Filmski vremeplov – Maya Deren: Ženska vizija eksperimentalnog filma
Kada se spomene ime Maye Deren, prva slika koja svima dolazi pred oči je lik žene koja stoji prislonjena uz staklo i gleda van. Za to postoji i razlog. Čitav opus i umjetničko djelovanje Maye Deren može biti opisano i prikazano upravo tom fotografijom. Iz njezinog pogleda iščitava se srž njezina eksperimentalnog filma – sanjivost, nestvarnost, suprotstavljanje različitog, pitanje identiteta, (auto)refleksija, ženskost. Rečenica koja najbolje može poslužiti kao uvod u umjetnost ove redateljice, plesačice i koreografkinje upravo je njezin citat: “Bilo je kao da sam pronašla rukavicu koja pristaje. Kada sam pisala poeziju, neprestano sam morala zapisivati ono što sam vidjela. Snimajući filmove, nisam više morala prevoditi…Mogla sam direktno prelaziti iz imaginativnog u film.”
Maya Deren danas predstavlja viziju i početak rasta eksperimentalnog filma, no njezin je rad, osim u stručnim krugovima, i danas nezasluženo slabo prepoznat te se njezini filmovi najčešće koriste kao jedno od oružja u feminističkim krugovima. Deren je jedna od najranijih redateljica koje su inspiraciju i motive tražile upravo u nadrealizmu, a tome svjedoči i samo njezino ime, to jest promjena istog. Originalno nazvana Eleanora, u početku svoje filmske karijere ona mijenja ime u Maya što u prijevodu sa sanskrta znači iluzija.
Rođenje i rast ideje
Maya Deren je žena koju je teško staviti u određeni kalup. Ona nije samo pionirka eksperimentalnog filma, već i inspirativna i uspješna plesačica, koreografkinja, fotografkinja, glumica i pjesnikinja, dok je na filmskom setu obavljala sve uloge – od inicijalne redateljske do uloge scenaristice, kinematografkinje, glumice. Rođena kao Eleanora Derenkowski 1917. godine u Kijevu, Deren je dočekala sudbina pogođenih ratom pa je tako za vrijeme 2. svjetskog rata sa svojom obitelji emigrirala u SAD gdje je studirala novinarstvo i političke znanosti te magistrirala europsku književnost.
Veliku ulogu u njezinom umjetničkom razvoju imao je njezin drugi suprug, čehoslovački redatelj Alexander Hammid kojeg je upoznala tijekom svoje plesačke turneje. S njim radi na nekim od svojih najpoznatijih radova počevši s prvim i najznačajnijim Meshes of the Afternoon iz 1943. godine te polako prebacuje svoje polje interesa s plesa na film. Naime, Deren se tijekom i neposredno nakon studija bavi plesom te radi kao osobna asistentica Katherini Dunham, uspješnoj koreografkinji i plesačici koja svoj rad temelji na antropologiji i vlastitom zanimanju za afričku kulturu. Tu počinje Derenino zanimanje za rituale, etnografiju i ikonografiju, što je kasnije i vidljivo u njezinom filmskom djelovanju.
Nakon snimanja njihovog prvog zajedničkog filma, Deren i Hammid odlaze u New York te oko sebe okupljaju snažnu umjetničku struju koju čine Anais Nin, Salvador i Gala Dali, Ralph Ellison, Dylan Thomas. Deren nastavlja snimati filmove te u njih sve više uklopljivati vlastite refleksije o identitetu i ženskosti. Prvi idući takav film je At Land snimljen 1944. godine. U njemu redateljica uvodi kritiku društvenih rituala te nastavlja koristiti ritam kao dominantno umjetničko sredstvo. U njezinu radu ritam proizlazi iz kombinacije varijacija i ponavljanja, korištenja ritmičnog bubnjanja i ponovljenih kretnji što je najjasnije u filmu Meshes of the Afternoon.
Meshes of the Afternoon (1943.)
Ovaj četrnaestominutni film obilježava Mayu Deren kao simbol i glavnu ikonu američkog eksperimentalnog pokreta. U njemu su glavni glumci ona sama te njezin tadašnji suprug Alexander Hammid. Film je baziran na nadrealističkim tendencijama koje znače sasvim nov oblik ekspresije onog podsvjesnog, otvaranje snovima i psihologiji. Za snažnu introspektivnu ulogu u ovom filmu Deren je primila Grand Prix nagradu u Cannesu 1946. godine. Sama navodi kako je film Meshes of the Afternoon snimljen da bi ona sama riješila vlastite psihološke dvojbe.
Iako prvotno snimljen kao nijemi film, 1959. njezin treći suprug Teiji Ito u film dodaje zvuk koji je vrlo očito inspiriran tradicionalnom japanskom glazbom. Ovim filmom počinje i Derenino progovaranje o pitanju ženskosti i identiteta općenito. Meshes of the Afternoon je prvi narativni film u kojem je ženski lik s vlastitim propitkivanjem odnosa muško-žensko, vlastitog identiteta i onog podsvjesnog u središtu. Deren je očito i pod utjecajem redatelja poput Mélièsa čiji magični stil montaže s objektima koji se mijenjaju bez ikakvog upozorenja mogu biti pronađeni i u njezinom radu.
Ovaj film predstavlja viziju noćne more i projekciju sanjarevih žudnji i strahova. Protagonistica filma (Deren) je žena koja, vrativši se kući, tone u san te polako počinje shvaćati da je njezin san zapravo stvarnost. Deren navodi kako sve što se događa u snu ima svoj temelj u motivima viđenima u prvoj sekvenci: nož, ključ, ponavljanje stuba, lik nestaje iza zavoja na cesti. Sjenka koju lik ganja tijekom filma nema lice, nema jasno definiran identitet ni moć. Sjenka predstavlja ženu samu, njezinu upitnu i nejasnu suštinu i zagonetku kojoj se stalno vraća i pokušava otkriti. Ono što je između ostalog Deren htjela prikazati ovim filmom je kako se realnost razlikuje gledana iz različitih perspektiva te da svatko od nas ima vlastitu stvarnost.
Derenino nasljeđe
Deren nastavlja snimati filmove sve do svoje smrti u 44. godini života. U filmu Study in Choreography for Camera (1945.) pokušava gledateljima predočiti koliko je ples povezan s kamerom i ne može biti ‘izveden’ nigdje osim u ovom filmu, kako sama navodi. Film Ritual in Transfigured Time (1946.) je posljednji film u kojem se Deren pojavljuje kao glumica i to u trostrukoj ulozi (mlada žena, žena crne boje kože, žena koja stari). U filmu Meditation on Violence (1948.) lagano nestaje dinamika i ritmičnost koju je Deren zahtijevala u svojim ranijim filmovima, no očiti su vremenski eksperimenti kroz vraćanje filma unazad. The Very Eye of Night (1952.-1959.) je film inspiriran filmom Meshes of the Afternoon. Nastao je u suradnji s Metropolitan Opera Ballet Schoolkamera te istražuje fizički prostor sanjara.
Maya Deren je prva žena u filmskom svijetu koja dobiva nagradu Guggenheimove zaklade za “kreativni rad na području kinematografije”. Njezine inovacije – izvođenje ispred kamere, korištenje poluautobiografskih elemenata, miješanje literarnih, psihologijskih i etnografskih disciplina inspiriraju brojne filmaše i umjetnike koji dolaze nakon nje (Jonas Mekas, John Cassavetes, Martin Scorsese, Barbara Hammer, Shirley Clarke, Andy Warhol, David Lynch i Cindy Sherman). O njoj su snimljena i dva dokumentarna filma Invocation: Maya Deren (1987.) redateljice Jo Ann Kaplan i In the Mirror of Maya Deren (2002.) Martine Kudlácek. Od 1986. godine Američki filmski institut dodjeljuje nagradu Maya Deren nezavisnim filmašima.
Nakon njezine smrti, njezin je pepeo rasut po planini Fuji u Japanu. Njezin suprug Teiji Ito smatrao je da je to savršeno mjesto za ženu koja je svu svoju kreativnu energiju crpila iz rituala, vudua, glazbe, poezije i eksperimentalnog filma. Derenina je ostavština istovremeno apstraktna i opipljiva te nastavlja do danas inspirirati redatelje eksperimentalnog filma.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.