Reflektira: Bijeg od ljudskosti iliti kako je biti Camusov Stranac u 21. stoljeću

Čovjek je definiran kao društveno biće. Društvo je udruga ili kolektiv kojemu pripadamo. Grupa bliskih prijatelja, država u kojoj živimo, kolege s posla – svaka od tih i mnogih drugih interakcija etiketira nas kao pripadnika društvu. Budući da smo skloni razmjeni emocija, informacija, iskustava i konkretnih usluga shvatljivo je da ovisimo jedni o drugima, bez obzira radi li se o bliskoj interakciji „licem u lice“ ili sudjelovanjem u većim organizacijama i institucijama.

Zajedništvo kao odgovor na krizu

Trenutno nepredvidivo stanje prisutnog Corona virusa te učestali potresi, događaji su koji pokazuju kako društvo nije nužno mehanička cjelina koju čine ravnodušni, nezainteresirani pojedinci. Količina empatije, solidarnosti i zajedništva, vidljiva u spremnosti i brzom djelovanju u prikupljanju pomoći za ljude s područja pogođenih potresom, dokaz je da društvo nije samo zajednički naziv za skupinu ljudi, već cjelina koja po potrebi može itekako svrhovito djelovati. Pohvalno je vidjeti mnoštvo objava na društvenim mrežama te slušati izvješća u radijskim i televizijskim emisijama, a sve s ciljem postizanja što kvalitetnije organizacije u trenutnoj kriznoj situaciji. Možda je do blagdanskoga duha koji vlada, kako prije, tako i dugo nakon samih blagdana, no realnije je, a možda i ljepše, dobra djela pripisati samoj kreaciji čovjeka. Često je moguće čuti podjelu na čovjeka i nečovjeka. E, pa ovo je dokaz da čovjek još uvijek postoji.

Neuspjeh = besmislenost života?

S druge strane, snažan osjećaj individualnosti koji nas potiče da stvari činimo vodeći se isključivo osobnim interesima pozivajući se na slobodnu volju nosi sa sobom i odgovornost koja našoj savjesti pripisuje eventualne neuspjehe. Iz takvog stajališta proizlazi zamor životnim brigama što dovodi do pojave apsurda koji se očituje kao osjećaj besmislenosti života jer su čovjekove težnje neskladne, stoga je onemogućeno spoznati život na pravi način. Primjer apsurda je kasnomodernistički roman „Stranac“, autora Alberta Camusa, jednog od najpoznatijih francuskih pisaca te dobitnika Nobelove nagrade za književnost.

Kako se izolirati? Osjetiti, ali ne proživjeti? Kako znati da utječe, a ne poduzeti niti najmanji korak samoobrane? Kako dignuti ruke i ostati zaleđen u kaosu? Kako ne reagirati na stvarnost? Premda je teško reći kako, a vjerojatno još teže postići takav luksuz, glavni lik romana „Stranac“ – Meursault, pokazuje da je itekako moguće.

Odsutnošću do spokoja

Meursault je lik koji se, jednostavno rečeno, prepušta strujama svijeta. Možemo reći, nimalo donkihotovske naravi. Njegova prazna osobnost odražava potpuno odsustvo motivacije kao pogona, potrebe, prisile,… Bilo čega za što bismo se mogli uhvatiti i izvući koliko-toliko prolaznu izliku da ipak postoji trag energije koji mu daje status živoga bića, nekoga tko živi, a da to nije ograničeno na čovjekove potrebe u svrhu zadovoljavanja osnovnih životnih funkcija. Rekli bismo, osoba u prolazu ograničena na postojanje, tj. nedefinirana pojava. Pojava koju nećemo gledati sa zanimanjem i poželjeti upoznati. Štoviše, pojava kojoj se nećemo potruditi saznati ništa više od prezimena kojeg nam autor sam nudi, mada ni to nije neka reprezentativna informacija s obzirom na osobnost.

Otuđenost od okoline u kojoj djeluje prema receptu „svejedno mi je“ bez obzira odnosi li se to na prijateljske, bračne ili poslovne prilike, pokazatelji su apsolutne ravnodušnosti i nepoštovanja prvenstveno samoga sebe, a zatim i najbližih. Taj mi je detalj možda i najviše zapao za oko. Svejedno mi je. Zvuči olakšavajuće. Možda iz razloga što je u „normalnom“ svijetu zlatna sredina prestiž. Rijetko kada prepuštamo čimbenicima sa strane da odlučuju o pitanjima čiji će rezultati kasnije utjecati na nas. Čak i ako se radi o sitnicama, sami svjesno biramo stranu koja nam više odgovara.

Trud radi proživljavanja razočarenja?

Živimo u svijetu koji nam uglavnom prezentira loše vijesti, neugodno nas iznenađuje i sve češće razočarava. Stoga, nije ni čudo da se mnogi pitaju što je uopće smisao života. Meursault pak ostaje potpuno neutralan, svodeći svoje receptore na osjetilne dojmove. On ne dijeli svoje mišljenje, niti ga ima. Pokušava ostati zaštićen. U sredini. Ponovno taj teško ostvarujući prestiž. Je li možda u pravu? Znači li odsustvo mišljenja bezbrižnost? Neka to ostane retoričko pitanje. No, jedno je jasno. Nemoguće je negirati želju za životom. Čak ni Meursault, kada se našao oči u oči sa smrću, nije ostao hladan prema svojoj želji za životom. Možda se samo pokušao obraniti morbidnim mislima, svjestan svoje nemoći i toga da je zakasnio. Kako god, utješno je zaključio: „No, svi ljudi znaju da život ne vrijedi truda da ga se proživljava.“

Aktivnim djelovanjem do smisla života

Naš život nije čarobna knjiga koja, čitajući stranicu po stranicu, oslobađa pozitivne ili negativne situacije koje proživljavamo. Niti smo dijelom igre na sreću, pa tko je sretnije ruke, izvući će bolji život. Život ne postoji prije nego ga mi proživimo. Niti je bilo tko rekao da on uvijek mora biti lagan i lijep. Osobni izbor i osobna odgovornost ono su čime ga usmjeravamo. Bili rezervirani i introvertirani ili pak slobodnije nastrojeni i aktivno usmjereni na proživljavanje, rezultati će uvijek biti onakvi kakve uvjete zadamo. Odnosno, sami smo odgovorni za ono što ćemo postati. Naravno, tu je mnoštvo čimbenika koji utječu na našu socijalizaciju, oblikovanje identiteta, razne deformacije i sl. Ipak, izbor je uvijek i isključivo naš.

Hoćemo li biti pasivni stranac koji prikuplja dojmove, a boji se djelovati? Hoćemo li provesti život uz ideju kako je svaki naš korak u konačnici bezvrijedan, a ipak ne željeti prestati živjeti? Hoćemo li se hraniti osjetima bez odlučnosti da ih, ako ništa druga, definiramo i stvorimo mišljenje o njima? Ili ćemo skupiti sve najjače osjećaje – energiju, strast, živost, drskost i prihvatiti materijal koji imamo pred sobom te pokušati kreirati rezultat? Nije važno hoće li on drugima biti figurativan ili apstraktan, važno je da ga učinimo smislenim nama samima.

Uz sve prednosti i nedostatke, ipak je najgore ostati neutralan, socijalno zatvoren, pojava i prolaznik – stranac samome sebi. Tko želi biti nepoznat samome sebi? Zašto se onda ne potruditi ostaviti trag i pridonijeti tome da društvo zaista bude više od zbroja svojih dijelova? Ne kvari niz pribrojnika, nitko ne voli oduzimanje. Kad već imaš priliku birati računsku radnju, odaberi lakšu i pribroji se! Ne budi stranac u bitkama koje osvajamo isključivo zajedništvom.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.