„First Two Pages of Frankenstein” (The National): Album za izbirljive i profinjene duše

Novi album The Nationala „First Two Pages of Frankenstein” hrvatski izdavač Dallas Records najavio je kao najiščekivaniji novi album mjeseca uz napomenu da ga možemo očekivati u petak, 28.travnja, i tako i bi.

Možda je to izgledalo pretjerano samohvalno, ali bolji poznavatelji situacije oko stanja benda zadnjih godina i svi oni kojima The National može zahvaliti na ogromnoj ljubavi koju hrvatska publika prema njima gaji neće to tako doživjeti.

Liječenje depresije novim pjesmama

Prije ovoga novoga, inače devetog, albuma The National su bili u svojevrsnom rasulu, a posebno frontmam Matt Berninger. Prema Mattovom vlastitom priznanju u vrijeme prapočetaka stvaranja albuma on je bio u totalnom knockdownu: „Prolazio sam mračnom točkom na kojoj uopće nisam mogao smisliti tekst pjesme ili melodiju. Iako smo uvijek zabrinuti pred konkretniji rad na novim pjesmama ovaj put činilo se da je došao kraj”.

Eto, kud ćeš iskrenijeg pojašnjenja. Majstor depresije Berninger je uvijek znao tmurne emocije pretvoriti u nove pjesme, ali pri tom bi za početak morao biti u dosluhu s nekim klasičnim književnim djelom. Ovaj put bio je roman „Frankenstein” autorice Mary Shelly iz 1818. godine.

Očito ga je inspiriralo nešto iz prve dvije stranice romana, otud valjda i naslov albumu. Ostali članovi benda stoički su sve to promatrali, bili stvarno zabrinuti sve dok im Berninger nije poslao pjesmu Tropic morning news koju je snimio u Hamburgu, a napisao sa suprugom Carin Besser.

Bryce Dessner uzviknuo je da je s tom pjesmom konačno bend došao u novu eru, a Aaron Dessner je izjavio:

Kad je Matt došao s tom pjesmom u dubokoj depresiji to se za nas činilo kao prekretnica. Bilo je zabavno tu pjesmu svirati i sve je odjednom izgledalo kao da ponovo oživljava.

I onda se The National vratio u još bolju formu. Kolekcija novih pjesama govori o međuljudskim odnosima, dubokoj nesigurnosti srca, ljudima koji se udaljavaju jedni od drugih i raspuknutim ljubavnim vezama. Nije nikakvo čudo što su The National odavna proglasili “Vjesnicima emocionalne propasti”.

„Pjesme su uvijek o istim stvarima” – komentira Berninger, – „O čemu drugom ljudi razmišljaju, nego o seksu, smrti i gubitku!”. Berninger je podijelio i tajnu svog dugovječnog braka, za što ima specifično pojašnjenje:

Imam zdrav brak jer pišem gledajući u ponor. Pišem puno o stvarima koje želim izbjeći. Pjesma Eucalyptus je o tome što bi se dogodilo da se raziđemo.

Vrata su uvijek otvorena

I kad piše o ljudima koji se međusobno odbacuju, Berninger ostavlja mogućnost otvorenih vrata za intimu: „Pošaljite po mene, bilo kada, bilo gdje”. Mattov sirovi lirizam o frustracijama propalih veza ima na sreću i katarzičnu melodramu, stoga ne čuti što je malo prije spomenuti Aaron Dessner uzviknuo kako je Eucalyptus pjesma zabavna za svirati.

Sve su pjesme na ovom albumu neočekivano zabavne i ispunjene nekom začudnom radošću usprkos “teškom crnilu” koje se krije u lirici. Mattove tekstove bend okružuje gustom teksturom i nevjerojatnim aranžmanima. Ti aranžmani su impresivni u svojoj nenametljivosti, ali jasno daju do znanja da su prebogati detaljima koji jedva čekaju da ih slušatelj otkrije.

Na albumu „First Two Pages of Frankenstein” kao prateći vokali pojavljuju se istaknuti gosti: Sufjan Stevens, Phoebe Bridgers i jedna velika pop zvijezda – Taylor Swift. Zločesti kritičar rekao bi da su prateće vokale “iskoristili” pogotovo ako se oslanjamo na dojam kritičara Charlesa Lyonsa Burta:

Vanjski glasovi koriste se samo kako bi komora odjeka Berningerovih tužnih razmišljanja bila glasnija i zaglušnija te dopuštaju slabosti njegova pripovijedanja da dođe do izražaja i to razorno.

Koliko god Matt Berninger bio središnja figura i koliko god mi bili na njega fokusirani, ne mogu ga nikako odvojiti od braće Dessner i Devendorf. U cijeloj toj priči imam mali prigovor uporabe ritam mašine pored takvog velikana koji je izravno pridonio prepoznatljivom zvuku The Nationala – bubnjara Bryana Devendorfa. Ta odluka im je bila nešto poput kockanja, za sada s malim ulogom.

Naslagane klavirske melodije i bubnjarski nježni rafali itekako doprinose tragovima nade u Berningerovom mračnom istupu. „Frankenstein”, odnosno njegove „prve dvije stranice” pravo su proljetno plavetnilo, ljepota nakon teške zimske depresije.

Iako kanalizira frontmenovu borbu s depresijom, album mi je jako zabavan, a da nema nikakve veze s industrijskom zabavljačkom glazbom. Naprotiv, ovo je stvarno album za izbirljive, profinjene duše, s prelijepom glazbom koja obavija na trenutke tako sirove stihove. U tome zapravo i leži još jedna posebna draž The Nationala. Slušam album od početka do kraja pa opet ispočetka do kraja.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.