Intervju: Cody McClain Brown – kako je od propuha, papuča i punice nastala knjiga
Cody McClain Brown književnik je i profesor na Fakultetu političkih znanosti koji se prije nekoliko godina u Hrvatsku doselio iz Amerike te odlučio ostati, pretvorivši svoja opažanja i razlike među kulturama u popularan blog Zablogreb. S Codyjem smo za Ziher popričali o njegovoj novoj knjizi “Propuh, papuče i punica”, farbanju kuća i Henryju Milleru, te nezaobilaznim zagrebačkim blatnim parkiralištima.
______________________________________________________
Ovo je tvoja prva knjiga u Hrvatskoj, možeš li nam ispričati ukratko o čemu se radi?
Pa, knjiga je uglavnom bazirana na mom blogu, iako je većina sadržaja nova. Tako da se zapravo radi o novom sadržaju i mojoj interakciji s događajima u Hrvatskoj, mom učenju o svemu što se ovdje zbiva i tom procesu kojeg ja zovem “od stranca postati zet”.
Kako si uopće došao do izdavača?
A to je smiješna priča. Vjerojatno bi mogao pisati o tome za blog koji radim za HRT, Glas Hrvatske…Objavio sam nešto na Facebooku jednu večer na stranici od bloga, i u postu sam imao gramatičku grešku koju je netko uhvatio. Izbrisao sam taj post, i dok sam pričao s nekim preko chata ta mi je osoba rekla nešto tipa “pa nisi trebao to izbrisati”. Ona je mislila da sam ja izbrisao post iz nekog drugog razloga, pa sam objasnio da se radilo o gramatičkoj greški, na što je ona odgovorila da radi u velikoj izdavačkoj kući i da to uopće nije neki problem, da se dešava. I… onda sam ja pitao da mi ponude izdavački ugovor. Zapravo sam već imao namjeru poslati rukopis izdavačkim kućama. Jer htio sam knjigu temeljenu na blogu. Cijela moja ideja oko toga je bila da Hrvatska godišnje ima oko 12 milijuna turista, a ne postoji niti jedna knjiga, barem koliko ja znam, koja se bavi Hrvatskom, a da nije turistički vodič ili da ima veze s ratom. Mislim da treba postojati nešto zabavno i pristupačno što bi moglo ljudima reći o ovoj zemlji više od samo “oh, more je lijepo i imaju palaču”. Isto tako sam htio identificirati neke probleme koji se tu nalaze. Zaključio sam da bi se ideja mogla dobro plasirati dobro, a isto tako, Hrvati vole čuti kako ih drugi ljudi vide. Poslao sam rukopis i par dana kasnije sam imao izdavača.
Propuh, papuče i punica, zanimljiv naslov – je li punica već pročitala knjigu?
Oh, da.
I, što kaže?
Sviđa joj se! Mislim da nam je ova knjiga zapravo pomogla, pročitala ju je u jedan dan. Mislim da me sada malo bolje razumije, mislim da razumije što ja mislim…
Razumiješ li ti punicu?
(smijeh) Pokušavam. Ali to je kao da me pitaš razumijem li Sfingu. Imam ideju o čemu se radi, ali nikada je neću sasvim razumjeti
Kada si počeo pisati uopće?
Mislim negdje kad sam imao 18. Uvijek sam htio biti pisac, iako nikada nisam mislio da će se ovako to dogoditi, ali jest. Tako da sam naučio kako pisati. I blog mi je puno pomogao, jer kad si sam sa sobom, kad pišeš samo za sebe, to je malo drugačije nego kad imaš publiku i moraš vježbati pisanje da budeš što bolji u tome. Imao sam ideju za knjigu, koju sam htio napisati kada blog postane dosta popularan, ali ovo kako je na kraju ispalo je potpuno drugačije od početne ideje. Blog je postao popularan negdje u siječnju ili veljači, a knjiga je došla negdje oko kolovoza, i u tom vremenu sam oblikovao dosta toga u vezi s tim kakvu knjigu želim napisati, tako da sam u momentu kad je stvar trebalo napisati bio spreman i nisam imao nikakvih problema.
Postoji li neka knjiga zbog koje si htio postati pisac?
Da, Tropic of Cancer, Henryja Millera. To je zapravo…dobro pitanje. Imao sam 18 kad sam je pročitao. Ja u Oklahomi, a tamo neki lik koji je sposoban pisati o ničemu. Cijela je knjiga uglavnom o tome kako je njemu dosadno u Parizu. To je cijela knjiga. Nema radnje. Uopće. Ali je toliko poetična! Jedan je kritičar rekao da bi ta knjiga bila ispovijest da ima krivnje u njoj, ali glavni lik uopće ne osjeća nikakvu krivnju. To je…to je kao Seinfeld. U Seinfeldu se ne radi ni o čemu, ali je sve apsurdno i komično. Tropic of Cancer je knjiga o ničemu, ali o svemu. I Miller je toliko dobar pisac da može pisati žmirećki i u snu, a da to i dalje ispadne nešto nevjerojatno poetično.
Možda je to neki…mehanizam umjetnosti?
Pa, znaš što, prije 10 godina bih ti možda mogao dati odgovor na to. Ali sada, kada sam zapravo postao kompetentniji u svojoj…umjetničkoj sposobnosti…to je kao; bio je jednom jedan slučaj o pornografiji pred Vrhovnim sudom, u kojem su pokušavali utvrditi što je zapravo pornografija, i sudac je rekao “Znam što je kad je vidim.”. I to je otprilike kako se ja osjećam u vezi s umjetnošću. To je nešto veoma subjektivno, ali ipak ima element objektivnoga u sebi, no povezati to subjektivno gledište s objektivnim je…veoma teško izraziti riječima, ali kada se to napravi u umjetnosti…onda svi znaju o čemu se radi.
Što je posljednja stvar koju si vidio, ili pročitao, da je izgledala kao takva umjetnost?
Hm… (duga pauza). Razmišljam… Zapravo ne znam. Nekako sam u mulju u zadnje vrijeme, ne mogu naći ništa što me baš toliko zaokuplja.
Pa kako to?
Ne znam. Čitam valjda 10 knjiga trenutno, zato što me niti jedna nije zaokupila. Pa mi jedna postane dosadna, pa uzmem drugu, pa i ta postane dosadna…
Što bi rekao o svojem pisanju?
Pa, volim dodati neki poetični osjećaj svojoj prozi, i mislim da postoje neki dijelovi ove knjige koje bi se moglo nazvati umjetnošću. Iako je uglavnom to zabavna knjiga. Ono zbog čega sam sretan oko ove knjige jest to što sam uzeo svoj život, koji nije pretjerano uzbudljiv, i uspio od toga napraviti zanimljivi narativ. I to je, pretpostavljam, gdje pisanje upada na scenu. Ista je stvar s Millerom – da je netko drugi pokušao napisati ono što je Miller napisao, to bi bilo užasno dosadno, i mislim da sam ja pokušao napisati ovu knjigu u nekom ranijem periodu ona bi jednostavno bila dosadna. Jer ne bi bilo tog unutarnjeg pogleda, humora i tog…tog…te jedne…
Osobnosti?
Da, to je dio što postajanje piscem znači, to je ono što bi profesor kreativnog pisanja mogao nazvati “pronalaskom vlastitog glasa”.
Misliš li da si pronašao svoj glas?
Pretpostavljam. To je malo sarkastičan, smiješan glas, ali…mislim da pronaći svoj glas znači biti samouvjeren u to što pišeš. Neki ljudi su takvi od početka, neki nisu, ali za mene, kada pišem i znam da je nešto gotovo, onda mogu stati iza toga. Onda razumijem kako to sve radi i u tom smislu mogu reći da je umjetnost.
Neki kažu da umjetnost nikada nije gotova.
I to je istina.
Kako onda znaš da je nešto što napišeš gotovo?
Jednostavno se pomiriš s činjenicomda nije. Za mene je to tako. Znam puno perfekcionista koju ne mogu biti umjetnici. Uvijek znaš da je nešto dovoljno dobro za taj trenutak. I to sam rekao svojoj urednici, jer, napisao sam ovu knjigu u…što, pet, šest mjeseci? A oni su htjeli da bude gotovo do ožujka, tako da mogu napraviti sve što treba te je izdati na ljeto. Da je bilo po mome, još bih sjedio na tom rukopisu šest mjeseci i onda bih ga sasvim promijenio.
Dodaju li nesavršenosti onda kvaliteti književnog dijela?
Za mene je to aspekt umjetnosti. Nesavršenosti su ono što stvara balans. Ne mislim da postoje imaš nesavršenosti koje nisu dobre, nego da je nešto dobro zajedno sa svojim nesavršenostima. To je razlog zašto su i ljudi umjetnost. Jer svi ljudi su nesavršeni, imaju mane. Ali voliš ih neovisno o tim manama. Voliš ih zbog mana. Za mene, nešto što nema mana je dosadno. Kao što, mislim da je to bio Camus…o čovječe zvučim grozno, pričam tu o Camusu i Milleru…
Ma sve ok, pisci smiju pričati o Camusu i Milleru…
Nema veze, dobro. Dakle, u jednom njegovom djelu, mislim da je Mit o Sizifu, on priča o Casanovi, koji je spavao s navodno milijun žena, i Camus smatra da se Casanova zaljubljivao zapravo u mane svake od tih žena. Usne koje nisu savršene, madeže, rupu između zubiju, štogod. I mislim da je to istina. Savršeno je dosadno. I to je jedan od razloga zašto volim Hrvatsku, a ne volim toliko Njemačku. Njemačka je za mene bez mana. U Hrvatskoj mogu živjeti jer je stvarna u smislu da, ok ima prekrasnih stvari, ali isto ima i mana, i to je ono s čim može biti u interakciji i s čime se nosiš. Kao na primjer, Split, “najljepše misto na svitu”. Split je prekrasan, ali je istovremeno užasno ružan! Da, Palača je nevjerojatna, Varoš je prekrasan, Radunica je super, ali onda tu ima i hrpetina gadnih socijalističkih zgrada posvuda! Za mene je to dio njegova šarma. Ne bi mi se sviđalo da je Split neka idealizirana, isklesana stvar. I mislim da je najgora stvar koja bi se mogla dogoditi Dalmaciji da ljudi dođu i pokušaju je učiniti savršenom. Jer onda neće biti autentična, neće više biti stvarna.
Inače, hoćeš li nastaviti sa Zablogrebom?
To još ne znam. Blog koji pišem za Glas Hrvatske je plaćen tako da… znaš, teško je stizati oboje, pa ne znam koja je budućnost bloga, za sada.
Imaš li neke druge književne planove?
Pa, radim na jednom sada. Radi se o kriminalističkom romanu smještenom u Split. I dva detektiva koji se baš i ne vole međusobno, ali moraju raditi skupa da riješe slučaj. Ma, vidiš, razmišljao sam, imaš knjige Stiega Larssona, sviđaju mi se za takvu vrstu knjige, ali mislim, Švedska i Skandinavija su sada nova književna scena, a ja ne mogu prestati misliti u glavi “Štaaa?? Tko bi zaboga htio otići u Švedsku??? Ajmo staviti radnju na Mediteran!”. I ovdje ima jako puno materijala s kojim se može raditi. Zanimljivo je to što je Hrvatska savršeno mjesto za smjestiti radnju kriminalističkog romana, jedino što u Hrvatskoj nema takvog kriminala. To ću sve izmišljati.
Možda hrvatski kriminal samo završi pod tepihom?
Ja dolazim iz jednog od najnasilnijih društava trenutno u svijetu. Amerika ubija više ljudi nego li ih umre u ratovima. Amerika je ekstremno nasilna zemlja. Dobro, ima puno stvari koje Amerika radi bolje od Hrvatske, ali… Za mene, moj cilj ovdje, koji je različit od onoga s kojim sam došao, jer zaista volim živjeti ovdje, moj cilj je prikazati toliko dobrih stvari koje društvo ovdje ima, a na koje su Hrvati skoro u potpunosti slijepi. A meni je zadovoljstvo ukazati na te pozitivne stvari. Kao na primjer, vi nemate toliko nasilja. I društvo ovdje je čvršće, imate sve te međuljudske veze koje su dugotrajne i izdržljive., i One ponekad zadaju glavobolju, ali u isto vrijeme su nešto što ti daje osjećaj pripadanja, osjećaj uzemljenosti koji je teško osjetiti u Americi. Rekao sam ovo već i prije, ali za mene je život u Americi u usporedbi sa životom u Hrvatskoj užasno izoliran i otuđen. I svi Amerikanci koji ovdje dođu i ostanu neko vrijeme, ne samo onako kao turisti, vrlo brzo to shvate. Moji roditelji su nedavno bili ovdje, i oni su shvatili.
To je nešto što je velika prednost, ali i velika mana ovoga društva jer imate nepotizam i te stvari, ali svejedno mislim da taj osjećaj zajednice ne bi trebali uzimati zdravo za gotovo i da bi ga trebali pokušati održati.
Zašto misliš da se to događa? Ta američka izoliranost koju si spomenuo.
Ljudi se tamo puno sele. Mi smo veoma individualistički nastrojeni, sve se više vrti oko pojedinca nego oko zajednice. Nemamo toliko veza s mjestom i ljudima kao što je to ovdje. Čak i u mojoj knjizi glavni likovi su susjedi. Susjedi i moja punica. Oni tvore to neko središte stvari. U SAD-u jednostavno nemamo taj osjećaj. Bilo je možda malo toga dok sam odrastao, ali Amerikanci se puno sele. Ovdje, na primjer, ako pitam nekoga od kuda je, najvjerojatnije mi mogu reći od kuda su im pradjedovi i prabake! I ljudi osjećaju tu poveznicu. Dok s druge strane da mene to netko pita, ja bih rekao da sam iz Oklahome, ali mi je otac iz Pennsylvanije, a njegov otac iz Sjeverne Irske, a njegov iz Prusije… jednostavno ne pali. Isto tako, prijateljstva su ovdje kompliciranija nego u SAD-u. U Americi prijatelji dođu i prođu, to bude kao: “Oh, ti voliš stvari? Ja volim stvari! Znači sad smo prijatelji!”, i onda za neko vrijeme više ne volimo iste stvari pa prestanemo biti prijatelji. Dok u Hrvatskoj, kad ti je netko prijatelj – onda ti je zaista prijatelj.
Osjećaš li se kao da pripadaš ovdje?
Sve više i više.
Postoji li dio SAD-a koji ti nedostaje? Ili nešto što nedostaje u Hrvatskoj, a tamo postoji?
Fali mi moja obitelj. A stvar koja me frustrira u Hrvatskoj je to što vi imate jako puno problema. Ne mislim na ekonomske ili političke probleme, nego svakodnevne probleme. I rješenje postoji, ali kad nekome ponudiš rješenje, ne na nikakav umišljen način, nego samo ponudiš – ljudi jednostavno dignu ruke, odustanu i kažu “Ne, ovo je Hrvatska. Mi tu ne možemo bolje.” U Americi je to sasvim suprotno.
Uzmimo sveučilišta na primjer. Sveučilišta u Hrvatskoj se stalno žale da nemaju dovoljno prostora. Ali imaju li petogodišnji plan? Trogodišnji? Postoji li plan kako da sveučilište u budućnosti bude bolje nego što je sada? U Americi svaka škola ima taj plan. Ovdje će reći da nemaju novaca. Pa, nađite novce. Napravite plan koji vam daje novce. Nađite nekoga bogatog tko će dati novce. Ako otiđete na bilo koje američko sveučilište, tamo postoje nove zgrade ili nova oprema koja sva ima imena bogatih ljudi upisanih gore jer bogati ljudi daju novac.
Prošle godine sam bio u bolnici i parkiralište tamo je samo jedna livada gdje ljudi ostavljaju aute. Smrdano je, blatno i nije mi bilo jasno zašto netko ne izmisli način da se to parkiralište poploči. Ali ljudi to jednostavno prihvaćaju – parkiralište je smrdano i to je tako kako je. Meni taj stav ne ide u glavu. Ali mislim da se to mijenja, mislim da mlađe generacije imaju tu neku glad da promijene stvari. Samo se nadam da se neće prepustiti cinizmu kojem se ovdje veoma lako prepustiti jer mlađe generacije ne znaju što mogu očekivati od budućnosti. Ali u isto vrijeme, ne možeš sjediti i čekati da ti netko da budućnost. Budućnost napraviš sam.
Likovi tog romana kojeg pišeš, jesu li u potpunosti fiktivni ili su preslikani iz hrvatskog društva?
Zapravo i jedno i drugo. Počneš s nekim bazičnim pretpostavkama. Jedan od likova je u 50-ima, odrastao je u Jugoslaviji i nije zadovoljan sadašnjim stanjem i načinom na koji su se stvari odvile. Naravno, on nije bio zadovoljan niti komunizmom, to je njegova početna točka. A onda postoji taj mlađi lik koji ne zna ništa o načinu života u komunizmu, ali zato može vidjeti što s njime nije valjalo i također može cijeniti neke od pozitivnih stvari koje se sada događaju, i u tome leži konflikt. U biti se radi o tome kako se ljudi nose s prošlosti. A Split je dobro mjesto za postaviti tu priču, jer Split je isprepleten prošlošću.
Imaš li rutinu? Mislim, da li pišeš svaki dan ili kada te inspiracija ‘pukne’?
Uglavnom. Ne svaki dan, ponekad se dogodi život, ali ako zaista nešto trebam napisati, ustanem oko četiri ujutro i radim na tome do negdje 7:30, onda pripremim kćer za školu i to. Ali tako sam oduvijek radio. Dok sam bio mlad, bojao sam fasade i morao sam biti na poslu u 7:30 ujutro, pa bih ustao svaki dan u pet samo da mogu raditi na romanu kojeg sam tada pisao. I to je bilo užasno frustrirajuće. Ja sam sa sobom u Tulsi, u Oklahomi. Radim kao bojač kuća. Nemam ništa što me povezuje s književnim svijetom, ništa što me povezuje s bilo kime drugime. Ali ipak ustaneš ujutro jer voliš to što pišeš. Tako da sam ustajao u pet jer sam htio imati tih sat i nešto za pisanje, a onda bih se spremio i otišao na posao. To je, pa, ono što radim i sada.
Vidiš li sebe kao pripovjedača, nekoga tko prenosi te priče o kojima govoriš?
Ne. Ne zapravo…
Kako se vidiš?
Hm, ne znam.
I sretan si tako?
Pa, da. Mislim, za sada funkcionira. Možda je to ono na čemu sada radim, možda pokušavam shvatiti gdje ja to spadam u ovome svemu, i što će se dogoditi. Možda je ovo jedina knjiga koju ću ikada objaviti.
Nadam se da nije…
Ja isto. Ali…vidjet ćemo. Ima mnogo stvari o kojima želim govoriti, ali ne znam jesu li one priče. Pa pokušavam od njih napraviti priče. To nekako dođe u procesu, dok pišeš. S jedne strane to postane opsesija, samo želiš pisati, pa i pišeš. Sada bih radije, umjesto da pišem hrpu stvari koje nikada nikuda ne odu, radije bih uzeo to…ne mogu to nazvati niti inspiracijom…ne znam, nešto, osjećaj, želju, i oblikovao sve to u nešto što može postati priča. I postati knjiga.
