„Grad od pare” (C. Ruiz Zafón): Knjiga kao ostavština čitatelju

Osobna veza sa Zafónovim svijetom

Prije godinu dana zatekla me je vijest o smrti jednog od meni najdražih pisaca, vijest o smrti Carlosa Ruiza Zafóna. Konačno sam bila pročitala cijeli opus i nadala se da će još pisati, ako ne o Groblju zaboravljenih knjiga, a onda barem o nekim drugim paralelnim svjetovima Barcelone na način kako samo on to zna. Bila sam žalosna kao da je umro netko koga dobro poznajem jer, zapravo, ljudi čije riječi (ili glazbu, film, bilo koji vid umjetnosti) osjećamo kao svoje i bliske, doista jesu ljudi koje dobro poznajemo.

Uz Zafónove me knjige vežu neke vrlo osobne uspomene, tako da je moje čitateljsko iskustvo i emocije koje u meni pobuđuje cijeli taj univerzum jedan poseban splet užitka u čitanju i čvrstih veza s izvanjskim svijetom. Kad je izašla, „Sjenu vjetra” poklonila sam jednoj jako dragoj osobi koje danas više nema i tu knjigu uvijek vezujem za nju. Moje prvo čitanje „Sjene” bilo je upravo čitanje njezinog primjerka i svaki put kad vidim tu naslovnicu negdje duboko unutra pomiješa mi se golema tuga s osjećajem nostalgije za užitkom u romanu. Ostala čitanja uspjela sam također uplesti u situacije iz kojih danas izvlačim iste takve osjećaje: mješavine tuge, ljubavi i užitka.

Većinu sam odabirala kao ljetno štivo, a „Labirint duhova” sam čak vukla sa sobom na more prije par godina (oni koji su ga čitali ili barem vidjeli, znaju zašto kažem „vukla”). „Marinu” sam čitala na plaži u Zadru, „Rujanska svjetla” u vlaku za Beograd… Tako je moje čitateljsko iskustvo u te knjige utkalo miris borovine i mora, sol i kavu s pogledom na otok Ugljan, toplinu sunca nasuprot magličastoj Barceloni i sivim napuštenim vilama, pogled kroz prozor vlaka na sunčana polja nasuprot gotičkoj atmosferi. Sve mi je to stvorilo posebnu, neraskidivu vezu sa zafonovskim svijetom koju čuvam, koja je od mojih osobnih uspomena uspjela načiniti neke uspomene isprepletene magijom i nostalgijom, baš kao u knjigama.

Otkrivanje tajne Groblja zaboravljenih knjiga

Vrlo skoro planiram se vratiti čitanju tetralogije Groblja zaboravljenih knjiga, ali ovaj put u komadu, kako bi mi se sve kockice mozaika posložile nakon čitanja završnog, posthumno objavljenog, „Grada od pare”. Upravo u ovoj knjizi fantastični Zafón otkriva nam, poput rođaka koji nam ostavi oporuku s nekim priznanjem ili objašnjenjem, nekoliko tajni koje bacaju svjetlo na priču koja se provlači kroz sve četiri prethodne knjige. Sama tetralogija naziva se „Groblje zaboravljenih knjiga”, ali mi ne znamo porijeklo tog labirinta ispunjenog knjigama koji je tu „oduvijek” sve do priče „Princ parnasa” u kojoj saznajemo ime prve knjige koja je postala temelj te mistične knjižnice, doznajemo razlog za ime koje nosi i zašto je to baš „groblje”.

Važno je napomenuti, za one koji još ne znaju, da „Grad od pare” nije roman. To je zbirka priča koje je Zafón godinama pisao, neke su objavljivane u časopisima, neke su tek sada ugledale svjetlo dana, ali sve one u sebi nose onu istu notu koja nam je poznata iz ostatka opusa ovog jedinstvenog književnika.

Fikcionalna istina može biti i prava istina

Prva priča u zbirci nosi naziv „Blanca i zbogom” i u njoj susrećemo dječaka Davida Martína kojeg se kao odraslog sjećamo iz prethodnih knjiga. Ova priča jako se naslanja na Zafónove knjige za mlade, posebno na „Marinu”, sa svojim motivima mistične djevojčice i dječaka koji pokušava otkriti njezinu tajnu. Nerijetko se u pričama pojavljuju dijelovi koji nas navode na romane iz tetralogije, pa tako u priči „Vatrena ruža” na početku stoji citat koji je navodno iz izgubljenih odlomaka „Zatočenika neba” (treći roman iz tetralogije Groblje zaboravljenih knjiga) i daje nam na znanje da priču priča već spomenuti David Martín.

Moram priznati da sam tijekom i nakon čitanja pomislila kako je to pomalo slaba priča, ali dopustila sam da me se razuvjeri pogledavši snimku predstavljanja knjige u knjižari Fraktura. U predstavljanju su sudjelovali Seid Serdarević, prevoditeljica knjige Ela Varošanec Krsnik i književna kritičarka Ilina Cenov koja je, kako sama kaže, u samo dvanaest dana pročitala kompletnu tetralogiju te „Grad od pare” prije i nakon čitanja svih ostalih knjiga. Ono što me razuvjerilo u pogledu „Vatrene ruže” je tumačenje priče legendom o svetom Jurju i zmaju, a te se poveznice, posramljeno priznajem, nisam sjetila. Tako da vam svakako savjetujem da pogledate taj razgovor prije ili nakon čitanja ove knjige, a i ostalih, ako već niste.

Već sam spomenula priču „Princ parnasa” koja donosi odgovor na pitanje o porijeklu Groblja zaboravljenih knjiga i moram priznati da sam u njoj posebno uživala. Ima nešto u tom ispisivanju i izmaštavanju rupa u povijesti, popunjavanju mjesta o kojima ne znamo ništa, situacija koje su se mogle dogoditi (o tome u spomenutom razgovoru govori upravo Ela Varošanec Krsnik), a ima nešto posebno u uklapanju povijesnih osoba u fikciju. Zafón to ovdje čini sa Cervantesom u „Princu parnasa” i kasnije s Gaudíjem u priči „ Gaudí na Manhattanu”. Taj postupak nas dodatno zbližava s likovima i pojačava realističnost pripovijedanja pa mi možemo birati između više „istina” i nema ništa loše u tome da prihvatimo i onu fikcionalnu. Tko zna, možda je baš ta istina upravo prava istina.

Sve ono što čini čitateljski doživljaj potpunim

Kako uvijek volim povezivati ono što čitam sa svijetom oko sebe ili, ako hoćete, s cijelom kulturom u koju smo uronjeni, zafonovsko pripovijedanje učinilo mi se bliskim jednoj seriji koju sam zavoljela upravo zbog miješanja povijesnih likova s fikcijom. Serija je također španjolska, tako da to otvara čak i diskusiju o možebitnom fenomenu kulture i prostora i, iako nema gotičke atmosfere i tematike koju koristi Zafón, kod mene je stvorila slične emocije.

Riječ je o seriji „Ministarstvo vremena„ („El ministerio del tiempo”) u kojoj postoji institucija, ministarstvo, koje se trudi da se povijest ne mijenja, pa tako šalje svoje ekipe u povijesna razdoblja kako bi ispravili razne anomalije koje prijete da se povijest promijeni. Razlog zbog kojeg spominjem ovu seriju je, osim atmosfere, i jedan praktični element: veliki broj glumaca koji se tamo pojavljuje vrlo sam živo u svojoj glavi vidjela kao Zafónove likove.

Ta me ideja zaintrigirala, ali znam da se Groblje zaboravljenih knjiga nikada neće ekranizirati i to po želji samog autora. Zafón je u nekoliko navrata napominjao da njegove knjige nikada neće doći na ekrane jer smatra da je najbolja ekranizacija upravo ona u čitateljevoj glavi i da to nikako ne bismo smjeli mijenjati. Njegovi su romani posveta pripovijedanju, pričama, knjigama, prokletim piscima, knjižarima i cijelom tom svijetu pisane riječi, pa ih tako nikako ne bi trebalo prebacivati u drugi medij. Iako moram priznati da mi je zbog toga iznimno žao (Nacho Fresneda bio bi izvrstan Fermin, vi koji ste čitali slobodno izguglajte pa mi javite jesam li u pravu), razumijem i poštujem odluku jednog pisca da svoju ostavštinu posveti upravo piscima i čitateljima.

Ispričala bih se zbog oveće digresije da ne mislim da je kod čitanja važno upravo to ispreplitanje s osobnim i s kulturom u cijelosti, to su sve kockice koje se slažu u jedan veliki doživljaj koji onda nosimo u sebi. Namjerno nisam zadirala u svaku priču koja se nalazi u „Gradu od pare” jer želim da ih vi kao čitatelji otkrijete sami. Oni koji su Zafóna čitali prije znaju otprilike u kakav svijet ulaze kad krenu čitati ove priče, a onima koji nisu, toplo savjetujem da krenu što prije.

Ovu bi knjigu trebalo možda čitati i prije i poslije čitanja tetralogije, kako je to učinila književna kritičarka Ilina Cenov (saznajemo to iz razgovora na predstavljanju knjige), jer u tom slučaju zapravo čitate dva različita djela. Ako čitate prije svega ostalog, dobit ćete svojevrstan uvod i mrvice atmosfere koju ćete poželjeti osjetiti u većoj mjeri, a ako „Grad od pare” ostavite za kraj, tada ćete naknadno dobiti neke odgovore, kao kad nađete puzzle koje vam već dugo nedostaju kako biste završili veliku sliku.

Ova je zbirka priča prekrasan šećer na kraju, iako je kraj gorak, a vama, dragi čitatelji, mogu samo preporučiti da ove ljetne dane iskoristite za put u Barcelonu, ali ne onu današnju, nego ovu posebnu, paralelnu Barcelonu, zafonovsku Barcelonu. Za kraj vam još samo želim prenijeti jednu malu poruku iz knjige koju vrijedi dobro zapamtiti:

„Narodna mudrost kaže da čovjek treba hodati dokle god ima noge, govoriti dokle god ima glasa i sanjati dokle god u njemu ima nevinosti, zato što prije ili poslije više neće moći stati na noge, više neće imati daha i neće sanjati ni o čemu doli o vječnoj noći zaborava.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.