„Bilo je sada” (Dunije): Ženski glasovi iz davnina još uvijek pričaju iste priče

Kad sam, sad već davne, 2008. godine krenula na etno radionice kod Dunje Knebl mogla sam samo pretpostaviti koliko će mi ta odluka dugoročno uljepšati život. I u njega donijeti važne ljude. Tamo sam, osim Dunje, upoznala i Ninu, koju danas s ponosom i toplinom mogu nazvati prijateljicom, otkrila da ipak imam nešto malo sluha i naučila mnogo o tradicijskoj glazbi za koju sam već prije toga razvila veliku ljubav uz izvođače kao što su Legen, Kries i Afion.

Preda mnom se otvorilo čitavo carstvo međimurskih molova i pregršt (uglavnom) tragičnih priča. A danas, nekih 16 godina kasnije, te divne žene, Dunja Knebl i Nina Romić, uz još jednu iznimno talentiranu i divnu ženu Jelenu Galić, udružile su snage svojih talenata i imenā (DUNIJE = DUnja, NIna, JElena) te napravile jedan važan album. Važan na razini očuvanja tradicijske glazbe, ali i na mnogo više razina o kojima ću ovdje u tekstu pokušati nešto reći.

Album „Bilo je sada” zapravo je zbirka otpjevanih priča o ženskim tragedijama. Od mladih udovica u dijalogu sa svekrvama do žrtava femicida, ovdje su sve i sve su aktualne i danas, a odatle dolazi i naslov albuma. Kad malo pomnije poslušamo tekstove ovih pjesama učinit će nam se da su vrlo okrutne i da pripadaju nekim drugim vremenima, ali nažalost to nije tako. Možda danas bijesni muževi i partneri više ne koriste sablju nego pištolj ili nešto manji nož, ali ishod je isti. Žene su u ovim pjesmama žrtve, ali i junakinje, kao što su to već stoljećima, kao što su to i danas.

Mislimo da smo mnogo napredovali i da živimo u drugim vremenima u kojima nismo kao oni „prije”, oni nazadni, ali ne zaboravimo da žene i dalje po ulici hodaju u strahu, da ih društvo osuđuje ako imaju previše partnera, isto kao i kad nemaju nikoga. Krive su, također, ako se obuku oskudno i izazovu napad na sebe. Za žensku čednost se čak kod nas svake prve subote u mjesecu mole dični muškarci na glavnome trgu. Upravo dok pišem ove retke traje aktivna peticija za dostupnost sigurnog pobačaja u EU kako nijedna žena više ne bi morala umrijeti u mukama dok joj liječnik okreće leđa. Neobično su, doista, aktualne te priče iz davnina, a samim time iznimno bitne danas.

Žene, ako malo bolje pogledate medije, neprestano ističu ponos što stare, opravdavaju svoje postojanje nakon što im se koža počne opuštati, rade pokret od puštanja kose da posijedi, ističu da stare „dostojanstveno”, a meni to sve ne zvuči ni malo osnažujuće, upravo suprotno, zvuči kao opravdavanje. Opravdavanje da smijemo živjeti i kad više nismo mlade kao proljetna rosa.

Dugo sam razmišljala mogu li uopće sjesti i objektivno napisati osvrt na jedan ovakav album, ali to je jedna od onih stvari o kojima osjećate da morate govoriti iako album itekako dobro govori sam za sebe. Dok sam ga ukrug preslušavala u svojim jutarnjim maglovitim šetnjama zamišljala sam svaku pjesmu kao priču, živo su mi iskakali likovi i slike kao da gledam kakav film. Pjesme su atmosferične, ali s minimalnim efektima, tako da su vokali u prvom planu, kao da je doista prvenstveno riječ o pričama i pripovijedanju.

Kroz cijeli se tako album provlači tmurna i teška atmosfera bremenita opjevanim sudbinama. Jedna od pjesama koja mi se posebno urezala u pamćenje je Kad je mene moj dragi sprosio koju vodi Dunjin čisti glas sve dok dragoj dragi obećaje da je nikad neće udariti, no kad on ipak „uzima trostruke korbače” dolazi do višeglasja koje potencira svu težinu i jezu situacije. Ali ovdje žena nije žrtva koja će se nasilniku vraćati. Odlazi majci, a ako je majka neće primiti nazad, primit će je voda. Voda je u našim tradicijskim pjesmama često tragično mjesto. Ona uzima, odvodi i spašava. Sjetimo se samo pjesama kao što su Mura, Mura ili Sava.

Ono zbog čega je meni ovaj album možda posebno „legao na dušu” jest njegova jednostavnost. Iako se tu moglo mnogo toga nakalemiti, Dunije su sve ove prekrasne pjesme iznijele gotovo isključivo svojim glasovima ističući tako golu istinu naših neimenovanih junakinja ujedno nas vraćajući u vremena kad su se tako priče i prenosile – glasom.

Od svih četrnaest pjesama na albumu otprije mi je bila poznata samo jedna, koju sam davno čula upravo u Nininoj izvedbi uz gitaru. Riječ je o pjesmi Čula jesam koju su Dunije izbacile kao singl nešto prije izlaska samog albuma. Pjesma je odmah dobila i spot nastao pod palicom Doringo Videography. Čula jesam jedna je od meni najdražih tradicijskih pjesama, koja nosi golemu tugu, ali i prkos. U mnogim sam se teškim trenucima sjetila upravo njenih stihova iako, srećom, nikome na svadbu nisam morala nositi „malenoga sina”.

Dugo smo čekali, a nismo ni znali da na to čekamo, na sastav kao što su Dunije. One ne samo što su supergrupa jer su poznate umjetnice koje su svoja znanja i talente sastavile i napravile nešto iznimno, one su prijateljice i žene koje se međusobno vole i poštuju, što se itekako osjeti. Osjeti se da su se te pjesme „kuhale” zajedno s Dunjinim čajem kod nje za stolom i zato „Bilo je sada” nije još samo jedan album.

Iako su Dunja, Nina i Jelena na svojim glasovima iznijele svih ovih četrnaest pjesama, na albumu je radio i naš poznati glazbenik i producent Silvio Bočić. Svi su oni zajedničkim snagama upakirali ovaj dozlaboga tmuran i težak, ali podjednako divan album. Dok su se davne 1995. godine Nick Cave i Kylie Minogue pitali „Where the Wild Roses Grow”, ove 2024. kod nas Dunije se pitaju „Čija je ono ruža”. Univerzalna je ta čovjekova potreba da opjeva i od zaborava sačuva bol.

„Bilo je sada” uskoro slavi mjesec dana (album je izašao 28. listopada), a već mi se zavukao pod kožu. Slušala sam ga danima pješačeći ujutro kroz maglu koja nam je uporno obavijala grad. Te su šetnje vjerojatno oblikovale i recepciju ovih pjesama zbog kojih sam još jednom zahvalna ovoj 2024. godini. Ne preostaje mi još puno riječi, glazba će govoriti sama za sebe, a ja se samo mogu nadati da ćemo uskoro moći slušati Dunije negdje uživo.