navijačke
23. studenoga 2022.

Vrijeme čitanja: 10 minute Izvadite tu majicu s motivom hrvatske šahovnice s dna ormara, otvorite si pivo, kad ga već navijači u Kataru ne mogu popiti, i krenite s nama u potragu za navijačkim duhom.

2. studenoga 2022.

Vrijeme čitanja: 9 minute Na ovim našim prostorima žanr horora nikad nije u potpunosti zaživio, iako potencijal postoji. Pokušaja je bilo, a u nastavku vam donosim malu listu preoruka za gledanje.

Izvedbene umjetnosti

„Granatiranje“ (KunstTeatar): Rudi i Miloš su dobili svoje sutra!

Foto: Karla Jurić
Vrijeme čitanja: 6 minute

Navukao sam se na rat kao na heroin. Pratim njegove korake, šnjofam, molim i preklinjem za još mrvicu. Balkan mi je kolodvor. Lutam njegovim neprostorom već skoro deset godina ne bih li imao samo još mali šut, gram smrti. Možda je cijelo ovo moje putovanje bilo samo odgođeni suicid.

Trajni mir u bilo kojem obliku utopijska je sintagma. Od pamtivijeka se na globalnoj sceni neumorno reprizira samo jedna predstava – rat. Bio apsolutan ili donekle ograničen zakonima, rat je akt sile proizišao iz, sada već blijedo prisutnih, vrijednosti o humanosti i kompromisu. Povijest pokazuje da ljudska priroda olako odstupa od svakog moralnog kodeksa pa ne čudi snažna privrženost agresiji. Sama logika rata nalaže da svaka od zaraćenih strana teži prinuditi protivnika da se podčini nametnutoj volji, što u startu odstupa od promotivne ideje bratstva.

Dobro se zna da u ratu baš i nema pravila, ali jedno nepisano sugerira da u jeku borbe najviše ispaštaju nedužni civili. Osim vječne rane na srcu, koju nose bližnji stradalih u okrutnom masakru, rat ostavlja još jedan ožiljak – sjećanje.

Ne znam kako je drugdje u svijetu, no Balkan i nakon tridesetak godina od rata miriše na dim i krv. To se vidi na napaćenim licima građana koji odavno ne vjeruju u snagu socijalnog kapitala, a najmanje u dimenziju povjerenja. Nema onoga tko nije svjestan da državni vrhovi zveckaju oružjem, a posljedice se lome na leđima i mentalnom zdravlju stanovnika. Dakako, to je daleko od zdrave uzajamnosti u odnosu vlast-građanin.

Zgrade možda jesu ponovno sagrađene, prostor je obnovljen i dotjeran, no odnosi među stanovnicama i dalje su praćeni kulturalnom traumom. Umjesto uzroka liječimo posljedice, stoga ne iznenađuje da nam je kolektivna djelotvornost u banani.

Rat udaljava ljude i lomi veze ostavljajući slabašnu nadu u ponovno pronalaženje i spajanje. Kasnije se ne popravljaju ljudi, već obnavljaju urušeni zidovi iza kojih su preko noći uništeni životi i izbrisani osmjesi. Vođen sličnom mišlju, dramaturg i pisac Dino Pešut napisao je tekst drame „Granatiranje” za koji je 2019. osvojio Nagradu za dramsko djelo „Marin Držić“.

Autorove preokupacije utkane u domišljat scenarij

Mislio sam se da ću „Granatiranje” popratiti aktivistički angažiranim člankom o istospolnoj ljubavi i da će uvod biti daleko pozitivniji. Na sreću, nikada se pretjerano ne informiram o predstavama prije nego ih pogledam, kako ne bih došao sa zabetoniram očekivanjima i potencijalno si uskratio efekt iznenađenja.

Samo sam naslućivao i bio spreman na nešto dijametralno suprotno. Mali savjet – predstave koje posjetite slučajno, vođeni ljubavlju na prvi pogled, uglavnom ne razočaraju. I zaista, domišljatost koju smatram presudnim faktorom da bih nešto opisao kao dobro i kvalitetno nije izostala.

Granatiranje
Foto: Karla Jurić

Da odmah napomenem, izvedba se ne temelji samo na ljupkoj gay priči, što mi je drago. Premda simpatiziram i podržavam takve sadržaje, ima ih toliko u književnoj, filmskoj, a sve više i u kazališnoj industriji da je gotovo nemoguće ponuditi nešto neviđeno. Složit ćete se, besmisleno je stvarati djelo slično mnoštvu drugih.

Što se tiče „Granatiranja”, redateljica Judita Gamulin i autor teksta Dino Pešut uspješno su se poigrali Pešutovim intimnim pogledima na rat i njegove posljedice, a u sredinu ugradili čak netipičnu gay priču. U jednom intervjuu, Gamulin je istaknula da Dino Pešut scenarijem propitkuje što znači biti balkanski pisac, gay pisac i hrvatski pisac u razdoblju nakon Domovinskog rata. Prema tome, svi elementi osobno važni autoru smješteni su u metadramu koja stremi definiranju smisla života u svijetu koji naginje autodestrukciji.

Granatom prekinuta romansa

Izvedbu otvara susret Rudija i Miloša samo nekoliko trenutaka prije granatiranja. Njihov prvi dejt prošao je bez ijedne međusobno prozborene riječi, no kao gledatelji imali smo priliku čuti njihove misli. Uz natruhe panike izazvane nadolazećom “apokalipsom”, dečki koje igraju Marin Klišmanić i Luka Knez otkrivali su svoje strahove i žudnje. S obzirom na to da nije bilo vremena ni hrabrosti za upoznavanje, početak njihove ljubavne priče brzo je pojela mješavina potencijalno nadolazeće smrti uz nešto napaljenosti.

Granatiranje
Foto: Karla Jurić

Željeno oslobađanje od napetosti i gotovo siguran razvoj odnosa prolongirao je pad granate. Na sceni se pojavljuje Iva Kraljević i započinje s poetskim izlaganjem o ratu koji zaustavlja vrijeme i fluidnost svakodnevice. Govorila je o snazi iskrenih emocija koje su ljudi razmjenjivali prije rata te o besmislenosti čina koji od osoba stvara pesimiste, ne ostavljajući im prostor za maštu, planiranje budućnosti i trivijalnosti koje život iz dana u dan spontano nanosi.

I ne, prekinutoj ljubavnoj priči s početka nije zameten trag! Kako je to lijepo napisano u sadržaju predstave, nakon 7300 sutra Rudi i Miloš ponovno se susreću. Ovog puta riječ je o drugom gradu, noćnom klubu i različitim životnim putevima koje je sudbina ipak odlučila ispreplesti. Istina, mogućnost za upoznavanje ponovno je otvorena i ljubav nije netragom nestala, ali emocionalno nabijena izvedba ne dopušta zaborav rata. Tako niti publika nije oprostila raspon od nekoliko praznih godina uzrokovan prisilnim razdvajanjem. Jedan naizgled običan susret pomogao nam je da shvatimo koliko rat korozivno djeluje na razvitak čvrstog i zdravog odnosa.

Scenska rješenja u sjeni scenarija

Eto, toliko vam smijem zagolicati maštu, a da biste utažili želju za ostatkom sadržaja morat ćete prvom prilikom potrčati u KunstTeatar! Prebacujem se na osvrt.

Za početak, moram reći da predstavom ne dominira gluma, mada su glumci bili apsolutno prisutni i posvećeni izvedbi. „Granatiranjem” vlada tekst. Dino Pešut je autor koji piše realistički te ponegdje čak naturalistički, a zatim misli stilski oblikuje poetskim jezikom kako bi prenio emocije s kojima se susreo analitički secirajući preokupaciju.

U njegovu je stilu prisutan svojevrsni oksimoron; mračnim tonom komentira stvarno stanje stvari, a ipak se u ritmu nizanja riječi osjeti optimizam. Konkretan je primjer uokvirena kompozicija „Granatiranja”. Predstava kreće i završava ljubavnom pričom, iako je sredinu protkala tmurna strana čovječnosti. Pritom je strastveni dio među dečkima opisao vrlo živo i blago perverzno, a ratni dio rastreseno i bolno.

Sama izvedba u ovom slučaju nije efektna kao scenarij. Doduše, scensko oživljavanje teksta pridonijelo je pitkosti i prihvaćanju djela. Uostalom, kada scenarij piše zreo i uvjerljiv pisac koji čitatelja lako okrene naopako i proda mu svoju dubinski razrađenu perspektivu, izvedba slobodno može biti stilizirana i decentna. U potpunosti podržavam izabrani omjer scene i teksta jer, iako su riječi vrlo precizne i dozirane, vuku na koncentrirano slušanje koje bi senzualna, prštava izvedba ometala u ključnim, spoznajnim dijelovima.

Granatitanje
Foto: Karla Jurić

Osobno me se dojmio monolog koji je iznijela Iva Kraljević i premda sam rođen dosta godina nakon rata, imam osjećaj da sam dobro shvatio poruku koju predstava plasira. A mislim da je za gledatelja najveći plus kada razumije ono što je pred njim i za njega. Ne volim se neugodno meškoljiti u gledalištu čekajući kraj da se žurno uputim k izlazu, tako da sam zahvalan kad me izvedba ne iznevjeri.

Proračunat edukativno-privlačan koncept

Zapazio sam da je atmosfera, začudno, bila vrlo ugodna. Kada sam osvijestio da slušam emocionalno razoran tekst, a istovremeno gledam nespretno i sladunjavo udvaranje, bilo mi je jasno da se autorski tim proračunato poigrao elementima koje će nam predstaviti. Nisu mi zasmetale niti niske klupe postavljene uz zid skučenog KunstTeatra. Svu mi je pažnju okupirala nova kazališna lekcija – uz verbalno dobru bazu izvedba ne mora prštati prenaglašenim pokretima. A tu je i genijalan fokus na slabo popularnu temu!

Izlazeći iz teatra, načuo sam nekoliko sitnih komentara nekolicine drugih posjetitelja. Ako sam dobro prisluškivao, očekivali su klasičnu gay priču s trodijelnom kompozicijom. Kako da to lijepo oblikujem… Nedostajalo im je strasti između Rudija i Miloša, ali to što su očekivali pronaći će na specijaliziranim web stranicama (zna se kojim).

Gay odnos ionako nije bio presudan faktor za predstavu, već je Pešutov osobni pečat koji se dobro uklopio u koncept. Nadam se da nisu otišli razočarani. U jednu ruku suosjećam sa svima koji kazalište vide kao razonodu i prirodno mi je da ljudi nisu došli da ih se educira i tjera na razmišljanje, već da ubiju vrijeme. Nije sve za svakoga u svakom trenutku.

Granatiranje
Foto: Karla Jurić

U drugu ruku, meni je iznimno drago da je „Granatiranje” uistinu granatiralo mozak i emocije temom koja mi nije poznata. Prioritetnim slaganjem kompozicije, Pešut i Gamulin uspješno su se poigrali motivom rata kojeg se često proglašava krivcem za zaostajanje društvenog života, no rijetko ga se razlaže na publici pristupačne fragmente.

Pritom nas nisu ubili u pojam te su nam čuvali mentalno zdravlje prikazujući nadu unutar odnosa dvojice mladića. Nada je jedini pokretač optimizma, nazora bez kojeg bismo zaboravili što znači radovati se lijepim danima i vremenom zaboravljati ružne. O ratu više ne bih, znate da je besmislen.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

(Visited 192 times, 6 visits today)
Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari