Đorđe Simić: „Ne vjerujem da je pjesništvo elitistički čin”

Pjesnici su čuđenje u svijetu, zapisao je A. B. Šimić u zbirci „Preobraženja”. Oni osjećaju drhtaje u sebi i oko sebe, promatraju ih iz šire perspektive i ne dopuštaju im da prođu neopaženo. Proživljena emocionalna stanja nesebično izlijevaju na papir otkrivajući nam svoju nutrinu u naturalističkom svjetlu. Jedni su od rijetkih koji se ne plaše vlastitih emocija te su spremni oblikovati ih, igrati se njihovom materijom, a zatim se suočiti s pohvalama i kritikama onih koji se poistovjećuju s njima, kao i onih koji ih uzimaju zdravo za gotovo.

Ovo sam ljeto dvaput pročitao intimnu zbirku pjesama „Bili smo dobri momci”, čiji je autor Đorđe Simić, sve poznatiji pjesnik iz Srbije. Mom odnedavno najdražem pjesniku to je već druga zbirka, a njegovi „prenemuževni” stihovi obilaze čitatelje čak i izvan Srbije.

Prevedeni su na makedonski, engleski i španjolski jezik. Premda nisu na policama hrvatskih knjižara, možete ih pronaći u zbornicima, časopisima i na raznim portalima koji se bave temama iz područja umjetnosti.

Đorđe je i sam urednik jednog od zbornika, gdje možete čitati ljubavnu poeziju mnogih autora iz čitave regije. Uz to je umjetnik za kojeg se može reći da svojim stvaralaštvom utječe na stvaranje tolerantnijeg i civiliziranijeg društva. No, da ne bih otkrio previše – u nastavku slijedi razgovor kroz koji ćete bar djelomično upoznati pjesnika i shvatiti da je njegova poezija uistinu odraz neiskvarene i hrabre osobnosti.

Studirao si na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu. Što te privuklo umjetničkom području i je li studij ispunio tvoja očekivanja?

Umetnost je od detinjstva deo mog života, a kada je reč o studiranju, slobodno mogu reći da je moja neostvarena želja ostala Akademija umetnosti u Novom Sadu. Nažalost, nakon što sam polomio desnu šaku na jednom košarkaškom treningu, morao sam da odustanem od crtanja i tad sam već počeo da tražim alternativu. Umetnička produkcija je veoma izazovna i dinamična oblast i pružila mi je ogroman prostor za usavršavanje i sticanje drugih veština izvan tog okvira. Ako imate sreće, možda i uspete živeti samo od toga.

U okviru dramskog studija „Znakovi” radio si na dramskim tekstovima koji su nagrađeni na Festivalu pozorišnih igara dece i mladih Beograda. Po čemu pamtiš to iskustvo i planiraš li nastaviti s radom na dramama?

Pored toga što sam tekstove za komade pisao sa svojim prijateljem, rediteljem Jasminom Cvišićem koji vodi dramski studio „Znakovi”, imao sam priliku i da budem deo proba te priprema za takmičenja i festivale, a to su definitivno neka od najlepših iskustava do sad. Ma koliko bio zahtevan i na momente iscrpljujuć, rad s decom je uvek zabavan. Mi odrasli često zaboravimo da, kao što oni uče od nas, mnogo toga možemo i mi da naučimo od njih.

Što se tiče daljnjeg rada na dramskim tekstovima, voleo bih da u nekom trenutku ponovo pišem, ali da ovog puta to bude za nešto stariju publiku te da tada predstavim neke od problema i izazova o kojima sam pisao u svojoj novoj zbirci.

Javnosti si poznatiji kao pjesnik koji je u protekle dvije godine s čak dvjema zbirkama osvježio pjesničku scenu. Kako se rodila ljubav prema pjesništvu i kada si zapisao svoje prve stihove?

Ljubav prema poeziji rodila se tokom jednog letnjeg raspusta koji sam provodio u vikendici na selu, gde sam pronašao punu kutiju knjiga koje je čuvala moja baka. Tada sam se prvi put ozbiljnije upoznao s imenima kao što Branko Miljković, Florika Štefan, Vesna Parun i Vito Marković. Neke od tih knjiga čuvam i dan danas na svojim policama, a verujem da sam u tom periodu, početkom srednje škole, počeo i da zapisujem svoje prve stihove.

Kako bi opisao svoj pjesnički izraz i kojih se načela držiš prilikom pisanja?

Mislim da je nezahvalno definisati svoj pesnički izraz. Postoji dosta mistifikacije oko pisanja poezije i bez obzira na to što neki autori i dalje pokušavaju to da predstave kao elitistički čin, ja u to ne verujem. Jedino načelo kojeg se držim je istina, a za mene su dobri pesnici i pesnikinje upravo oni čijim stihovima nastavljam da verujem.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zbornik ljubavne poezije (@bludnistih)

U tvojim su pjesmama uvijek prisutne snažne emocije poput ljubavi, a često se referiraš na tuđa mišljenja i očekivanja, netoleranciju te odnos slobode i zatočeništva. Zapravo, sve pjesme proizlaze iz tvog emocionalnog stanja i životnog iskustva. Je li prosipanje emocija na papir djelotvorna tehnika za očuvanje mentalnog i duševnog zdravlja?

Svet bi bio mnogo lepše mesto kada bi ljudi znali da na pravi način iskazuju svoje emocije i da se bave istima. Odrastamo u kulturi gde nas se od malih nogu uči da suzbijemo osećanja i cenzurišemo svoju prirodu jer je pokazivati emocije na Balkanu odlika slabosti, naročito kada su muškarci u pitanju. Mene pisanje oslobađa, a ujedno mi pruža mogućnost da se suočavam sa samim sobom i to je vid terapije koji je konstanta u mom životu poslednjih deset godina.

U nazivu prve objavljene zbirke „Pitomi vulkan” nalazi se upečatljiv oksimoron. Za što je vulkan metafora i na koji način može biti pitom?

Vulkan je moja nutrina. Kada se desi taj proces samospoznaje u kom shvatimo da se razlikujemo od većinskog društva, posebno u mladosti, pitomost je oklop koji oblačimo da se zaštitimo i prikrijemo sve te strahove i nemire koji ključaju i pokušavaju da se izliju iz nas. Kasnije shvatamo da je erupcija neminovna.

U zbirci „Bili smo dobri momci” otvoreno pišeš o svojoj intimi i odnosima s bližnjima koji te više ne smatraju „dobrim momkom”. Kako si skupio hrabrost za objavljivanje toliko transparentne zbirke i čime si se vodio prilikom njezina stvaranja?

Zbirka „Bili smo dobri momci” je knjiga kakvu sam ja priželjkivao da imam kao čitalac. Meni bi neizmerno značilo da sam imao priliku da čitam stihove koji se tiču seksualnosti u periodu kada sam ja bojažljivo istraživao svoju. U našoj zemlji premalo je knjiga koje se bave kvir tematikom, a našoj zajednici, posebno mladima, neophodno je pružiti primere i dobrog i lošeg. Mnogi odrastaju u sredinama gde gotovo da ne mogu ni da zamisle da je u Srbiji moguće živeti i van četiri zida u koje nas društvo uporno tera. Želja da pružim takvu knjigu bila je jača od svakog straha, a olakšavajuća okolnost je da sam neko ‘ko ima i ogromnu podršku od meni bitnih ljudi.

Tko će se najlakše pronaći u „Pitomom vulkanu”, a kome su namijenjeni „Dobri momci”?

Zbirka „Pitomi vulkan” nastala je pre deset godina kao vrsta dnevnika i pratila je tok jedne ljubavne priče. Ona odražava period mog života u kom sam na sveden i suptilan način pisao o svojoj seksualnosti, ostavljajući prostora da čitaoci to tumače na svoj način.

Nova zbirka, „Bili smo dobri momci”, je sva ta „lava” koja je godinama ključala u meni i ona govori o svim aspektima spoznaje sebe i društva danas. Ona je prelomna tačka u mom životu jer slavi hrabrost svih nas koji odbijamo da živimo u senkama, već biramo da šetamo sunčanom stranom ulice jer to zaslužujemo i tu je da nas podseti da smo i dalje „dobri” momci i devojke, iako se često osećamo kao manje vredni članovi društva.

Glavni si i odgovorni urednik elektronskog zbornika „Bludni stih” na kojemu se svakoga mjeseca objavljuje izbor regionalne ljubavne poezije. Kada je riječ o takvoj poeziji, koje kriterije po tebi pjesme moraju zadovoljiti da bi bile dijelom zbornika?

Ljubavna poezija se često omalovažava i stigmatizira kao patetična, a naša želja je bila da pružimo čitaocima raznolikost stila i motiva kojima se može pisati o ljubavi. Portal „Bludni stih” pored mene čine i Jovana Račić, Valentina Bakti, Marko Đorđević i Stojan Bešir, kao i brojni gosti urednici. Već se dve godine trudimo da budemo još jedna platforma za mlade, ali i afirmisane pesnikinje i pesnike iz čitavog regiona. Ne postoje posebni kriterijumi. Zbornik uređuje više urednika i na taj se način trudimo da prikažemo heterogenost pesničke scene, a redovno pozivamo sve koji pišu da nam šalju svoje pesme.

Zanimljiv je i naziv zbornika. Zašto baš „Bludni stih”?

Naziv zbornika nastao je sasvim slučajno, kao igra reči. U trenutku kad se rodila ideja za taj projekat, pogled mi je zastao na romanu „Bludni sin” (Bukowski), koji se nalazi na jednoj polici. Sad mi malo zvuči smešno i banalno ova priča, ali tad me je nasmejalo i taj naziv mi se i dalje sviđa.

Tvoj životni stil i izbore nije pratilo odobravanje najbližih, no ipak si ostao dosljedan sebi i postigao zapažen uspjeh. Kako je biti u tvojoj koži i k tome pisati intimnu poeziju?

U mojoj koži je izuzetno udobno, iako je retko kome skrojena po meri. Ja sam se godinama učio kako da je zavolim. To što pisanjem poezije delim deo svoje intime doprinosi da se osećam još slobodnije u njoj. Nedostatak podrške je uglavnom bio od strane muškog, izrazito patrijarhalnog dela rodbine koji je decenijama, ako ne i vekovima, zatrovan načelima kojih se ja stidim i gnušam. S druge strane, imam tu sreću da su moji najbliži prijatelji i porodica bili bezuslovna podrška. Što se tiče toga da li sam postigao zapažen uspeh, rekao bih da je to diskutabilno, ali ono što je meni bitno i što smatram uspehom jesu pristigle poruke i komentari od onih koji su se pronašli u stihovima i rekli da su dugo priželjkivali takvu knjigu.

Vjerujem da mnogi čitatelji u tvojim pjesmama mogu pronaći podršku i prepoznati se. Kakva ti djela voliš i koje autore rado čitaš ili su ti uzor?

Uzor su mi svi koji pišu i koji i dalje veruju da poezija može da menja svest, da bude vid protesta i pobune, da bude svedok trenutka u kom živimo i u kom nastaje. Iz tog razloga, kao što sam već rekao, odbijam da budem deo elitističkog koncepta koji književnost postavlja na pijedestal.

Kad je reč o najdražim autorima, uvek mi je teško da odgovorim na to pitanje, a da nekog ne izostavim. Ovog puta neka moja preporuka bude jedan od poslednjih naslova koje sam čitao i koji me je rasplakao, a to je sjajan roman Magdalene Blažević – „U kasno ljeto”. Osim toga, sve pozivam da posete portal „Bludni stih“ i čitaju naše zbornike kako bi otkrili i neka nova imena vredna pažnje.

Jesi li već počeo razmišljati o sljedećoj zbirci?

S obzirom na to da su „momci” ugledali svetlo dana pre tri meseca, trenutno sam preokupiran njima i pratim njihova kretanja, susrete, utiske. Uživam u tome i trudim se da ih lagano puštam da vode neki svoj život izvan mene. Ne žurim s radom na novom rukopisu, ali konstantno nešto čitam i pišem.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.