EUPHORIA (2. sezona): Estetika ružnoga ili samo estetika?
„Euphoria” je vrlo popularna serija HBO-a o tinejdžerima napravljena za odraslu publiku. Naglašavam „odraslu” jer je druga sezona, što se tiče radnje i faktora šoka nešto kao i prva, ali na speedu. Dilanje, borba s ovisnošću, procurene privatne snimke i ostale (ne)zgode američkih srednjoškolaca izgleda nisu bile dovoljno šokantne pa je u novoj sezoni redatelj i scenarist Sam Levinson odlučio pojačati tempo i ubaciti još pokoju scenu brutalnog nasilja i krupnog plana Sydney Sweeney u toplesu.
Nova sezona može se pohvaliti vrhunskom kamerom i scenama snimljenim na analognom filmu tako da čak i one najgnjusnije izgledaju prekrasno, okupano ljubičastom svjetlošću, šljokicama i provučeno kroz Instagram filter.
Kad smo već kod Instagrama, neki dan sam provirila u par reelova i Svemoćni Algoritam mi je, osim mačaka koje leže na kauču uz glazbenu pozadinu „I’m not doin’ shit today,” i „Paris on a budget” videa sređenih žena koje ležerno ispijaju cappuccino u crnoj beretki ispred Café de Flore, ponudio pregršt klipova na temu „Euphorije”. Modne kombinacije po uzoru na Maddie, šareni tuš na očima à la Jules i ostali klipovi uz Labirinthov prepoznatljivi soundtrack preplavile su i YouTube, dok se Redditovim podforumima šire memeovi uplakane Cassie i našikane Rue. Krajem godine izlazi i kolekcija „Euphoria” šminke, potvrđena je i 3. sezona, a Zendaya zasigurno oslabađa još mjesta na polici gdje drži Emmyjev kipić. Ukratko, serija ima ogroman broj pregleda među publikom za koju je namijenjena, kao i među mlađima koji se prepoznaju u likovima, ili bar u nekoj blažoj verziji njihovih srednjoškolskih iskustava.
Likovi
U prvoj sezoni su se, po modelu kultne britanske teen serije „Skins” epizode manje-više fokusirale na jednom liku, no u drugoj dolazi do narativnog raslojavanja, osjetnijeg brisanja granica između stvarnosti i fikcije te se općenito stječe dojam da estetika postaje bitnija od same radnje. Srećom, uz vrhunsku glumu cjelokupne postave, karakterizacija likova je forte ove serije. To jest, karakterizacija nekih likova, no o tome malo kasnije. Levinsonu se može zamjeriti mnogo toga, no minuciozno seciranje psihe protagonista i njihovo vješto prikazivanje kroz doslovno svaki aspekt tinejdžerskog života, nije na tom popisu.
Imajući to na umu, ‘ajmo po redu prokomentirati u kakvom se stanju trenutno nalaze likovi pred sam kraj druge sezone (spoiler alert: svi su loše).
Cassie
Nastavljajući putem kojim je krenula u prvoj sezoni, Cassie se u svakoj epizodi sve više približava kompletnom živčanom slomu. Njena pozadinska priča o ocu ovisniku koji je napustio obitelj, I’m-not-a-regular-mom-I’m-a-cool-mom majci koja u svakoj sceni drži čašu vina i klizačkoj karijeri propaloj zbog nedostatka novca pripremila nas je na sve što je kasnije uslijedilo. Kombinacija niskog samopouzdanja, svijesti da je muškarci promatraju isključivo kao objekt, nedostatka pozitivnog uzora u obitelji i daddy issues sindroma dovodi do toga da se nakon ambicioznog i emocionalno nedostupnog McKaya zaljubljuje u Natea, bivšeg dečka svoje najbolje prijateljice, koji je ujedno agresivni sociopat.
Sydney Sweeney fenomenalno glumi razvitak opsesije Nateom, ispade zbog njegovog ignoriranja te tjeskobu i strah koje osjeća, svjesna da Maddie može saznati za njihovu vezu u bilo kojem trenutku. Doduše, smatram da su određene eksplicitne scene nje i Natea mogle biti izvedene suptilnije budući da većina njih prikazuje golotinju golotinje radi. No, kao što smo već utvrdili, suptilnost nikad nije bila jača strana „Euphorije” .
Jules
Misterioznu i eteričnu Jules fenomenalno i iznimno uvjerljivo igra Hunter Schaffer u svom glumačkom debiju. U prvoj sezoni, Jules je jedan od glavnih likova, čiji dolazak u grad i upoznavanje s Rue te rendez-vous s Calom, Nateovim ocem, dovodi do krucijalnog zapleta u priči. Pratimo njenu traumatičnu prošlost, pratimo i njeno zaljubljivanje u Rue, gorku spoznaju da to hoće li se Rue ponovo početi drogirati ovisi o njoj te na kraju i njihov prekid. No, osim interakcija s Rue, pratimo i fabularnu liniju s Nateom, njihovo dopisivanje, sreću koje ono izaziva te otkrivamo Julesinu neutaživu želju da bude voljena. Bez obzira od koga.
U novoj sezoni, Jules je prisutna, no tek posredno. I dalje je katalizator radnje, no osim toga, scene u kojima je prisutna sada služe samo za potrebe shvaćanja stanja u kojem se Rue nalazi. Jules je, de facto, postala ne samo sporedni, nego zbog sebičnog ponašanja i veze s Elliottom, gotovo pa i omražen lik.
Kat
Po kuloarima se priča (ovo „kuloarima” sam napisala jer zvuči više ozbiljno nego „po Redditu”) da je Barbie Ferriera koja glumi Kat u svađi s Levinsonom jer je htio da u drugoj sezoni Kat ima poremećaj prehrane. Budući da je Barbie smatrala da to nije primjereno njenom liku, ni body positivity pokretu za koji se zalaže, taj dio je izrezan iz scenarija, a samim time i većina scena na kojima se Kat prikazuje. Inače moćan lik čije samopouzdanje pratimo kako se razvija od lažnog do snažnog, u ovoj sezoni gledamo rijetko i u nevjerici.
Za pohvalu je scena u kojoj ima viziju influencera (kao onih gore spomenutih besprijekorno obučenih žena u Parizu sa savršenim frizurama, beretkom i baguetteom koji nonšalantno drže ispod ruke) koje je tjeraju da se prihvati onakvom kakva jest. One problematiziraju lažnu pozitivnost društvenih mreža te imaju svoju svrhu, dok su scene s dečkom kojeg više ne voli, Ethanom jednostavno neuvjerljive i … čudne.
Rue
Zendaya je u ovoj ulozi jednostavno fantastična. Raspon emocija koje doživi nakon što shvati da svi u obitelji znaju da je ponovo posrnula prikazan je brutalno iskreno i sirovo. U ovom liku Levinson je utkao svoje iskustvo maloljetnog ovisnika te ne čudi da ga je uspio prikazati tako zorno. Ono što je možda najinteresantnije od svega jest kako unatoč svim lošim odlukama i boli koju je nanijela svojoj sestri i majci, Rue, za razliku od drugih, ostaje lik za kojeg gledatelji svesrdno navijaju.
U petoj epizodi posvećenoj gotovo isključivo njoj, vidimo bijes, tugu, tjeskobu i psihofizički raspad Rue, koja u stanju apstinencijske krize bježi od kuće, ruši odnose sa svim ljudima koje voli i stvara kaos gdje god se pojavi. Ovom epizodom ušutkani su svi oni koji su smatrali da serija glorificira zlouporabu droga, a Zendaya se još jednom pokazala kao vrhunska mlada glumica.
Maddie
Maddie, koju (opet) sjajno glumi Alexa Demie klasični je arhetip američke „mean girl” ilitiga Regina George generacije Z. Ono što njen lik ipak čini ljudskim i izaziva empatiju jest svijest da se ispod tvrdog oklopa sačinjenog od naizgled nepokolebljivog stava, izazovnog oblačenja i jezika bez filtera nalazi djevojčica koju je strah. Boji se osrednjeg braka svojih roditelja te se bježeći od njihove indiferentnosti jednog prema drugome zaljubljuje u Natea koji s druge strane ima… svojih problema, najblaže rečeno. Maddie i Nate u svom toksičnom odnosu povrjeđuju jedno drugo i u tome uživaju sve do određene granice kad Nate postaje agresivan, a Maddie shvaća da je vrag odnio šalu.
U šestoj epizodi nove sezone, Maddie je ponovo i bully i žrtva. S jedne se strane planira osvetiti Cassie za izdaju, s druge trpi Nateove prijetnje kako bi mu predala disk koji inkriminira njegovog oca i Jules. Možda sam u krivu, no sumnjam da je Queen M predala jedinu kopiju diska. U svakom slučaju, Cassie i Nate uskoro čeka osveta, koju može nadmašiti samo odmazda Lexine predstave…
Fezco
Angus Cloud još je jedan debitant kojeg su casting agenti pronašli dok je radio u restoranu brze hrane u Brooklynu te koji je oduševio publiku svojim nenametljivim, a sjajnim prikazom Fezca, tinejdžera dilera koji je, u svojoj suštini, zapravo skroz dobar tip. Na početku sezone dobivamo uvid u njegovo odrastanje u sekvenci koje se ne bi posramio ni Tarantino. Saznajemo da je svoj „obrt” naslijedio od bake koja je u mladosti bila gangsterica, a sad je u vegetativnom stanju te Fez o njoj brine.
Njegova nježnija strana također je prikazana kroz simpatiju koju razvija prema Lexi (Maude Apatow) koja živi u sjeni svoje sestre Cassie te polako skuplja hrabrost iznijeti sve svoje frustracije u školskoj predstavi napisanoj o svima njima. Scene njih dvoje kontrast su nasilnim i teškim scenama koje su dosad uključivale Feza, zbog čega si prosječan gledatelj (čitaj: ja) ne može pomoći a da ne navija za njih dvoje, no poznavajući „Euphoriju”, bojim se da ova priča neće imati sretan završetak.
Cal i Nate:
Otac i sin kao preslika jedan drugog prikazuju posljedice Calovog prigušenog odrastanja, transgeneracijskog nasilja i krhkosti slike prosječne, „normalne” američke obitelji. U prvoj sezoni gledali smo Nateovo (Jacob Elordi) djetinjstvo i adolescenciju u kojoj mu je otac prikazan kao savršeni negativac. U drugoj otkrivamo tko je Cal (Eric Dane), zbog čega je došlo do toga da vodi dvostruki život te gledamo kako jednim potezom uništava temelje svoje obitelji. I to pijan i spuštenih hlača jer, kako smo već zaključili, suptilnost smo ostavili za, recimo, „One Tree Hill”.
Autor
Druga sezone „Euphorije”, što se likova i njihovih isprepletenih priča tiče, slabija je od prve. Uvođenje ljubavnih trokuta tamo gdje im nije mjesto i zapostavljanje likova čiji sam rast pratila sa zanimanjem dovodi me do zaključka da Levinson nije imao pojma što bi s nekima od njih pa je eto, ubacio neke klišeje iz teen serija, nadajući se da gledatelj zaslijepljen lijepom refleksijom sunca na kameri i zaglušen odličnom glazbenom podlogom, to neće primijetiti ili bar neće zamjeriti.
E pa dragi Same, u nekom ludom slučaju da u slobodno vrijeme čitaš hrvatske portale za nezavisnu kulturu, lijepo bih te molila da u trećoj sezoni, umjesto da s Alexom Demie pola sata raspravljaš o obliku tuša na njenim vjeđama (da, to se dogodilo), probaš malo razmisliti i o drugim bitnim stvarima. Recimo, o tome ima li smisla cijelu prvu sezonu oblikovati konkretan i kompleksan lik osobe koji se razvija, živi i raste, da bi je u drugoj sezoni sveo na to da se pojavi tu i tamo, i kad se uopće pojavi ili: a) uzdiše jer joj se više ne sviđa dečko; b) na nju nasrne Khal Drogo za siromašne koji je muževniji od njenog dečka; c) prekida s dečkom pod izlikom da ima neizlječivu bolest. Unaprijed hvala.
Zaključak
No, da ne završim ovaj tekst s negativnim prizvukom (eto, izgleda da sam naučila lekciju o pozitivnosti u životu od onih fensi žena koje veselo điravaju po Parizu!); „Euphoria” je mnogo toga, ali sigurno nije dosadna. Kamera, osvjetljenje, kostimi i glazba čine je jednim od najljepših audio-vizualnih iskustava koje se trenutno može doživjeti na malim ekranima. Gluma je također vanserijska. Ispreplitanje scena iz sadašnjosti i prošlosti, stvarnosti i fikcije čine seriju snažnom i autentičnom, pogotovo uzevši u obzir da je ispričana iz perspektive Rue, nepouzdane pripovjedačice.
Rue i ostali likovi tinejdžeri su koji sve proživljavaju iznimno emotivno i melodramatično te su priče njihovih života ispričane upravo tako, žestoko i ekspresivno. Doduše, možda je to samo opravdanje za sve one koji smatraju da serija pada na style over substance testu zbog pretjerivanja u scenariju i estetske nakićenosti. Možda. Možda samo predstavlja novi val teen serija za Instagram generaciju koja traži da im glavni likovi imaju savršeno izvučen tuš i plaču šljokičaste suze. Bilo kako bilo, definitivno je vrijedna gledanja.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.