Korina Hunjak: „Najbolji stil obuče priču u ruho koje ona zaslužuje”

Korina, kako si započela svoju ilustratorsku karijeru? Koja je bila tvoja inspiracija za ilustraciju?

Ilustracijom sam se profesionalno počela baviti ilustriranjem slikovnica. To sam radila dugo vremena, gotovo tijekom cijelog studiranja, te me to dosta dobro na više načina pripremilo za budući ilustratorski rad. Tamo sam izbrusila sve od odnosa i pregovora s klijentima, povezivanja projekta u cjelinu stilističkim odlukama i grafičkim dizajnom, do organizacije vlastitog vremena i toga kako „biti sam svoj šef” kada si sam odgovoran za sve što napraviš.

Inspiraciju sam uvijek vukla iz puno izvora – raznih stripova, videoigara, filmova, serija, muzike, drugih autora i autorica… Ako me pitaš što me početno nagnalo da se time bavim, teško je reći. Možda jednostavno duboka želja da iznesem svoj unutarnji svijet na vidjelo i čista sreća crtanja koja me vodila kroz cijelo djetinjstvo. Obožavala sam eksperimentirati u raznim stilovima, tehnikama i žanrovima te me to na neki način hranilo. Na to je možda imalo utjecaj moje odrastanje u selu s nula drugih klinaca moje dobi pa sam do neke mjere sama morala smišljati svoju zabavu.

Potpuno te razumijem oko iznošenja unutarnjeg svijeta i čiste sreće. Možda je to taj moment koji nam ilustriranje učini pozitivnom ovisnošću. No možeš li reći nešto više o svojim omiljenim motivima i stilovima u svom ilustratorskom radu? Postoji li nešto posebno što te uvijek inspirira?

Ako mogu, uvijek pokušavam u ilustracijama profurati organske forme, prelijevajuće uzorke, kao tapiserije crteža koji se meditativno sami od sebe grade. Pored čistog vizualnog užitka crtanja takvih prizora, često radim dosta osobne ilustracije i stripove, inspirirane događajima iz mog života i njihovim slobodnim interpretacijama u crtežu.

Isto jako volim žanr tzv. medieval fantasyja i sve što ide uz njega – oklope, oružja, mitološka stvorenja, srednjovjekovnu arhitekturu, ugođaj, crtice iz povijesti… Pored toga, znanstvena fantastika mi je također pri vrhu najdražih žanrova, gdje se pak stvarno mogu osloboditi i crtati što god poželim bez da moram paziti na povijesnu točnost.

Što se tiče stilova, vjerojatno se iz mojih radova da zaključiti da ga zapravo i nemam, već se prilagođavam svakom projektu ovisno o njegovim potrebama. Radimo horor? Super, vrijeme je za izgrebane crteže koji djeluju kao da su lupali sjekirom na vrata u „Isijavanju” Stanleya Kubricka. Radimo slikovnicu? Nema problema, vadim najmekše kistove da zaoblim sve oštre kutove crteža i učinim ju prijateljskom i pristupačnom. Duboko osobni strip o propitivanju svog identiteta? Divljam s bojama i oblicima ne pazeći na praćenje bilo kakvog prethodno ustanovljenog stila. Ukratko – najbolji stil mi je onaj koji najbolje može obući priču u ruho koje ona zaslužuje.

Kako gradiš svoj jedinstveni glas kao ilustratorica? Jesi li prolazila kroz različite faze razvoja svog stila?

Nadovezujući se na prethodno, teško je to odgovoriti na način na koji bi možda trebalo. Faze sam svakako imala, ali kad sam došla u tu točku samopouzdanja gdje mi više nije bilo bitno raditi savršenu stripovsku anatomiju i paziti na svaki detalj realnosti, na neki način sam se oslobodila razmišljanja o tome da moram imati neki čvrsto ustanovljen stil. U trenutku kad sam mislila da znam dovoljno dobro crtati, prestala sam se opterećivati fotorealizmom i počela igrati u crtežu, i ta igra i eksperiment su ono što me i dalje na neki način vuče da se time bavim. Kad bi se odlučila na jedan stil čini mi se da bi mi vrlo brzo dosadilo crtanje i počela bi tražiti nešto drugo čime bi se bavila, no možda je to samo neka nedijagnosticirana boljka, tko zna.

Možeš li opisati svoj kreativni proces: nastanak ilustracije od ideje u glavi do realizacije na mediju koja uvijek bude drukčija od zamišljenog?

Jako ovisi od projekta do projekta. Ako pričamo o nekim osobnim crtežima, često je začetak ideje u nekom mom dnevničkom spisu koje tu i tamo zapisujem kako mi razne ideje padaju na pamet ili primjećujem zanimljive detalje oko sebe. Nakon toga ideja neko vrijeme vrije u pozadini mog mozga (moglo bi se reći da se polagano dinsta), i nakon toga stidljivo izlazi na papir u obliku neprepoznatljivih minijaturnih kompozicijskih skica. Nakon dodatnog prženja u idejnom bunilu, male skice postaju veće, detaljnije, raskošnije, već razumljive bez dodatnog dešifriranja.

Ako ideja preživi do tog trenutka, velika je šansa i da se izlegne kao gotov rad. Od ovog trenutka pa nadalje, metoda i proces crtanja uvelike ovise o stilskom pristupu koji mi se čini najbolje odabran za tu specifičnu ideju, bio to jednostavan crtež ili hiperrenderirana slika u punoj boji i s mnoštvom detalja. Kao neko grubo pravilo je to da je većina crteža koje radim u zadnje vrijeme rađena digitalno, na tabletu za crtanje i nekom prigodnom softveru. Moram priznati da već dosta dugo nisam unosila tradicionalne crtačke tehnike u svoj rad, osim ako se ne radi o gore spomenutim majušnim skicama.

Kako se nosiš s kritikama i povratnim informacijama koje dobivaš na svoje radove? Kako ih koristiš za svoj rast kao umjetnica?

Možda je to profesionalna deformacija, kako sam između ostalog i edukatorica na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti pa moram stalno davati i primati razne oblike povratnih informacija, ali ne predstavlja mi problem kritika mog rada – dokle god je konstruktivna. Dapače, bez kritike teško da osoba može rasti u bilo kojem pogledu svog života jer svi mi imamo neke „slijepe kutove”, u koje ne možemo sami prodrijeti iz ovog ili onog razloga, pa je dobro imati druge ljude oko sebe koji će nam na njih ukazati i reći kako možemo biti bolji.

Druga je stvar kad je netko kritičan samo zato da bi povrijedio nekoga – takvu kritiku s lakoćom odbijam od sebe, znajući da ona zapravo ni nije namijenjena meni, već je odraz druge osobe koja takav komentar daje. Možda je onda najbitnije po tom pitanju biti sposoban odrediti koja kritika je dobronamjerna, a koja ne i tako se postaviti prema njima, da znamo koju uvažiti. a koju bez problema zanemariti.

Smatraš li da živimo u vremenu pretjerane pohvale i straha od kritike koja u konačnici ne daje ilustratoru realnu i objektivnu sliku rada? Ili smatraš da ni ne treba davati feedback, nego pustiti skroz ljude da se vode svojim impulsom?

Ne smatram, upravo suprotno, imam tu sreću da sam u ilustratorskom i strip miljeu osoba koje se ne ustručavaju dati kritiku kada misle da je to potrebno. Ako netko dođe sa željom da im se prokomentira rad, ne vidim zašto bi se trebalo „muljati” i pretvarati da je rad nešto što nije, ako je ta osoba izrazila jasnu viziju djela i želju za profesionalnim napretkom. No, kao i sve ostalo, takva kritika ima svoje vrijeme i mjesto, i mislim da nije uvijek i svuda prigodna. Na primjer, svojim kolegama i kolegicama za koje znam da imamo slične ciljeve ću bez problema izbombardirati rad s komentarima jer znam da ih shvaćaju isto kao i ja – kao priliku za napredovanjem i poboljšanjem svog rada.

No ako komuniciramo s nekim tko se ne bavi profesionalno stripom i ilustracijom te to radi iz svog hobija i užitka, bez straha od toga da ih neki klijent odbije ili izmaltretira izmjenama u crtežu, ne vidim razlog zašto bi trebali gaziti po nečijem radu i sasuti im iskrenu kritiku u facu, ako je to nešto što oni nit’ traže, nit’ trebaju, nit’ će im činiti dobroga. Pa kao i svuda, treba procijeniti kada je pravo vrijeme za takvu vrstu komentara i je li uopće potreban.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Korin(a) Hunjak (@korina.hunjak)

Kako vidiš svoj umjetnički razvoj u budućnosti? Postoje li određeni projekti ili ciljevi koje želiš postići?

Imam nekoliko dugoročnih projekata na kojima radim u različitim fazama ostvarenja, koji me više-manje čvrsto orijentiraju prema polju stripa, pa bi se tako moglo reći da mi je želja da se profesionalno ostvarim i u tom polju, što zasad (kuc o drvo) ide bolje, nego što sam mislila.

Što se tiče ciljeva, osim završetka trenutnog dugometražnog strip-projekta, kojeg radim u suradnji s piscem Zoranom Žmirićem, želja mi je posvetiti se osobnom cjelovečernjem strip-albumu. Imam već nekoliko ideja koje se godinama krčkaju u pozadini mog uma za koje bi mi bilo vrlo drago kada bi ih mogla iznijeti na svjetlo dana. Konkretno, želim nacrtati nekoliko zaokruženih samostalnih priča te ih objaviti kao pojedinačne grafičke novele. A kad će to bit’ – tko zna. Život je dug!

Možeš li nam reći o nekim izazovima s kojima si se susrela u svom umjetničkom putovanju, a što bi moglo pomoći nekome u njihovom radu? Kako si ih prevladala?

Hmmm… možda najveći izazov je bilo naučiti kako se odnositi s klijentima i kako se postaviti prema njima tako da ne gubim dostojanstvo ili dragocjene živce. Ima raznih ljudi i s nekima je milina raditi, ali dovoljna je jedna grozna osoba da ti upropasti dojam bavljenja tim poslom za vjeke vijekova.

Način na koji se ja borim s takvim problemima je sistemom fake it ’till you make it, drugim riječima, pretvarat’ se kao da imam samopouzdanje, koje možda uvijek nemam, te pričati s klijentima kao s ravnopravnim kolegama u poslovnom odnosu.

Sve manje od toga je u opasnosti da se sroza u ponižavanje mene kao autora i konstantno moljakanje popusta, nametanje loših uvjeta rada ili, najgore od svega, rada za „ekspoziciju”. Prema tome, mislim da je najvažnije imati čvrsti stav u bilo kakvim poslovnim pregovorima i, ako je ikako moguće, ne dopustiti si da spustimo vlastite poslovne standarde.

Jesi li ikada razmišljala o širenju svog umjetničkog rada izvan online platformi poput Instagrama? Kakvi su tvoji planovi i djelovanja u tom smislu?

Tehnički, moj umjetnički rad već i je proširen van tih platformi – u raznim je knjigama, slikovnicama, strip-antologijama, fanzinima i izložbama, a odnedavno je i u samostalnoj zbirci stripa „Brodski dnevnik”. Ta zbirka je izašla prije mjesec dana i sakuplja sve autorske stripove koje sam napravila u periodu od 2018. (kad sam se intenzivnije počela baviti stripom) do 2022. godine kao jedan presjek moje djelatnosti i svojevrsni „katalog” svega što me tematski, vizualno i narativno u tom razdoblju zanimalo. Može se naći zaista raznovrsna lepeza žanrova, grafičkih stilova i ideja, od znanstvene fantastike, preko fantasyja, do biografskih i slice-of-life dnevničkih strip-crtica.

Zbirku je objavila udruga Hrvatski autorski strip uz nesebičnu pomoć mog kolege i urednika Saše Paprića te je već imala promocije na dva eventa u regiji – na OHOHO festivalu u Zagrebu te Rikon konvenciji u Rijeci. U budućnosti se također planira promocija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, festivalu Sanjam knjige u Istri i (ako me sreća posluži) na još mnogo sličnih mjesta i događanja. Sretna sam što je zasad zbirka primljena vrlo dobro te mi je drago što se ljudima svidio taj eklektičan miks stripova među njezinim koricama.

Daj nam adrese na kojima je možemo potražiti.

Zbirka se trenutno može naručiti putem webshopova Stripovi na kvadrat i Knjižara Nova i narudžbom putem maila na hrvatskiautorskistrip@gmail.com.

Pored toga, planovi su mi nastaviti istim smjerom i vidjeti dokle mogu tako dogurati, a poslije ćemo vidjeti.

Gori li ti inbox i kakve ti ilustracije najčešće naručuju?

Ne baš, nisam svoju mrežu poznanstava izgradila preko interneta, pa tako niti ne dobivam puno upita od ljudi koji me pronađu na društvenim mrežama. Najviše poslova dobivam preko preporuka od prijašnjih klijenata, i tako u krug.

Što se tiče najčešće vrste ilustracija, stvarno nema neke sredine – svaki projekt je nešto posve drugo. Ako ćemo statistički, kroz moju karijeru najviše sam napravila slikovnica i naslovnica knjiga po narudžbi, ali ne mogu reći da je to glavnina mog umjetničkog djelovanja, pogotovo ne u zadnjih par godina.

Tvoje ilustracije imaju i narativnu dimenziju pa pripovjedački poručuju nešto više od same estetike. Koje te teme okupiraju ili motiviraju kao ilustratoricu?

Najviše volim teme koje će na ovaj ili na onaj način empatijski aktivirati publiku, bilo prenošenjem neke poruke društvene pravde, osjećajnom pričom koja potiče na razmišljanje, ili pak poetičnom ljepotom života. Najveća mi je želja kroz ilustracije „dirnuti” u srce, nadam se da u tome barem dijelom i uspijevam.

Neke od najčešćih tema koje se mogu pronaći u moji radovima su propitivanje identiteta, odnos jedinke naspram cjeline, društvene predrasude i stereotipi te borba protiv njih i interpretacije vanjskog svijeta kroz unutarnji život osobe. Sve to volim provlačiti kroz sanjive prizore koji će publiku nagnati na to da istraži vlastitu maštu i napravi poveznice između motiva.

Najneobičnija među ilustracijama je ona kroz koju sam i upoznao tvoj rad, a to je naslovnica za „Boškarin IV”, album benda PMC. Možeš li malo objasniti premisu iza naslovnice i kako si s bendom iskomunicirala istu?

Premisa je vrlo jednostavna – naslovnica se sadrži od imena benda pri vrhu formata, boškarina iz poluprofila te sjene njegovih nogu koja u malo surealnom momentu čini rimsku brojku IV, aludirajući na sam naziv albuma.

Sama naslovnica je proizvod intenzivnog brainstorminga kojeg smo bend i ja zajednički odradili – bilo je mnoštvo skica, prijedloga, varijanti stila i koječega drugoga, dok nismo zajednički došli do rješenja koje bi bilo optimalno za to što im treba. Sam stilski pristup se putem iskristalizirao kao digitalna imitacija linoreza koja će svojim grubim, trzavim potezom u crtežu i prljavim, grunge teksturama najbolje odavati karakter albuma. U cijeli proces je bilo uključeno i višestruko preslušavanje cijelog albuma, upijajući njegovu atmosferu i puštajući da mi se glava ispuni slikama na koje je glazba asocirala. I malo po malo došli smo do konačnog rješenja s kojim se nadam da su svi zadovoljni.

Daj nam i pokoju web-adresu na kojoj možemo zaviriti u potrazi za tvojim radovima.

Za one koje zanima više, moj rad možete pronaći na mom websiteu, Facebooku i, naravno, Instagramu.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.