novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Glazbena kolumna: 55 Bar i Bowie, sav taj jazz pred zagrebačkim pragom

bend
Vrijeme čitanja: 13 minute

Jurišni konjanici s Blackstara Davida Bowieja dolaze u Zagreb i Pulu!

Dvije godine prije objave svog posljednjeg albuma „Blackstar” David Bowie je imao vrlo precizne ideje o tome što želi snimiti na svom sljedećem studijskom izdanju. Stilski, široko gledano, sve se zbivalo u konglomeratu art-rocka i različitih stilova jazza. Glazbu je već imao, ali nije imao glazbenike. Znao je samo da ne želi rock glazbenike koji bi svirali jazz, nego više jazz glazbenike koji bi svirali rock i pri tom bili spremni za eksperiment i avanturu. I onda je počeo obilaziti jazz klubove na Manhattanu i slušati lokalne glazbenike koji bi odgovarali onome što on želi za „Blackstar”.

Prvi je “na udaru” bio Donny McCaslin i njegov bend, saksofonist koji se pokazao k’o rođen za „Blackstar”. Kao i klavijaturist Jason Lindner, kojeg je Bowie otkrio u Greenwichu u jazz klubu jednostavnog naziva 55 Bar.

Utemeljen 1919. godine, 55 Bar je stekao privlačnost u vrijeme prohibicije, a kasnije za publiku koja se klanja McCaslinu, Lindneru i Marku Sternu, na primjer. Sve brat do brata po avangardnom poimanju Jazza. Nisu Lindner i McCaslin bili samo dobro plaćeni profesionalci koji su naručeno od Bowieja jednostavno odsvirali i otišli doma.

Naprotiv, Bowie im je ostavio totalnu slobodu nakon naputaka svojih zamisli. Producent albuma Tony Visconti, stari Bowiejev suradnik, izjavio je na primjer za Lindnera u sklopu suradnje na albumu „Blackstar”:

Jason Lindner je bio božji dar. On je unio u cijeli album jazzerski senzibilitet i još mnogo toga. Lindner je bio vrlo važan dio albuma „Blackstar”.

Slično je naravno i s McCaslinom i ta suradnja Bowieja, Lindnera i McCaslina (David ga je uočio kao solistu orkestra Marije Schneider) urodila je skoro najboljim ocjenama većinske kritike i prihvaćanjem „Blackstara” isto tako na tržištu. Još važnije je to da se nakon objave albuma i smrti Davida Bowieja grupa Donnyja McCaslina, u kojoj je i Jason Lindner, kreativno i tržišno procvala. I nije se krilo da je za to zaslužna suradnja s Bowiejem.

Na krilima ovih uspjeha evo nam Kvarteta Donnyja McCaslina u Hrvatskoj – nastupit će 11. svibnja na 14. Zagreb Jazz festivalu u kazalištu Kerempuh i 13. svibnja u Puli u Istarskom narodnom kazalištu na 5. Backstage Live Pula festivalu.

Uz McCaslina i Lindnera su još dvojica “avanturista” u formaciji ritam sekcije. Prvi je bubnjar budućnosti, Zach Danziger, koji prakticira moderno sviranje bubnjeva. Pionir je futurističke mješavine elektronske glazbe i krasi ga zapanjujuće muziciranje koje zadržava ljudski dodir, ali uranja i u jungle i drum’n’bass. Autor je i glazbe za filmove „Oceanovih 11” i „Oceanovih 12”.

Tu je i basista Jonathan Maron, skladatelj i producent koji je na listu suradnji upisao imena poput Ndegeocello, Tupac Shakur ili Anoushkom Shankar. Možemo reći kako je riječ o ekipi snova kojoj je Bowie dao samo još vjetra u leđa, kao i oni njemu. Nije čudno što se ponavlja stav da su zajedno definirali vizionarsku stilsku fuziju art-rocka i jazza koju je Kvartet McCaslina samo nastavio.

Sve ovo s Bowiejem, i ove grupe stvaratelja novoga u glazbi i spajanja na oko teško učinkovito spojivog, zbivalo se 2015. godine kad je „Blackstar” sniman u New Yorku. Posljedice suradnje su po ekipu vidljive već nakon 2016. godine i to na albumu „Blow” iz 2018. i sve do danas.

Jason Lindner u Carnegie Hallu s našim Oliverom

Jasona Lindnera osobno sam upoznao i družio se s njim puno prije „Blackstara”. U New Yorku, naravno, gdje je doma u svakom pogledu, privatno i službeno i stvaralački. Oliver Dragojević ga je pozvao preko Antonija Sancheza da bude klavijaturist na njegovom koncertu u Carnegie Hallu u listopadu 2008. godine. Rado je pristao iako nikada prije toga nije ni susreo ni slušao Olivera. Upoznao ga je tek u New Yorku, a prethodno ga je glazbeno istražio preko YouTubea. Na jednoj od proba na Manhattanu, u Hell’s Kitchenu u Hrvatskoj katoličkoj crkvi svetog Ćirila i Metoda i svetoga Rafaela, Jason Lindner će mi o našem Oliveru:

Jako sam sretan zbog suradnje s Oliverom. Želim naglasiti da je on jedan od velikih svjetskih pjevača. Stvara sjajnu glazbu, sjajna je osoba i glazbenik općenito.

Čudni su ti putevi umjetnika i nastanci nekih umjetničkih djela, vidjeli smo kako to ide s albumom „Blackstar”, a daroviti klavijaturista Jason Lindner radosno je svirao u orkestru koji je stajao iza Olivera Dragojevića. Bio je to multikulturološki koncert. U bendu su bili i Ante Gelo, veliki jazz bubnjar Antonio Sanchez koji obožava Mediteran i njegovu glazbu, a Alan Bjelinski ravnao je jednim od gudačkih orkestara čuvene njujorške Juilliardove škole.

Nije čudno što mi je poslije koncerta u tako uglednoj dvorani Carnegie Halla Oliver rekao: „Uvik san tija da se zna da i naš čovjek može obući fini veštit i biti u vrhunskoj koncertnoj dvorani i slušati ovu našu lipu glazbu. A ne samo nastupe na kojima posjetitelj ne može na miru slušati što ja to pivam i pričam između pisama.”

Neki su se čudili spoju Olivera Dragojevića i jazza, kao i jazza i Davida Bowieja. Oliver je oduvijek bio u jazzu, a jedne godine držao je koncerte s Elvisom Stanićem, posebice na Liburnia Jazz Festivalu. Te godine je otklonjena svaka eventualna sumnja u ljubav i kompetenciju Olivera u tom žanru.

Od rane mladosti Bowie je volio scenske umjetnosti i glazbu svih žanrova, ali je bio i veliki ljubitelj jazza. Nile Rogers iz grupe Chic (a u međuvremenu veliki glazbeni producent) bio je producent Bowiejevog albuma „Let’s Dance”, a pričao mi je jednom prilikom u Montreuxu na Montreux Jazz Festivalu da je znao dugo razgovarati s Davidom Bowiejem i da je ostao iznenađen i fasciniran koliko je Bowie poznavao i volio jazz. „Blackstar” je to najočitije dao do znanja.

Igor Stravinski u Zagrebu

„Ma kako mislite tko mi je najdraži kompozitor? Pa podrazumijeva se da mi je najdraži Igor Stravinski!”

Dozvolite da vam pojasnim ovaj uvod – godina je 1999. u Italiji na Sanremo Festivalu talijanske kancone, predsjednik stručnog žirija je Maestro Ennio Morricone. U Backstageu ćaskamo jer za intervju nije bilo vremena, a zbog intervjua pozvao me u svoj dom u Rimu 16 godina kasnije, no o tome nekom drugom prilikom.

Foto: Boosey & Hawkes, Izvor: Facebook.com/igorstravinsky/photos

Pod miškom ima snop dnevnih novina, što je valjda u vrijeme online portala moguće vidjeti jedino u filmovima. Žali mi se da je pristao biti predsjednikom žirija jer ga je za to zamolio glavni ravnatelj RAI-a. „To je lijepo, ali nismo dobili nikakve naputke, ruke su nam apsolutno slobodne .Onda razmišljam što treba ocjenjivati, tekst, glazbu, izvedbu? A onda mislim se, a tko sam ja da prosuđujem tuđe radove?” Ubacih se: „Maestro, pređimo onda na lakšu temu i recite tko je vaš omiljeni skladatelj?”

„Ma kako mislite tko mi je najdraži skladatelj? Pa normalno je da je moj najdraži skladatelj Igor Stravinski!” – gotovo će uvrijeđeno što ga to uopće pitam. Na neki način imao je i pravo. U mnogim Maestrovim djelima ima u tragovima (samo u tragovima) Stravinskoga, naročito u 50-minutnom djelu specijalno skladanom za film „The Hateful Eight” Quentina Tarantina, a i u nekim radovima za filmove talijanskog žanra Giallo (triler, superprirodni i psihološki horror…) koje je uglavnom pisao sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Stravinski i Strozzi-Pečić

Ovogodišnji Muzički Biennale i skora baletna predstava „Posvećenje proljeća” podsjetili su me na povijesni značaj Biennala, ali i na dva boravka Igora Stravinskog u Zagrebu. Prvi put bio je još jako daleke 1926. godine u domu operne dive Maje Strozzi-Pečić i njezinog muža, pijaniste Bele pl. Pečića.

Foto: Maja Strozzi-Pečić, Igor Stravinski, Bela pl. Pečić prigodom zajedničkog nastupa u HGZ-u, 23. ožujka 1926., Izvor: Klasika.hr

Njihovo poznanstvo sa Stravinskim datira od ranije u Švicarskoj, gdje je Maja upoznala Stravinskog koji ju je pak cijenio kao opernu pjevačicu, prijateljicu i dragu osobu. Maja Strozzi-Pečić bila je omiljena i od njemačkog književnika Tomasa Manna koji je spominje u romanu Doktor Faustus. Prijateljstvo Pečićevih sa Stravinskim bilo je tako veliko da je Stravinski baš za njih napisao Ruske popijevke. Boravku Stravinskog u njihovu domu u Zagrebu svjedočio je, naravno, i Boris Papandopulo – tada mladi skladatelj.

Je li Papandopulo progresivan ili regresivan

I onda kad je Muzički biennale senzacionalno odjeknuo kao iznimno poticajni festival suvremene glazbe 1961. godine u Zagreb dolazi, baš zbog Biennala, na njegovo drugo izdanje 1963. godine – Igor Stravinski. Na pressici netko je pitao Stravinskog za Strozzi-Pečić, potvrdio je poznanstvo i prijateljstvo, ali i da komentira skladatelja Papandopula, sina operne dive. Rekao je da nije upoznat s njegovim radom, ali da ga zanima je li Papandopulo progresivan ili regresivan? Odgovoreno mu je da je i jedno i drugo, pola-pola.

Tako je jedan od najvećih skladatelja u povijesti i osobno bio u Zagrebu dva puta u 37 godina, a njegova djela izvodila su se i izvode često. Bio je i na početku spomenuti citirani Maestro Morricone, 2015. godine u Areni s dvjesto muzičara i sa svojim najboljim djelima.

Što bi rekao Stravinski

U Koncertnoj dvorani Lisinski u Zagrebu 10. i 11. svibnja igrat će balet Igora Stravinskog „Posvećenje proljeća”. U izvedbi sudjeluju, između ostalih,  Simfonijski orkestar HRT-a (dirigent Pascal Rophe), Balet HNK Ivan pl. Zajca Rijeka, koreografkinja Maša Kolar, dramaturška i koreografska asistentica Maja Marjančić.

U službenoj najavi ovog projekta naglašava se sljedeće:

Iako su Stravinski i Nijinski svojim prvim baletom opisali žrtvu kao mladu ženu (ono „drugo”, ono „slabije”, ali plodnije biće), prinesenu od strane strogog patrijarhalnog ustroja kako bi „udovoljili” zemlji, danas je ta mlada žena zamijenjena novom žrtvom – Zemljom samom. Možemo reći da je naša zemlja postala žrtvom ljudi. U istom onom društvenom ustroju koji nadzire, eksploatira, zagađuje i kontrolira sve čime je okružen.

Kako su navele Kolarova i Marjančićeva, ova interpretacija ne teži ka intelektualnom i filozofičnom. One su se odlučile za nešto što ih ushićuje, nešto što slavi život, sinergiju prirode i društva, čovjeka i pojedinca i društva. Zvuči sve skupa intrigantno. Tko zna što bi rekao Igor Stravinski. Možda bi upitao je li pristup regresivan ili progresivan?

Šalim se, naravno, ali ostaje da je Stravinski bio uvijek „bodljikav” u komunikaciji. „Posvećenje proljeća” skladao je za jednog od mnogih dužih boravaka na Švicarskoj rivijeri, poznatijoj kao Montreux Riviera, koja osim Montreuxa uključuje i Vevey, a ni Lausannea nije daleko. To je jedno područje na magičnom Ženevskom jezeru koje još od 19. stoljeća privlači najrazličitije umjetnike: Lorda Byrona, Vladimira Nabokova, Nikolaja Gogolja, Charlieja Chaplina, Davida Bowieja, Freddieja Mercuryja, Miles Daviesa, Arethu Franklin, Quinceyja Jonesa, no i Igor Stravinski je na toj listi.

Montreux je najveću dvoranu u svom velebnom Kongresnom centru nazvao Auditorij Stravinski, a dobio je i kipić, na žalost smješten je u kamenitom i nepristupačnom djeliću obale jezera pa je tako i teško uočljiv. Montreux Riviera u svakom slučaju Stravinskom je bila ljekovita za bolesna pluća i inspirirajuća za stvaralaštvo.

Rock “nebu pod oblake” – The Cult ponovno na Šalati!

Stadion Šalata i njegova mitska ljetna pozornica, postali su omiljena destinacija domaćega i svjetskoga rocka više nego ikad prije. Slavu joj je šezdesetih godina utemeljio Matt Collins (prije i poslije toga Karlo Metikoš), prva prava i najveća rock zvijezda na ovim prostorima. Princeze su vrištale i sve je bilo puno scena iz dokumentaraca o „beatlemaniji”.

Pozornicu su znale okupirati i operne zvijezde, ali najvećim dijelom radili su to od The Pixies, Majke, Psihomodo pop, B.B.King, The National, Duran Duran i The Cult. Ovi posljednji nakon pet godina ponovo zakazuju spektakl za 30. lipnja.

Cult vole Zagreb, a bogme i zagrebačka publika voli njih, no nije zagrebačka publika iznimka. Vole ih i diljem svijeta od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, a kako i ne bi kad su rock bend dostojanstven u mladosti, ali i pri starenju.

Mijenjaju samo izgled, ali ne unikatni zvuk koji ravnopravno stvaraju gitarista Billy Duffy i pjevač i autor Ian Astbury. I nakon svih ovih godina vokal i predvodništvo Iana Astburyja ostali su mi privlačni, kao i predivna, sofisticirana i uvijek energična svirka Billyja Duffyja. On je posebno rijedak rock gitarista sa stilom, takvih je malo ostalo. Ne računam tu na „gimnastičare” i one koji sve temelje na „što brže to bolje”.

The Cult održavaju redovite turneje bez obzira na to imaju li kolekciju novih pjesama ili ne. Imaju toliko zimzelenih pjesama koje publika želi ponovo čuti da mogu i bez novih. Godine 2009. krenuli su, na primjer, na svjetsku turneju „Love”. To je i naziv njihova klasičnog, antologijskog albuma iz sredine osamdesetih. Cilj je bio izvoditi cijeli album i pokazalo se to punim pogotkom.

Prije pet godina u utrobi Šalate, garderobi u kojoj je nedostajalo kisika iznose mi svoje mišljenje općenito o klasičnom programu koncerata koji uključuje uglavnom stare pjesme, a tek pokoju novu, ako takve uopće ima. „Mislim da treba imati balans između starih i novih pjesama. Ljudi, pa tako i ja, idu na nečiji koncert da čuju dobro poznate pjesme prije svega” – Billy Duffy objašnjava bit priče, a Ian Astbury na moje poticanje nastavlja: „Najvažnije je ne biti nekakav pljesnivi nostalgičar ili pomodan. The Cult znaju tko su. Koliko god voljeli druge žanrove, uvijek smo se držali svoje niše. Znamo gdje pripadamo i u kojem desetljeću živimo. Znamo što je aktualno, ali ne želimo izlete tipa: sad želimo biti hip-hop, sad grunge ili nešto treće. Te izmjene može raditi samo netko tko je David Bowie. On je bio jedinstven i on je mogao upiti različite utjecaje, prigrliti ih i prilagoditi ih sebi. Bendovi to ne mogu, drukčiji su. On je apsolutno umio apsorbirati utjecaje i apsolutno ih podrediti sebi”.

U Zagrebu krajem lipnja na Šalati The Cult će se držati zlatnog pravila i uz standardni svoj repertoar imati i nove pjesme sa zadnjeg albuma „Under The Midnight Sun” koji je dobar manje ili više koliko i svi njihovi uspješni albumi iz povijesti. Naslov mu je izazovan i na prvu može izazvati neku psihodeliju ili nešto slično, no ništa od toga.

Tijekom rada na novom albumu Astbury se sjetio jednog čednog, predivnog prizora kad su svirali na nekom open-air koncertu u Finskoj još sredinom osamdesetih. Sunce je odavna izašlo, tri sata su u jutro, predivan prizor s opuštenim ljudima, leže na travi, piju i puše. Astbury se raznježio pri pomisli tridesetak godina poslije tog prizora i eto ti pjesme i albuma grupe The Cult, objavljenog u jesen prošle godine.

I Iana i Billyja pitao sam o „divljem načinu života rock zvijezda” s napomenom da mi se čini da tako više ne žive, a nekad jesu.

Billy: „Ja ništa ne znam o divljem životnom stilu. Danas je to više blagi životni stil.”

Ian: „Znam da je taj stil života uzeo mnoge moje prijatelje. Taj stil života odnio je mnoge dobre ljude tijekom godina. Prošao sam to iskustvo. Najvažniji aspekt je strast, strast za kreativnošću. To je ono što mene pokreće, strast.”

Billy: „Istina, danas takvim divljim stilom života rock zvijezda većinom žive ljudi koji uopće nisu u rock bendovima: Jer, oni koji su ga iskusili su mrtvi, a oni koji su preživjeli pronašli su način… Znate. Je li dobro biti sredovječna pijanica? To vjerojatno nikome ne stoji dobro. Ili biti ovisnik? Još ih ima, ali ne mnogo. Ian i ja smo svašta prošli. Zato nekako morate prihvatiti ono što ste činili, dobro i loše, i ako imate sreće dođete do toga da možete nastupati i pri tom se osjećati dobro i kad imate 50 godina.”

Ian i Billy su sve preživjeli i još uvijek sa strašću, pameću i izvedbenim umijećem raduju sebe i svoju publiku. Rijedak primjer.

bend
Foto: Ante Batinović i Ian Astbury u zagušljivoj garderobi na Šalati 2017./Privatna arhiva

Palac gore: Depeche Mode

Uspjeli su i Depeche Mode prebroditi sve moguće i nemoguće poroke. David Gahan prebrodio je čak i heroinsku ovisnost, tragedije i nesreće u životu (Martin Gore se razveo od žene s kojom je imao tri kćeri) i preranu smrt trećeg člana Andrewa Fletchera prošle godine. On je pak bio nešto kao čuvar tri kuta kuće Depeche Mode.

U međuvremenu su tijekom godina komercijalno su samo rasli. Preživjeli su i slavu i bogatstvo i, evo, objavili najnoviji album „Memento Mori” koji je doživio, reklo bi se, skoro referendumski kritičarske pohvale i zavidan uspjeh na tržištu. Turneja „Memento Mori” također se izvrsno prodaje.

U Zagreb Depeche Mode dolaze usred ljeta i to 23. srpnja u Arenu. Grupa je već nekoliko puta gostovala u Zagrebu i uvijek s najvećim uspjehom. I što je najvažnije od svega, Depeche Mode su ovaj put samo Martin Gore i David Gahan, no uspjeli su ostati s umijećem pravljenja izvrsnih pjesama. Muze ne da ih nisu napustile, nego su ih prigrlile k’o svoje drage i mile.

Palac dolje: U2

Ovaj dio s muzama se nikako ne bi mogao reći za U2. Njihova stvaralačka kriza jasna je kao dan. Nemaju novih pjesama za album, očito to ne znaju podnijeti gentlemanski, da ne kažem „muški”, pa u velikoj želji na silu objavljuju četverostruki (CD) album „Songs of Surrender”.

Da lakše prebrode pandemiju, i da se ipak diskografski oglase, uzimaju 40 pjesma iz svog bogatog kataloga i daju im novo viđenje, nekima i novi tekst jer su se “vremena promijenila”. Trebalo je te pjesme staviti u acoustic genre i najveću brigu oko svega vodio je The Edge koji je svojoj električnoj gitari zabranio ulaz u prostore gdje su se radila „nova ruha”.

U pomoć su pozvani Bob Ezrin, Brian Eno i naš Stjepan Hauser koji je baš aktivno sudjelovao u tri pjesme. Ipak, sve to skupa nije pomoglo da ovo djelce od 4 CD-a u ukupnom trajanju od maratonskih 165.50 minuta postigne zapaženiji uspjeh, a sve skupa djeluje neinventivno i dosadno.

Jedan kritičar napisao je za album sljedeće: „Bolje im je da se posluže gledanjem u budućnost, nego podsjećanjem na to koliko su prokleto veličanstveni band BILI”.

Nije ni čudo da kritičari tako reagiraju jer je i sam Adam Clayton izjavio glede albuma: „Igramo se s prearanžiranjem nekih pjesama i postavljamo ih više u akustično okruženje, igramo se s tim”. Samo se igrajte. Igra koja i ne završi dobro oprašta se djeci, ali ne i ljudima u vašim godinama i s vašim iskustvom. Mogli ste lijepo pričekati dok dođe pravo nadahnuće.

The Stooges nisu rock bend, oni su asteroidni bend, a Miran se „igra” Iggyja

Raspisalo se u posljednje vrijeme o zagrebačkom bendu TV Eye s Miranom Kurspahićem kao frontmenom, a povod je album i istoimeni singl Kick It Out. Kroničari kažu da je TV Eye do prije neke dvije ili tri godine bio „rekreacijski bend četvorice mladića u najboljim godinama”, a nakon što im se kao pjevač i ko-autor pridružio redatelj i glumac Miran Kurspahić, bend je stekao vlastite pjesme i stvar je postala ozbiljna pa je album „Kick It Out” dobio pozitivne recenzije.

Nadahnuti The Stoogesima, MC5 i ostalim klasicima rocka, TV Eye su svoje utjecaje htjeli posebno istaknuti, valjda radi bržeg stjecanja pozornosti. (ili marketinga?!). Naziv benda je dodijeljen prema istoimenoj pjesmi The Stoogesa T.V. Eye, a naziv albuma „Kick It Out” izravno cilja na jedan od najvećih rock klasika svih vremena – pjesmu Kick Out The Jam grupe MC5.

Lijepo je pozivati se na ove velikane, ali ovakvim postupkom, nakon što se posluša i naročito pogleda Miranov nastup ‘a la Iggy Pop’, (barem ja) osjećam da su The Stooges i MC5 banalizirani. Miran se „igra” (netko je napisao da glumi) velikana, naročito Iggyja Popa. Ne bih uopće išta komentirao, nego predložio manje upućenima da pogledaju i poslušaju originalne The Stooges, Iggy And The Stooges i MC5, ako ništa preko YouTubea. Postoji dovoljno snimaka MC5 iz prijelaza šezdesetih u sedamdesete, a od Iggyja i The Stooges čak i s njihovog nastupa na InMusic Festivalu u Zagrebu 2007. godine. Koji su to Divovi Rocka, a ravnopravno i MC5 s Wayne Kramerom!

Poslije jarunskog nastupa družio sam se s Iggyjem i Ronom Ashetonom u šatoru uz čašice crnoga vina. Bili su jako zadovoljni koncertom i prijamom publike, ali nije tako bilo krajem šezdesetih godina kad su počinjali. „Najveći dio publike bio je veoma neprijateljski raspoložen na koncertima prema nama”– prisjeća je Asheton, „Očito uopće nisu bili navikli na ono što smo i kako izvodili, no s vremenom su se navikli”.

Naravno da tadašnji dio publike The Stoogesa, koji je bio i bukvalno nasilan, nije mogao shvatiti ni znati (a nisu ni Stoogesi) koliko će njihova glazba i pojava dugovječno utjecati na rock do današnjih dana, a njihov utjecaj će biti prisutan i u budućnosti.

bend
Foto: Ante Batinović i Iggy Pop u Zagrebu 1994. / Privatna arhiva

„Moram reći da smo danas puno bolji nego onda u počecima. Imali smo uvijek loš razglas pa koji put uopće nismo čuli što i kako sviramo” – uspoređuje Iggy Stoogese iz 1969. i te 2007. godine. Dodao sam na to da su oni rock ikone, ali da nisu na zidu, nego živahni na pozornici. „Istina je!” -potvrdio je Iggy i dodao „Mi zapravo nismo rock bend. To je nama nešto mnogo šire”. Onda je Ron Asheton zakucao tricu: „The Stooges nisu rock bend. Oni su asteroidni bend!”

I zato bi oni koji si daju ime prema pjesmi velikih The Stoogesa ili naziv albuma prema pjesmi jednih MC5 trebali uzeti boljeg učitelja glume. Ovi bendovi to zaslužuju.

P.S. Ron Asheton jena žalost umro samo dvije godine nakon nastupa na Jarunu.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari