BRIDGERTON: Povijesna drama o prekinutom snošaju kao metodi kontracepcije

U svojoj prvoj epizodi „Bridgerton“, nova uspješnica Netflixa, kreće ambiciozno u namjeri da bude povijesna verzija kultne američke teen serije „Gossip Girl“. Proslavljeni glas Kristen Bell ovaj put je zamijenjen onim Julie Andrews kao Lady Whistledown, anonimne autorice ozloglašenog pamfleta koji definira tko je tko na britanskoj aristokratskoj sceni. Kao i u svojoj teen verziji, plemstvo se zabavlja balovima i tračevima, a uništavanje nečijeg ugleda dnevni je ritual. Popkulturnu svježinu osiguravaju glazbeni brojevi pa tako plemstvo pleše na gudačke verzije „thank u, next“ Ariane Grande i „bad guy“ Billie Eilish. Ipak, pompozni aristokratski paket tek je mazanje očiju jer se ubrzo pokazuje da je Bridgerton daleko od svog treš, ali vrlo zabavnog teen uzora i zapravo se radi o plitkom ljubiću o visokom društvu, ne toliko udaljenom od sličnih pokušaja kostimiranih latinoameričkih melodrama koje HRT rado prikazuje radnim danom u podne.

Još jedna verzija “50 Shades of Grey”

Središnju ulogu u ovom prikazu visokog društva imaju Daphne (Phoebe Dynevor), najstarija kći ugledne obitelji Bridgerton u potrazi za proscem i Simon Basset (Regé-Jean Page), knez od Hastingsa koji od prošnje želi biti što dalje. Kako bi oboje ostvarili ciljeve, a istovremeno očuvali ugled, njih dvoje sklapaju pakt u kojem simuliraju ljubavni odnos. Kao što to u takvim pričama obično biva, simulirani odnos prelazi u onaj pravi, a prepreku u ostvarivanju odnosa im predstavlja Simonova traumatična prošlost.

„Bridgerton“ u tim trenucima otkriva što on zapravo jest kad već nije „Gossip Girl“ –  radi se o još jednoj verziji „50 Shades of Grey“, glorifikaciji istraumatiziranog muškarca koji emotivno zlostavlja ženu koju tobože voli sve dok njihova ljubav ipak ne uspije pobijediti sve nedaće koje se vrte oko njegove teške prošlosti. Dvije priče nisu daleko ni po pitanju erotičnosti – jedna od epizoda bi se lako mogla okarakterizirati kao soft-core pornofilm, a cijeli odnos se prenaglašeno vrti oko prekinutog snošaja kao metode kontracepcije.

Srećom, serija „Bridgerton“ ne prati u potpunosti prvu knjigu koja se gotovo isključivo bavi odnosom bračnog para Hastings nego svoje teme širi na cijelo londonsko visoko društvo tijekom jedne sezone u kojoj su djevojke raspoložive potencijalnim proscima. Te priče jesu predvidive, ali dobro razbijaju presladunjavi odnos glavnih likova, pogotovo u slučaju tragične priče Marine Thompson i obitelji Featherington. To, nažalost, nije dovoljno da bi se ovu seriju shvatilo ozbiljno.

Glorifikacija nazadnih muško-ženskih odnosa

Ono što najviše muči u ovoj povijesnoj melodrami je što ona dolazi na Netflixu, streaming servisu koji se vrlo rado prikazuje kao bastion ravnopravnosti i tolerancije. Budimo realni, „Bridgerton“ je glorifikacija povijesnih nazadnih muško-ženskih odnosa i romantiziranje sajamskog reduciranja žena na miraz i sposobnost rađanja. Lako je zavarati se time da je ovo povijesna drama i da su neki elementi jednostavno dio povijesnog konteksta, ali kreativni tim koji stoji iza serije je bez problema u isti taj kontekst mogao ubaciti međurasne odnose i homoseksualnost, a istovremeno proces biranja one s najljepšim crtama lica pretvoriti u romantičan proces. Token feminizam rezerviran je za sestru Eloise koja se u tome svodi na obiteljsku dvorsku ludu umjesto da, u duhu Netflixa, postavlja jasnu osovinu koja bi trebala definirati što u cijeloj priči nije u redu.

Ovako Netflix tu i tamo posipa dijaloge natruhama borbe za ravnopravnost gdje se govori što si žena ne može dopustiti dok muškarac može, ali istovremeno od neravnopravnosti pravi okosnicu romantične priče. Da je tim iza ove serije zaista htio kritizirati britansko kraljevsko društvo, Marina Thompson bi usprkos svemu imala bolju sudbinu, ali tako nešto se sigurno ne bi svidjelo publici koja guta ljubavne romane koji se dijele uz tjednike o slavnima. Naivni gledatelj bi očekivao da jedan tako naglašeno progresivni streaming servis u 2020. može napraviti nešto bolju karakterizaciju od one da su lijepi ljudi dobri, a oni manje lijepi zli. Nažalost, to nije slučaj, a očigledno je da dok god postoji bolji povrat ulaganja na održavanje povijesnih stereotipa, serije kao što je „Bridgerton“ će se nastaviti snimati.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.