Corey Taylor (Šalata): Zmajski bal
Corey Taylor me najprije dječački raspametio najavom koncerta u Tvornici kulture i premještajem na zagrebačku Šalatu zbog euforije moje generacije, a onda rastužio i preplašio otkazivanjem dijela turneje u strahu da napaćenog titana alt-metala i alt-rocka neću vidjeti. No zmajski bal ipak smo doživjeli, a Corey Taylor ništa ne odrađuje. Gorjelo je iz grla u oba smjera!
Slipknotova fantazmagoričnost i mističnost okupirala je moje misli kao klincu u prvim proživljavanjima glazbe na prijelazu milenija. Zahvaljujući mlađoj sestri, upoznao sam se sa Stone Sourom, ali puno površnije, vidjevši u njima nešto razvodnjeniju i tada mi premirnu verziju maskiranog prethodnika. Srž je ista: Corey Taylor, vokal i tekstopisac oko kojeg moram filtrirati svoje subjektivne potrebe za veličanjem. Kako god, klinac nisam već dugo, a vjerojatno me samo generacija roditelja smatra mladim, no to ne znači da nisam uspostavio kontakt s dvadeset godina mlađim sobom. Kroz jeku Coreyja, titana rocka koji je napokon solo došao u goste.
Nitko se nije žalio
Kao našopan šećerom – a znamo da nikakvom psihoaktivnom supstancom odavno nije zbog borbe s depresijom – koracima je prošarao svaki centimetar pozornice i od sreće pao na dupe (doslovno). “Volim započeti koncert padanjem na jebeno dupe”, a pogotovo pred onim što zove “jednim od najčudnijih prostora gdje su svirali, iako ne i čudnije od klaonice koja je na nastupu još uvijek smrdjela po mesu”. Njegova je publika nakon koncerta sigurno smrdjela po preskupoj pivi od pet eura koju je nemilice prskao u prvoj od onih pretoplih ljetnih noći – i nitko se nije žalio biti vlažan pred Coreyjem.
Da se ne zavaravamo, zagrebački koncert je njegov standardni eklektični turnejski složenac od četiri sastojka: klasika Slipknota, najvećih hitova Stone Soura, tri obrade i pjesama sa svoja dva solo albuma CMFT (no brainer oko kratice za Corey-Mother-Fuckin-Taylor) i CMF2. Nije best of, ali definitivno Taylorova najbolja revija. I to ona zbog kakve bih najradije od ovog izvještaja složio infografiku s petsto strelica, skretanja i ogranaka da ilustriram njegovu slojevitost i mozaičnost. Ali ovo nije traktat, ovo je izvještajno-dnevnički zapis; dokument dijaloga jednog od najboljih rock vokala današnjice kojem oduvijek jedino uz bok stoje Chris Cornell i Eddie Vedder. Što ih čini sličnima osim osjećaja ježenja koji neće zaobići svaku iole osjećajnu osobu? Kompulzivni impuls za progovaranjem o kompleksima, depresiji, PTSP-u, ovisnosti i traumama.
Glas u službi prokazivanja
Suživljavanje pak s njegovim teškim riječima autodijagnoza ili dijagnoze svijeta nikada nije bilo teško pored zastrašujuće zvjerske sposobnosti rastezanja glasnica iz krajnosti growla i urlika u nježna, ali stabilna milovanja duše Weltschmerzom. Glasom dočarava težinu ljudske patnje, frustracije i boli bez suviše poetiziranja samog stanja riječima. Njegov glas u službi je prokazivanja destabilizirajućih unutarnjih stanja: frustracije, gnjeva, bespomoćnosti, paralize i razornosti traume.
Vjerovanje publike ima zbog svog i dalje neoštećenog instrumenta, što me najviše i čudi nakon 25 godina nemilog zlostavljanja tog grla koje i dalje ima gotovo onu istu kontrolu i elastičnost kao na eponimnom prvijencu Slipknota. Vokalni raspon od šest oktava od C1 do C#7. Kao svoje stilske figure kao furija je upogonio vriske, jecaje i baritone u pjevu, a u nepatvorenoj komunikaciji s publikom nadoknadio sve one neizrečene psovke u fazi Slipknota. Mislim da je doista bio uzbuđen biti pred Zagrebom prvi put na solo koncertu i prvi put nakon recesijski mračnog nastupa sa Slipknotom u Maloj dvorani Doma sportova 2009.
I shvaćam usred najvećeg klasika na zagrebačkoj setlisti, naravno Dualityja, da je Corey ispunjenje vlastita mračnog proročanstva zlogukim stihom „you cannot kill what you create“, što potvrđuje hrabrim pričanjem o svojim psihoemotivnim poligonima, antijunačkim bitkama sa zlodusima ranih trauma. A neminovno je i žrtva vlastitoga djela. Barem jedna od isprepletenih njegove ličnosti u vječnoj dihotomiji krhkog titana slomila ga je zbog karijernih pritisaka; tereta eksponiranosti i cikličke javne aktivnosti. Posljednji put s prvim danima ove godine kada je otkazao sjevernoamerički dio upravo ove turneje, a ja sam se do proljeća uz širinu razumijevanja pribojavao da će nas zaobići.
Kao pedesetogodišnjak sada pred zagrebačkom – i općom – publikom adresira svoje demone, ali nakon otkazivanja američkoga dijela turneje i barem prividnog iscjeljenja ova vokalna zvjerčina se kaje što su ga duševne bolesti činile i nezahvalnim. „Predugo sam širio samo negativu u svijet zbog svoga ega, zbog osjećaja privilegiranosti. Uzimao sam vas zdravo za gotovo, ovu gospodu [bend, op.a.], ljubav svog života. Ali sada sam jebeno zahvalan i dat ću sve od sebe da odsad širim pozitivnu energiju“. Na tragu toga dobivamo i komični trenutak kojeg smo svi želi doživjeti: zborno recitiranje naslovne pjesmice „Spužva Boba Skockanog“, klasičnog centralnog dijela njegovih nastupa.
Preusmjeravanje boli nanošenjem druge
Utopljen u entuzijastičnoj generacijskoj gomili obučenoj uglavnom u crno kao našem (supkulturnom) modnom kodu, u setlisti za koju priželjkujem da je barem za trećinu duža, shvaćam njegov osobni i autorski modus operandi. Preusmjeravanje boli nanošenjem druge, tematska je opsesija njegovog tekstopisanja, neovisno o formaciji kojom se na pozornici predstavlja, pa ona rezonira kroz vrijeme i metafore od Dualityja fantazmagoričnog i gnjevnog Slipknota, preko melodioznijeg i nešto smirenijeg Stone Soura, do prošlogodišnjeg drugog solo albuma CMF2 koja je od Stone Soura nedvojbeno agresivnija i stihovima nasilnija. Čak i kada europsku publiku časti s „From Can to Can’t“, suradničkom pjesmom sa Scottom Reederom, Rickom Nielsen i Daveom Grohlom snimljenom za rockumentarac Sound City.
Corey je onaj medij koji daje riječi i značenje za apstraktne, često nejasne i neartikulirane emocije u čovjeku, a očito nitko nije lišen takvih teških osjećanja, dok svojim glasom daje vjerodostojnost: boju, konturu, teksturu i oblik. Bez potiskivanja kakvo nas mačističko društvo traži.
Profesionalac s četvrt stoljeća karijere ima standardnu, ali dramaturški testiranu setlistu kombiniranu od pjesama svih razdoblja karijere i premda ne odstupa od nje na aktualnoj europskoj turneji, od Coreyja Taylora nećemo dobiti odrađivanje koncerata. Iako javno iznosi osobne pozadine duševnih problema stavljenih u stihove od Slipknota, Stone Soura i vlastitih albuma, na pozornici je uz svoj četveročlani bend monstruozno naelektrizirani showman i vokalist prema kojem ne treba skrivati strahopoštovanje. Od prvog od dva najiščekivanija koncerta ove godine – drugi je Queens of the Stone Age za mjesec dana na istoj lokaciji – sva moja (mladenačka) očekivanja su ispunjena.
