Čisteći medvjedići: “Sve što činimo po pitanju ekologije, kad-tad će nam se vratiti”

Klimatske promjene u kombinaciji s ljudskim nemarom daju kobnu formulu čije su posljedice sve uočljivije u našim životima, stoga je potreba za očuvanjem okoliša prijeko potrebna za opstanak svih bića na Zemlji. Mnogi su u vrijeme koronakrize počeli razmišljati o onome što bi mogli učiniti za dobrobit našeg planeta, a jedan od pozitivnih primjera upravo je inicijativa Čisteći medvjedići koju je pokrenula skupina entuzijastičnih građana kako bi ljude potaknuli na čišćenje hrvatskih šuma od smeća te utjecali na podizanje kolektivne svijesti o važnosti njihova očuvanja. S jednim od osnivača, Pericom Štefanom, koji se aktivno bavi i organizacijom koncerata u agenciji Hangtime, razgovarali smo o tome kako je zaživjela sama inicijativa i što od nje možemo očekivati u budućnosti. Naravno, i uz angažman svih nas.

Čisteći medvjedići – svakako vrlo zanimljivo i neobično ime. Otkuda vam ideja za takav naziv?

Prvo smo tijekom lockdowna u krugu obitelji Štefan počeli skupljati smeće u bližoj okolici kuće, u Novoj Kapeli. Onda smo htjeli da i drugi to rade. Morali smo dati neko ime. Da je deskriptivno i simpatično. Pero Kvesić, sam autor Malih letećih medvjedića, otprilike kaže da bi nešto bilo pamtljivo, treba biti 95% poznatog i 5% novog. Upregli smo prijatelje na olujomozgovanje i onda shvatili: odrasli smo na njima. Oni čuvaju šume. Mi još ne letimo, ali zato čistimo. To je otprilike to.

Ti si se prije pandemije bavio organizacijom koncerata i festivala, jedan si od suvlasnika agencije Hangtime. Jesu li Čisteći medvjedići uspjeli popuniti tu ‘rupu’ koja se stvorila? Kako si ti osobno podnio lockdown?

Rekao bih da u dobroj mjeri jesu popunili tu prazninu u redovnom rasporedu. Lagao bih kad bih rekao da mi šume nisu postale draže od često zadimljenih i preglasnih klubova, ali naravno, volio bih i da se vratimo u normalu i krenemo organizirati koncerte. Lockdown sam podnio skroz dobro jer sam mogao više vremena provesti sa svojom obitelji koja mi je ipak najveća životna potpora u svemu što radim i što jesam. Onda mi je počeo faliti i Zagreb. Iskreno rečeno, privatno mi je 2020. bila više nego korektna i donijela mi je puno toga novog i dobrog u životu. Nažalost, za puno mojih bližnjih to nije bilo tako.

Što te je potaknulo na prikupljanje smeća u rodnom kraju?

Tužno je kad vidiš da netko baca smeće nedaleko od svoje kuće. Kasnije se čudi kad obolijeva od raznoraznih bolesti. Ono što mi radimo nije ni po čemu inovativno. Slične inicijative postoje od Japana do Nikaragve. Vidio sam i #trashtagchallenge koji se širio po društvenim mrežama pa sam htio tako nešto isfurati i kod nas. Napokon jedan ‘čelendž’ koji je meni imao smisla, a da ne udaraš glavom u ormar ili se kreveljiš nešto pa eto kao, izazov ispunjen.

Tko sve čini vašu veselu i raspjevanu ekipu?

Dosad je u ovih desetak mjeseci bilo preko 200 ljudi koji su s nama bili bar na jednoj akciji. Imamo veoma širok spektar ljudi, od djece preko studenata do umirovljenika koji nam se sporadično priključuju.

Vidimo da se inicijativi priključuju i djeca. Kako ona doživljavaju važnost prirode? Na koji način klinci najviše vole provoditi vrijeme u prirodi i znaju li da su šume danas vrlo ugrožene zbog ljudskog utjecaja?

Najmlađe dijete koje je bilo s nama bila je tad šestomjesečna Sofia. Roditelji često vole povesti svoju djecu na akcije. Bude im zabavno, ali ipak nakon nekih sat, sat i pol vremena im malo dosadi ili se umore. Uvijek nam je drago vidjeti klince na našim akcijama i da ih roditelji od malih nogu uče važnosti čistog okoliša, provođenja vremena u prirodi, ali istovremeno naglašavamo i sigurnost kao uvjet broj jedan jer nisu svi tereni baš adekvatni za njih.

Kako su ljudi reagirali na vaš angažman?

Reagirali su vrlo pozitivno i s oduševljenjem, pogotovo u početnom periodu, u travnju i svibnju, kad su nas mediji bombardirali stožernim pressicama i u pravilu nekim negativnim vijestima. I danas nas često stižu pohvale i to nam je naravno drago, ali puno bismo više voljeli da nam se pridruže na terenu ili da se sami odluče očistiti neku površinu u svom kraju.

Kakav je odaziv građana na akcije? Pridružuju li vam se više mlađi i stariji naraštaji?

Odaziv je u pravilu vrlo dobar, ali smo generalno još malo suzdržani kad su u pitanju javni pozivi zbog situacije s covidom.

Na kojim sve prostorima u Hrvatskoj djelujete? Kako se građani mogu uključiti u akciju prikupljanja smeća?

Prošli vikend smo premijerno bili u Slavonskom Brodu s ekipom iz inicijative ‘Izađi van’. Idući vikend je u planu Omiš. Čistili smo u Novoj Kapeli gdje je i sve počelo, pa Zagreb, Križevci, Sesvete, Vukovar, Split, Solin, Trogir, Čiovo, Zadar, Imotski. Ljudi nam se mogu javiti u inbox na našim Facebook i Instagram kanalima pa ćemo ih uputiti dalje.

Kako izgleda jedna uobičajena akcija Čistećih medvjedića?

Skupimo se, održimo pozdravne govore i upute za novopridošle, popijemo rakijicu. Čistimo između dva i tri sata. Nakon toga se družimo uz domaće kiflice, kolače, burekčiće, pizzice i pokoje pićence. Sretna i ozarena lica vraćamo se kući. To je otprilike to. Ljubav prema čišćenju velikim dijelom ide kroz želudac. Nekakvih velikih pikanterija nema, osim ponekad ljute rakijice. Mi smo generalno fina čeljad.

Budući da nam je svima nažalost poznato kako se u šumi mogu pronaći svakakvi predmeti koji remete ljepotu krajolika, koju stvar biste izdvojili kao najneobičniju što ste ikada pronašli?

Ivana iz Splita je pronašla lutku na napuhavanje, Suzana je pronašla vibrator. I to sve u tjedan dana. Pronašli smo recimo protutenskovski raketni bacač, popularnu zolju, M-80. Srećom iskorištenu. Volimo se našaliti da su nam najdraže wc školjke. Njih smo našli baš hrpetinu.

Smatraš li da su Hrvati nedovoljno ekološki osviješteni, odnosno manje od ostatka svijeta? Ako da, na koji je način moguće popraviti trenutačno stanje?

Teško je promijeniti neke navike. Moj je djed bacao smeće, moj ćaća je bacao smeće, ha eto, možda ću ja biti prvi koji to neće više raditi jer sad imam redovit odvoz smeća, reciklažna dvorišta, kontejnere itd. Ne očekujemo instant rezultate kad je ekologija u pitanju. Ovo je više evolucija nego revolucija. Sitnim koracima, ali ipak naprijed. Hrvati u svakom slučaju imaju još puno prostora za napredak, dovoljno je baciti pogled na Sloveniju, ili još bolje Austriju. Tamo su neke stvari bile normalne prije 20 ili 30 godina, a kod nas sad tek postaju aktualne.

Smatraš li da je za loše stanje u hrvatskim šumama na neki način zaslužna i država?

Država sigurno može učiniti više. Nadajmo se i da hoće. Previše se sječa događa oko nas. Mi nismo stručnjaci koji mogu sa stopostotnom sigurnošću reći – ovo je drvo trebalo ili nije trebalo biti posječeno. Imamo samo naš osjećaj oko toga i neku zdravorazumsku logiku. Indikativno je da kad zovete stručnjake na procjenu da se oni neće odazvati iako će biti plaćeni za to. Ne žele se zamjeriti. Kako svojim kolegama, tako i institucijama. To je poražavajuće za nas u svakom pogledu.

Kako zamišljaš budućnost Čistećih medvjedića? Misliš li da će u skorije vrijeme nastati više inicijativa poput vaše?

Sigurni smo da hoće. Vrlo često nam se javljaju ljudi i kažu da smo ih ohrabrili da se pokrenu i nešto slično organiziraju u svom kraju. To nam naravno laska, ali nas i veseli. Svaka takva akcija obogaćuje sudionike. Kad si solo u prirodi s vrećicom i čistiš za drugima, učini te skromnijim, poniznijim i uči strpljenju. Prisjetiš se koliko puta je netko čistio za tobom. Kad si s drugima, takva druženja zbližavaju na drugačiji način. Gradimo tkivo zajednice, novih poznanika i prijatelja. Kad znaš da imaš takve požrtvovne ljude u imeniku neki životni problemi postanu lakše rješivi. Znaš da imaš osobu više koja će ti nesebično pomoći. Mnogo puta smo već imali međusobna pomaganja u situacijama koje nemaju veze s čišćenjem prirode, ali nas je to ipak povezalo.

Hoćeš li se vratiti glazbenom i event menadžmentu i organizaciji festivala?

Nadam se da hoću, ali u ovom se trenutku to čini kao neka dosta daleka budućnost. Najgore je što nemamo nikakav datum za koji bismo se mogli uhvatiti pa oko toga graditi priču. Sve drugo je poprilično mučenje. Puno toga se radi samo da bi se radilo, a to baš nema smisla. Nažalost naša industrija će posljednja doći na red.

 Što bi poručio građanima? Zašto je dobro čuvati našu majčicu Zemlju?

Razmišljajmo dugoročno. Sve što činimo sada po pitanju ekologije, vratit će nam se brzo na ovaj ili onaj način. Sami biramo hoće li to biti dobro ili ne. Priključite se Čistećim medvjedićima i/ili pokrenite nešto svoje. Jednom kad vidite sve dobrobiti toga, bit će vam žao što niste započeli i ranije. To vam garantiramo.  Čisto, čisto!

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.