„Everything Everywhere All at Once” (2022): Multiverzumski film koji smo zaslužili

Nimalo me ne iznenađuje moment u kojem se, zahvaljujući razvoju tehnologije, tema multiverzuma počela sve češće povlačiti po filmskim kompendijima. Marvelov filmski univerzum okušao u vjerojatno najminucioznijem istraživanju ove tematike, no kad već pričamo o multiverzumima, nikako ne smijemo izostaviti naslov „Everything Everywhere All at Once”, ali do toga ću doći.

Marvelov uvod u multiverzume

Serija „Loki” (2021) i film „Spider-Man: Put bez povratka” (2021) načeli su priču o multiverzumu, a dodatno ju je elaborirao najaktualniji film redatelja Sama Raimija, „Doktor Strange u Multiverzumu Ludila” (2022). „Doktor Strange” opravdao je vrlo visoka očekivanja što se tiče samog istraživanja paralelnih dimenzija, no na kraju je ostavio gorko razočaranje gledatelja zbog nedostatka kreativnosti i nedovoljnog putovanja kroz multiverzum, koji sam po sebi ostavlja beskonačno mnogo mogućnosti i prostora filmašima na pladnju.

Na sreću, iste godine, ali samo nekoliko mjeseci prije, stigao je u kina daleko manje razvikan naslov „Everything Everywhere All at Once”, koji je promptno postao, po sudu mnogih, jedan od najkreativnijih i najnekonvencionalnijih filmova današnjice.

Projekt redateljskog dua Dana Kwana i Daniela Scheinerta, zaslužnih za vrlo ekstravagantan i hiperaktivan spot DJ Snakea i Lila Jona naziva Turn Down for What, ali i film „Swiss Army Man” iz 2016. (film je izazvao odlaske gledatelja za vrijeme projekcije u kinima), koji je dobio trijumfalne kritike kod publike, ali i kritičara.

Ovakva redateljska postava idealan je izbor za film u kojemu kreativnost stoji kao imperativ za kvalitetnu egzekuciju konačnog produkta, a čiju je ulogu glavne junakinje preuzela Michelle Yeoh, zvijezda filmova „Tai-Chi Master (1993)”, „Tigar i zmaj” (2000), „Sjećanja jedne gejše” (2005).

Vlasnica praonice, glumica, kuharica, žena s hrenovkama umjesto prstiju…

Radnja je podijeljena na tri dijela, koja u cjelini čine naslov filma, a počinje tako da pratimo kinesku imigranticu Evelyn Quan Wang (Michelle Yeoh) koja drži obiteljsku praonicu rublja u SAD-u s mužem Waymondem (Ke Huy Quan). Par ima kćer Joy (Stephanie Hsu) koja u filmu upoznaje svoju majku sa svojom curom Becky, što ne kulminira u dobrom pravcu.

Mnogi obožavatelji serijala o arheologu Indiani Jonesu, vjerojatno su mogli primijetiti da glumac koji glumi Evelyninog muža Waymonga jest ni više ni manje nego dječak Short Round iz drugog nastavka filma naziva „Indiana Jones i ukleti hram” (1984).

Stvari se zakompliciraju u trenutku kada Evelyn i Waymond posjete inspektoricu Porezne uprave, Deirdre Beaubeirdre (Jamie Lee Curtis), Waymong nakratko postaje druga osoba, kao Evelynin interludij u beskonačno mnogo svemira kojih je ona dio, a kojima prijeti opasnost od Jobu Tupaki, čije stvoreno crno pecivo prijeti egzistenciji cjelokupnog multiverzuma.

Kompleksno, inovativno, upečatljivo

Od samog početka radnje jasno je da se gledatelj upušta u nevjerojatnu vožnju prepunu inovativne akcije, fascinantnih likova i neočekivanih emocija tijekom cijelog narativa. Iako to najava možda ne pokazuje, ne može poreći kompleksnost filmskog projekta koji zaslužuje epitet jednog od originalnijih filmova ovoga stoljeća.

Unatoč naglasku koji stoji na akciji većinu filma, odnosno, cijeli prvi i drugi akt, treći akt filma fokus usmjerava na snažne životne poruke, jedinstvenost i višeslojnost života te (ne)ispravnost naših odabira i odluka. Michelle Yeoh donosi potrebnu dubinu u cijelu radnju uz asistenciju Quana, Lee Curtis, Hsu i drugih glumaca koji se idealno uklapaju u bizarnost cijelog fabularnog koncepta. Kada se tomu pridoda glazba skupine Son Lux, koja lijepo zaokružuje cijeli taj multiverzumski osjećaj, jasno je da se radi o projektu kojemu se prilikom realizacije pridodala sva potrebna pažnja u pravilnom sastavljanju filma prije nego li je došao na velika platna.

Može li ovo postati novi filmski klasik?

Jedini problem na koji sam naišao leži u stilu redateljskog dua, kao i u publici na koju ovaj film cilja. Dok se ne može poreći genijalnost egzekucije i filmski žargon u kojim je film sniman, teško je reći da li je ovaj film za bilo koju vrstu publike.

Vjerojatno tu baš i leži dilema oko pitanja hoće li film „Everything Everywhere All at Once” postati novi filmski klasik. S druge strane, mnogo faktora imponira toj mogućnosti, kao što je unikatnost, produkcijska kvaliteta, snažna životna poruka, radnja i još mnogo toga, a puno drugih filmova je radi puno manjih faktora svejedno ušlo u kategoriju filmskih klasika.

Dakle, šanse za takvo nešto ipak postoje, ali najvjerojatnije treba proći još dosta vremena da se ovakav film uopće integrira u šarolik filmski kompendij. Ne može se poreći da ovaj film ipak jest, u konačnici, unikatno iskustvo, a to je ono što i jest najvažnije kod ovakve složene tematike.

Vožnja koja se ne smije propustiti

Kada se film sagleda objektivno, radi se o jednoj prelijepoj odiseji kroz kompleksnu tematiku multiverzuma, koja je vrlo adekvatno i fluidno ispričana, a da se pritom izbjegava predvidljiv način pričanja priče i šablonizirani pristup realizaciji filma.

Michelle Yeoh briljira pritom noseći cijeli film na svojim leđima, kao inačica svojeg lika u beskrajno mnogo verzija, ali nikako ne treba izostaviti ni druge glumce koji su doprinijeli ovom atipičnom šarmu samog filma.

I dok je trenutno teško ovakav film svrstati promptno u filmske klasike, svejedno je na izvrsnom putu da kroz više godina postane obavezno filmsko štivo zbog svoje jedinstvenosti, upečatljive kreativnosti, emocionalne kompleksnosti, ali i zato što je vjerojatno najvjerodostojnije uprizorio pitanje multiverzuma na filmskome platnu dosad. Naposljetku, radi se o univerzalnoj filmskoj vožnji kroz akciju, emocije i mnoge paralelne dimenzije koje ni nakon više opserviranja, gledatelj neće moći kompletno pohvatati.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.