“Opera Industriale” (Otvorenje EPK Rijeka 2020): Spektakl samo na ekranu?
Od protekle subote, 1. veljače, kada je Rijeka službeno preuzela titulu Europske prijestolnice kulture, koju će nositi tijekom 2020. godine, lukom različitosti vlada gotovo novogodišnja atmosfera. U novinama i na portalima priča se samo o jednom, na svim je kavama prvo pitanje: “I? Kako je tebi bilo?”, a svim je raspravama jedno zajedničko – svatko o otvorenju EPK ima mišljenje.
Opera Industriale pod kišobranima
Budući da je tog najveselijeg dana u kulturnoj godini grad obilovao raznolikim sadržajem, kojeg jedna osoba ni da se klonira ne bi mogla temeljito popratiti, osvrnut ću se samo na središnji dio programa, “Operu Industriale”.
„Operu Industriale“, spektakl otvorenja izvođen diljem grada, u režiji Dalibora Matanića, a prema glazbenom predlošku riječkog umjetničkog dvojca, Josipa Maršić́a i Zorana Medveda i u orkestraciji Frana Đurovića, činilo je više od stotinu izvođača. Neki od njih su DB Indoš – Kuća ekstremnog glazbenog kazališta, Rumorista, finski Muški zbor “Huutajat”, gudači i puhači iz orkestra HNK Ivana pl. Zajca, učenice Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, Mješoviti pjevački zbor Jeka Primorja, Radnički orkestar brusilica, varilaca i iskri, 20 riječkih gitarista i 10 riječkih bubnjara, plesači i plesačice iz riječke skupine Flame i Škole suvremenog plesa Ane Maletić te tradicionalni riječki zvončari, a narator je bio Zoran Prodanović Prlja iz Leta 3.
S Gata Karoline Riječke, Rive Boduli i Adamićevog gata, te još nekoliko pozicija koje sam promijenila tijekom večeri, od nekoliko stotina izvođača, uočila sam i doživjela njih desetak. Bez obzira na velike ekrane postavljene na brojnim lokacijama, zbog iznimne gužve, kišobrana (program je pratila neumorna i sveprisutna riječka kiša) i raspršenosti sadržaja, osjećala sam se pogubljeno u mnoštvu podražaja koji su dolazili sa svih strana. U publici se osjetila zbunjenost, posebice prije početka kada su okupljeni gledatelji uspoređivali službene EPK tiskane materijale na kojima su pisala različita vremena početka Opere Industriale (oprostivi tipfeler?). Na polovici izvedbe, dodatnu su frustraciju izazvali tehnički problemi zbog kojih otprilike 5 minuta (koje smo svi osjećali kao pola sata) nismo čuli program.
Ipak nije sve teklo glatko?
Uz prazan hod i nedostatak potpunog doživljaja (primjerice vidite na velikom ekranu strastveno bubnjanje koje ne znate gdje se odvija, a gotovo ga ni ne čujete u cjelokupnoj zvučnoj slici), svi smo odahnuli u posljednjih desetak minuta programa, kada se na pozornicu na De Francheskijevu gatu uspelo dvadesetak gitarista koji su se ujedinili s ostalim izvođačima i spektakularno izveli “Bella ciao”, najuspjeliji dio “Opere Industriale”.
Osjećaj s kojim sam ispratila ovaj središnji dio programa otvorenja EPK jest – nedorečenost. Još tijekom izvedbe sam pomislila da bi ovaj program, smješten na kakvu kazališnu pozornicu ili pak filmsko platno, strukturiran i pregledan, imao više smisla, dapače, da bih tada u njemu uživala. I nisam bila u krivu – već idućeg dana pogledala sam snimku onoga što su gledatelji ispred malih ekrana imali priliku vidjeti prateći otvorenje. Spektakl!
Kamera dodaje 10 kila šarma i genijalnosti
Vrtlog brodova u riječkoj luci, te plesači na balkonima zgrada, te bubnjari na krovu, toliko elemenata koje nisam vidjela! Odjednom je ideja “Opere Industriale”, bez obzira na svoju hermetičnost i konceptualnost (upitno primjerenu javnom događaju ovih razmjera), počela imati smisla. Na ekranu je to zaista postao presjek povijesti Rijeke isprekidan glazbenim brojevima koji oslikavaju tradiciju bunta, avangarde i alternative.
Ipak, pitam se što će iza ovog otvorenja ostati. Često se govorilo i upozoravalo da je otvorenje EPK ključno za doživljaj cjelokupne godine, a iza ovog otvorenja ostala je nedvojbeno podijeljena javnost. Možda to valja samo pripisati standardnom hrvatskom mentalitetu i nezaobilaznim podjelama u ili protivnike ili entuzijaste po difoltu te nastaviti tražiti sredinu i kritički prosuditi što će EPK donijeti, što će iza 2020. ostati, a što nestati.
Rijeka ponovno živi
Zaključno, nakon mnogo promišljanja, ipak bih cjelokupni događaj pozitivno ocijenila – ne zbog, već usprkos iskustvu “Opere Industriale”. Najveći uspjeh otvorenja jest energija koja je gradom zavladala. Oživljeni su gradski prostori u kojima nismo navikli gledati umjetničke programe (poput riječke ribarnice), ponovno otvoreni neki (pre)dugo Riječanima zatvoreni kulturni prostori (poput Opere i Teatra Fenice), a u zabavnom programu kroz cijeli dan mogli su (i jesu) uživati svi – od roditelja, baka i djedova, djece, mladih… U otvorenju je tako sudjelovala cijela Rijeka, a glavna je pozornica bio sam grad.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
