njegovog uobičajenog kalupa.

To je sad slična priča kao sa Zagrebačkog festivala, tamo je sedam ljudi koji nešto odlučuju, a ovdje ih je 1500 i teško je to komentirati, ne može se sada promijeniti glasačko tijelo Porina. To su ljudi koji su involvirani u posao, kolege glazbenici, novinari, diskografi… i sigurno nema namještanja jer odvjetnički ured sve kontrolira. Sad, može se raspravljati treba li mijenjati način glasanja. Moram se pohvaliti da su u kategoriji za najbolje nove izvođače, nominirana sva tri izvođača sa Zagrebačkog festivala i baš sam ponosan što promoviramo mlade i kvalitetne izvođače.

Mislite li da je albumima u fizičkom obliku došao kraj? Sve se nekako bazira na singlovima koji se na kraju godine, dvije, tri… objedine u EP?

Ja sam to osjetio već prije 10-15 godina i od onda ne izdajem klasične albume već singl po singl, i to što ste rekli kada se nakupi, izdam jednu kolekciju singlova. Ne mislim da je to loše, jednostavno je drugačije, novo vrijeme. Ljudi idu na YouTube i traže pjesmu, ne album. U doba Elvisa Presleyja, tamo još pedesetih godina je isto samo singl bio aktualan, a jačanje institucije albuma je počelo šezdesetih godina. Sada album odlazi, a vraća se singl i na neki način se zatvorio krug.

Kako se borite sa autorskim pravima? Danas se sve „skida“ i malo tko kupuje glazbu.

Borim se prsa u prsa! Šalim se 🙂 Tematika autorskih prava je kompleksna i mogao bi se napraviti cijeli intervju samo o tome, ali u kratkim crtama postoji više vrsta autorskih prava. Mala prava, mehanička prava itd itd. Od radija i televizije je dosta lako prikupiti prava, a od presnimavanja… postoji jedna mala caka oko koje se mnogi bune, a to je da od praznih cd-ova jedan mali postotak ide u masu, paušalno tako da se donekle na neki način tu kompenzira. Snalaze se ljudi.

U zadnje vrijeme vaše ime viđamo u mjuziklima. Otkud interes za to i koliko se rad na takvoj glazbi razlikuje od onog što inače radite?

Napravio sam tri mjuzikla, Buratino, Matilda i Čarobnjak iz Oza. Prije sedam godina sam dobio poziv sa nepoznatog broja i mislim si tko je sad, javim se i s druge strane je bila redateljica Nina Keflin i rekla kako namjerava napraviti mjuzikl Buratino, objasnila o čemu se radi i iskazala želju da ja radim muziku za to. Ostao sam iznenađen jer otkud sad mene zovu, nisam nikad prije to radio pa sam rekao da nisam baš siguran mogu li ja to dobro napraviti, ali da ćemo probati. Oni su rekli da će me uputiti u tajne tog zanata i snašao sam se.

Najteži je taj prvi put, ali već kad sam radio Matildu je sve bilo lakše, naučio sam sve tajne. Kad radim za sebe onda sam u nekom svom glazbenom okviru koji publika voli i iz kojeg ne bi trebao previše izlazit jer to onda više ne bi bio ja, a kada radim scensku glazbu mogu se malo više igrati sa stilovima, ići u bilo šta, heavy metal, klasiku ako to scena zahtjeva. Jako mi je to zanimljivo i zabavno jer imam velike mogućnosti i veseli me.

Imate u planu neki novi mjuzikl?

Matilda igra u redovnom programu HNK Zagreb, Čarobnjak iz Oza je u šibenskom kazalištu i nadam se da će i on na jesen u Zagreb, a u planu je obnoviti Buratino koji je nažalost samo jednom izveden na otvaranju Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku. Imati sve tri aktivne predstave je trenutni plan, a za dalje ćemo vidjeti.

Imali ste bezbroj nastupa, ali ima li neki da vam se posebno urezao u pamćenje?

Ima ih puno, ali kad sam napravio prvi uspjeh s grupom Đavoli, imali smo priliku napraviti koncert u sportskoj dvorani Gripe u Splitu koju smo napunili, i to je bio krasan osjećaj, cijeli koncert sam onako malo lebdio iznad tla i bilo je to stvarno veliko ushićenje.

Najteže je uspjeti u svom gradu…

Da, najteže je biti prorok u svom selu. A isto tako je prošlogodišnji koncert u Domu Spotova, kada sam slavio 30 godina karijere, bio za pamćenje. Stvarno je bilo lijepo, konceptualno, trajalo je tri i pol sata i puno toga se tu izdogađalo.

Opere li vas još uvijek nekad trema?

Pred neki redovni nastup nikad više, ali ako je neki specifičan nastup, nešto što još nisam imao priliku doživjeti, onda možda malo.

Imate neke posebne rituale prije nastupa?

Ne, ne ja sam čovjek iz benda i mi smo uvijek zajedno u garderobi gdje se zezamo, smijemo, opuštamo, i to je to.

Na što ste najponosniji u svojoj karijeri do sada?

Na svoj kompletan autorski rad, sada mogu to već polako i rekapitulirati jer je prošlo tridesetak godina. Godišnje radim jako puno kilometara u autu, stalno se vozim Split-Rijeka-Zagreb i volim slušati radio postaje koje mijenjam kako prolazim Dalmaciju, Slavoniju…i na svim tim postajama čujem svoje pjesme, i to ne samo nove nego i stare. Na tu činjenicu sam ponosan, jer to znači da su se pjesme kvalitetne, dobre, da nisu umrle, i da ih sluša mlada publika.

Što možemo očekivati 25.02. u Domu Sportova?

Mene na bini sa svojim bendom (smijeh). Slavimo 20 godina postojanja i koncert će biti koncipiran u tri djela za koja imamo čak i nazive, prvi dio će se zvati Amadeus bar i svirat ćemo kao u baru na četiri barske stolice, a drugi dio će se zvati Prva plovidba i to smo nas četiri sa velikom produkcijom i razglasom, treći i najduži dio se zove Jer je pjesma dio nas gdje ćemo ugostiti Massima, Maju Posavec, vokalnu skupinu Akvarel i naše prijatelje i kolege instrumentaliste.

Za kraj, što biste savjetovali glazbenicima u usponu koji žele vašim putem?

Prije svega bi im poručio da slijede glas svog srca, i da rade ono što vole jer to je najbitnije u životu. Treba vjerovati u sebe, biti uporan, marljiv, a ako se čovjek bavi umjetnošću, naravno, treba biti i talentiran. A ponekad treba imati i malo sreće koja će nas, samo ako ju izazivamo, jednom možda i pogoditi.